Karlovački tenkisti 29 godina kasnije: Štef, Bojan i Sarma: Bili smo ekipa, složni kao braća

Kaže se da rat stvara doživotna prijateljstva i spaja ljude koji se možda i ne bi sreli. Tako je rat spojio i četvoricu Karlovčana koji su bili protagonisti prve reportaže o tenkistima u Karlovačkom tjedniku 1991. godine.  Sarma, Bojan i Štef, kako su se tada predstavili, zajedničke doživljaje ponovo su ispričali 29 godina kasnije. Budući da su tijekom godina izgubili kontakt s četvrtim članom posade Cobrom, koji je s bio njima bio kad je rađena reportaža, na žalost on se nije pridružio.

Nalazimo se s njima u Muzeju Domovinskog rata, gledaju staru fotografiju i prvi su komentari naravno o frizurama.

-Gle koliko smo kose imali, kažu u glas Bojan Kuhar i Damir Maćešić Sarma.

Stjepan Horvatić Štef se smije i dodaje da je jedino on ostao isti, „samo mu je malo narastao trbuh“. Sjećaju se i dana kad su pozirali Dinku Neskusilu u Mostanju, a onda kreće razgovor i kako su se našli u ovom  sastavu u T-55 ili kako ga zovu „petici“.

Kad je počeo rat Damiru je bilo 25 godina, Bojanu 28, a najstariji član posade bio je Stjepan s 31 godinom, jedini je bio oženjen u to vrijeme i imao dijete. Sarma je poznavao Bojana iz grada, jer je vozio motor, a tada motorista u Karlovcu nije bilo puno. Stjepan je tada radio u bivšoj Jugoturbini u Pumpama.

-Sve se promijenilo u trenu, motor sam zamijenio tenkom, ali nije to bilo više kao na odsluženju vojnog roka niti na vojnoj vježbi, shvatiš da si se našao u situaciji gdje se gubi glava, prisjeća se Bojan Kuhar, na što njegovi kolege nastavljaju da su se vrlo brzo od početka rata našli u situaciji da im je život bio ugrožen.

Sarma je prvotno bio u Zentinoj posadi i njihov je tenk pogođen kod Starića i prisjeća se tog vatrenog krštenja, 19. listopada 1991.

-Ja sam mislio da smo ispalili granatu, a u stvari smo bili pogođeni. Uslijedio je još jedan pogodak i krenuli smo se vraćati, vozač je rekao da smo ostali bez hidraulike pa nismo mogli skrenuli i zabili smo se u kuću. Uspjeli smo se izvući iz tenka i sakriti. Pokojni Draž i Žare su skužili da su lukovi otvoreni i došli su po nas, priča Sarma i dodaje da tada od posade srećom nitko nije stradao.

Nakon toga prešao je u posadu Bojana Kuhara, a Stjepan Horvatić pridružio im se nakon što je tenk u kojem je bio vozač pogođen prilikom izlaska tenkova iz Logorišta.

- Pogođeni smo na Doroteji, pogodio nas je njihov tenk s benzinske u vojarni u Logorištu. Mi smo pogodili njihova dva tenka, a onda su nam uzvratili vatru. Pogodio nas je između kupole i cijevi, meni kao vozaču nije bilo ništa, a zapovjednik Bencetić koji je bio ispred tenka je poginuo dok je još jedan član teško ranjen, izgubio je nogu, priča Štef.

Nisu to bile jedine situacije, Sarma može slaviti nekoliko rođendana, izdvojimo samo bliske susrete sa smrću koje je doživio u tenku. Kao pripadnik 2. gardijske brigade sudjelovao je u operaciji Maslenica, gdje su uz njega u tenku bila još dvojica Karlovčana. Poginuli su svi osim Sarme. U Bljesku 1995. godine, kad je operacija već praktično završila rekao je vozaču da pomakne tenk s autoceste i tada su naletjeli na minu.

Zanimljivo da je Horvatić pak rekao da se najviše bojao kad je JNA odlazila iz Jastrebarskog.

-Od cijelog rata najviše me bilo strah u Jaski.  Noću su nas vozili autobusom kroz neku šumu do tamo. Ulazimo u tenkove. Niti sam znao je li tenk ispravan, niti gdje sam. Kad u kasarni su ujutro počeli paliti tenkove, kako smo bili u šumi teško je po zvuku odrediti na kojoj je strani kasarna.  Ako treba bježati ne znam na koju ću stranu, priča dobroćudni Stjepan.

Njih su trojica ostali zajedno do kraja 1992. godine kad je postrojba rasformirana, Štef kao vozač, Sarma punilac i Kuhar zapovjednik.

Na početku, kako su padale kasarne u ruke Hrvatske vojske i JNA se povlačila, pristizali su i tenkovi. Nije se znalo u kakvom su stanju, ali ponekad su i ne baš ispravni bili od koristi.

Damir Maćešić kaže da su 11. listopada 1991. godine krenuli tenkom iz vojarne Kupa prema Turnju. Tenk im se zapalio na Dubovcu kod benzinske pumpe, ugasili su ga i nastavili dalje, Domobranskom pored tadašnje komande i kasarne Petrova gora koje su bile pune pripadnika JNA.

Horvatić je ispričao da je nakon što je Zentin tenk pogođen kod Starića krenuo iz kasarne Robert Domani (danas bivša vojarna Luščić) prema Turnju. Tom tenku nije mogao zakočiti kupolu i ona se cijelo vrijeme, od Luščića do Logorišta, okretala.

-Većina te tehnike bila je dobra, ali situacija je bila takva da tehnika kako je dolazila odmah se uvodila u borbu. I neke stvari se nije stigao pregledati. Bilo je i tenkova koji su bili oštećeni. Dva tenka koja su ostala u kasarni Robert Domani, izvana su izgledala super, ali sve su periskope maknuli i razbili ih.  Nije bilo nišanskih sprava. No, uzeo si što imaš. Ako i nije tenk bio skroz ispavan, velika je bila moralna potpora pješadiji kad dolazi tenk. Osjećali su se sigurnije, a i onima preko nije bilo svejedno kad su čuli tenk, nadovezao je Kuhar.

Sve te teškoće lakše su podnosili jer su se, kaže Bojan Kuhar, „toliko skompali da su bili kao braća“. Sva trojica napominju da je za posadu u tenku izuzetno važno da funkcioniraju kao tim, jer o tome ovise životi.

-Meni je uvijek bilo važno i nisam želio nekog tko pije u posadi. Nas četvorica ovisimo o jedan o drugome. Morali smo biti tim, jako dobar i uigran, da bi sačuvali glavu. Mi smo zbilja bili prava uigrana posada, napomenuo je Štef.

Imali su i svoj kućni red i funkcionirali su kao obitelj, kako je objasnio Kuhar.

-Mostanje je tada bilo mirnije dio i od jutra se radio raspored. Morao si paliti tenk, paliti grijač. Štef se najranije dizao, naložio peć, skuhao kavu, a Sarma i ja smo išli paliti tenk, budući da je Štef bio  jedini među nama oženjen imao je dijete tako da smo imali rešpekta.

-Znao je pripremiti i skuhati ručak, dodaje Damir Maćešić.

Prisjećaju se i napada na kasarnu u Mekušju u studenom 1991.

- Kiša je padala bio sam mokar, doslovno, do kože. Kad je sve završilo, Sarma i ja sklonili smo se u jednu kuću i legli, mokri k'o miševi. Leđa na leđa, ležimo na podu, struje nema, ničeg nema i ne znaš tko je gdje. Sarma je u frižideru našao Radensku, naravno ishlapjelu i od toga je skuhao čaj. To mi je u životu bio jedan od najslađih čajeva koje sam popio, priča Kuhar.

-Zato si i dobio drugi dan vodene kozice, dodaje Stjepan Horvatić.

Ono što nije uspjelo neprijateljskim granatama, uspjelo je vodenim kozicama, tako je Bojan Kuhar završio na bolovanju. U to vrijeme mu je bio i rođendan pa su mu kolege pripremile i poklon. Za Božić točno u 12 sati ispucali su mu za rođendan granatu, a čahuru mu poslali kao poklon.

-Bio je samo mali problem jer je bilo primirje pa je poslije bilo okapanja oko toga, kaže Kuhar.

-A i svi su nam prozori na kući popucali, srušio nam se bor i sve kuglice su se razbile, nadovezuje se Štef.

Sarma i Bojan ga podsjećaju da je i on znao prirediti „kino“, kad se našao u minskom polju. Budući da je s Male Švarče, išao je često obići obitelj.

-Uvijek je doma išao poprijeko između mostova, a onda je shvatio da je minirano. Da stvar bude gora za njim je išao i jedan pas. I sad se Štef vraća u rikverc, korak po korak, dok je pas trčkara oko njega, pojašnjava Bojan Kuhar.

-Gađao je psa grudama zemlje i vikao: „Ako se nisam sam raznesao, nemoj me ni ti“, dodaje Sarma.

Još jedna priča koja je završila sretno, a onda razgovor ode u smjeru što je moglo biti bolje i pametnije…

-Nećemo biti generali poslije bitke. Bili smo, a s onim što smo imali, napravili smo najbolje što smo mogli i znali, zaključuje Kuhar.

Foto: Dinko Neskusil