Prvi Karlovački

Karlovački rudari ne kopaju rude nego probijaju tunele: Na Islandu kao u sauni, naišli u tunelu na izvore vruće vode

Autor: Ksenija Begović

07.01.2021

Karlovac

Naš je posao proboj stijene, podgrađivanje, ovisno o geologiji tunela miniramo ili kopamo. Uglavnom se radi mehanizacijom, ali još uvijek bez krampa i motike ništa

Što imaju zajedničko vozač, monter grijanja i klimatizacije, mehatroničar, elektrotehničar, strojar i kuhar? To da su ekipa zafrkanata, ali i povezao ih je i posao koji nema veze s onim za što su se školovali.  Bruno Rendulić, Denis Asoli, Matej Božić, Dario Pauli, Hrvoje Žakula i Zlatko Arapović ekipa je koju su spojili – tuneli. Preciznije bave se rudarskim dijelom posla u tunelogradnji.

To je čisto rudarstvo. Naš je posao proboj stijene, podgrađivanje, ovisno o geologiji tunela miniramo ili kopamo. Uglavnom se radi mehanizacijom, ali još uvijek bez krampa i motike ništa. To nam je na kraju zaštitni znak. Koriste se specijalizirani strojevi koji se ne mogu vidjeti vani na gradilištima, pojašnjavaju.

Rade ili su radili na raznim stranama svijeta, nakon što su zanat ispekli u tunelima na domaćim autocestama.

Veliki Gložac, Krapina-Macelj, Javorova Kosa, Hrasten, Škurinje u Rijeci, tuneli su koje su prokopali u Hrvatskoj. Zatim Crveni Grm kod Ljubuškog, a nakon toga radili su u Njemačkoj, Norveškoj, Čileu, u Indiji na Himalaji, Butanu, Islandu, a dio ih sad radi u Austriji. Rade na proboju željezničkog tunela u Semmeringu i Hrvoje Žakula kaže da je to jedan od najtežih i najnapornijih tunela u kojem je radio.

Da pojednostavnim, materijal je jako zahtjevan i borimo se za svaki metar. Za svaki prokopani metar  radi se po 12, 13, pa i 15, 16 sati. Napredujemo nekad manje od metar dnevno. Samo za usporedbu u „dobroj“ stijeni napredujemo i po deset metara dnevno. Primjerice u Norveškoj smo bušili od 15 do 25 metara. 

Za izgradnju je napravljen šaht dubine 105 metara , liftom se spuštamo dolje i onda kopamo, a svaki metar je drukčiji, dodaje Asoli.

Na Islandu su gradili cestovni tunel Vadlaheidi, a u zemlji leda i vatre, njima je zaista bilo vatreno.

Naišli smo na vodu od 46 stupnjeva Celzijusa, koja je tekla 350 do 400 litara u sekundi, što nam je promijenilo uvjete gradnje. Jako je grdo bilo tamo. Iznad nas je voda bila 72 stupnja, ali srećom u malim količinama, a temperatura stijena je bila više od 50 stupnjeva. To možemo nazvati ekstremnim rudarstvom. Islanđani nisu mogli funkcionirati i divili su se kako možemo uopće disati unutra. Bilo je teško, ali smo izdržavali.

Tunel Solbakk u Norveškoj izgrađen je pod morem, a sudjelovali su i u njegovoj izgradnji.

Taj je tunel dug 14 kilometara. Naša je firma radila 7,5 kilometara jedne cijevi. Nadsloj je 100 metara, znači do razine morskog dna, a onda je gore more, oko 200-tinjak metara. Znači 300 metara ispod razine mora, ispričao je Matej Božić.

No, ne grade samo prometne tunele. I nakon 300 metara ispod mora, posao ih je odveo i na Himalaju. Tamo su radili na nadmorskoj visini od 2.200 metara.

Gradili smo tunel za odmuljivanje brane hidrocentrale. Tunel je bio na 2.200 metara nadmorske visine što je naporno. Malo je falilo zraka, ali i na to smo se privikli, kaže Žakula.

Ovisno o namjeni nisu svi tuneli isti pa su neki promjera od svega tri metra, dok su oni prometni, bilo cestovni ili željeznički uglavnom više od 12 metara, a tamo gdje su četiri trake i više od 20 metara.

Posao ove karlovačke ekipe izuzetno je naporan, ali je i zarada je velika, kažu. To je i osnovni motiv da se ovime bave. Radi se po 12 pa i više sati u jednoj smjeni. Našalili su se da im ne treba ništa osim pidžame i radnog odjela, jer nakon pola dana u tunelu, samo se sruše u krevet. Kad uđu u tunel jednostavno nemaju vremena razmišljati što je iznad njih, koliko su duboko pod zemljom i slično.

Pokušali su im se i drugi pridružiti, također ponukani zaradom, ali većina odustane, kaže Asoli. Ili nisu mogu podnijeti fizički napor ili jednostavno psihički ne mogu podnijeti uvjete rada.

Za neke osnovne poslove potrebno je oko dva mjeseca da ih se savlada, a za one složenije, rukovanje mehanizacijom, miniranje potrebo je duže. Sva šestorica naših sugovornika savladali su sve poslove, od rukovanja eksplozivom do upravljanje strojevima.

Dobar sam na Play Stationu pa mi dobro ide rukovanje strojevima, kaže Hrvoje.

Za miniranje koriste građevinski eksploziv, a za ilustraciju kod prokopa tunela na Islandu koristilo se oko tone eksploziva za jedno pucanje i tako tri puta na dan.

Kao i inače u građevini koja je pri vrhu djelatnosti po nesrećama na radu, osobito kad se radi u uvjetima koje su opisali nesreće se događaju. Posao je opasan, a ni oni nisu bili pošteđeni nesreća.  Najteže je stradao Zlatko Arapović.

Nesreće se događaju jer se radi dosta poslova istovremeno. Meni je bager polomio obje noge kad smo radili u Njemačkoj.  Bilo je puno vode u tunelu, radilo se u vodi preko struka, materijal  je bio katastrofa, priča Zlatko, koji je šest mjeseci proveo u bolnici.

U Mađarskoj sam radio na tunelu koji se cijeli urušio u dužini od 200 metara. To se dogodilo zato što se prebrzo radilo i nije bila razdaljina između tunela kolika je trebala biti. Srećom nitko nije stradao. Geodeti stalno mjere i znaju koliko u 24 sata smije „sjesti“ i ako je više od toga, onda svi bježe van iz tunela, nastavlja i dodaje da je zato važno da članovi ekipe paze jedni na druge.

I nakon nesreće, nastavio je raditi.

Moram još tri apartmana kupiti, smije se Zlatko, ali ozbiljno kaže da toliko nikad ne bi mogao zaraditi ovdje.

To je po svima najveći plus ovog posla, a uz to su vidjeli i svijeta. Zanimljivo je bilo na Himalaji, gdje su ih zadivili ljudi koji tamo žive.

Ti Indijci su čudo. Doslovce ne znaju ništa o modernom svijetu, ne znaju upaliti upaljač na kremen ili otvoriti limenku Coca-Cole. Ne znaju puno, trebaju malo i sretni su. Meni su pokazali kako čovjek može sa vrlo malo biti sretan, ispričao je Hrvoje Žakula.

Na pitanje gdje su najljepše žene, nakon kraćeg vijećanja većina je odlučila da su to Islanđanke, a i od krajeva koje su vidjeli, najviše im se sviđaju skandinavske zemlje. Rad izvan Hrvatske znači da su često odvojeni od obitelji i to je slažu se najveći minus posla. Sad kad rade u Austriji, rade 10 dana, a pet su kod kuće. Na Islandu su primjerice radili po šest tjedana, a tri tjedna su bili doma. U Norveškoj se radilo 14-14, sad su 12 dana na poslu, devet kod kuće, ali kako je situacija s koronom počela radi se i po mjesec u pol. U Čileu se radilo 15-15, a putovalo se 16 sati u jednom smjeru.  Najduže su boravili u Butanu – 105 dana.

Nije to lak život jer smo odvojeni od obitelji. Ma navikla je i obitelj, u startu je bilo teško, ali morali su to prihvatiti, kažu.

Meni je najteži psihički dio te odvojenosti. Imam dva sina, stariji ima 11 godina, a bio sam mu samo dva puta rođendanu. Tako se poklopilo i to je meni najteže, da ne možeš biti tu kad treba biti, dodaje Žakula.

Opet u vrijeme kad su kod kuće mogu se posvetiti obitelji jer nitko ih ne zivka s posla.

To je zapravo ono što nas drži, tih pet dana doma, jer kud god išli najljepši nam je povratak doma. 

Kad su počinjali kao dvadesetogodišnjaci, većina ih je razmišljala da će taj posao raditi svega nekoliko godina, a eto neki su u tome već 20 godina.

Zavoliš taj posao ili kako bi mi rekli kad uđe jednom prašina u guzicu i to je to.

Denis Asoli napominje da su među najtraženijima i najboljim ekipama u Europi u ovom poslu. Nabraja gdje su sve radili i što su gradili, ponosan što se neki od tih tunela smatraju najsigurnijima u Europi.

Živimo u vremenima kad je postalo manje važno tko je što gradio, važno je tko je financirao ili eventualno projektirao, a na ovim prostorima i za čijeg je političkog mandata izgrađeno. Međutim, ako vas put nanese u Norvešku pa prođete tunelom Solbakk ili pak na Island do tunela Vadlaheidi, u Njemačkoj pak kroz tunel Küchen, možda vam se probudi lokal patriotizam i sjetite se da su u svakom od njih svoj trag ostavili upravo ovi Karlovčani.

Njima uz onaj stari rudarski pozdrav želimo: SRETNO!

Foto: Dinko Neskusil, osobna arhiva