"Kako ne bih to napravila, kad mi je Zorin dom toliko toga dao“

Maketa Zorin doma mami poglede svima koji dođu u kazalište, djelo je to ruku Branke Slišurić. Maketa je zaštićena staklenim zvonom, izrađena je od recikliranog starog papira, odnosno od nekadašnjih kazališnih plakata i programa. Obojana je u boje kakvo je kazalište u stvarnosti, a sadrži sve detalje koji se mogu vidjeti i uživo na zgradi. Gospođa Branka sedam je mjeseci revno radila na izradi makete, a darovala ju je Gradskom kazalištu jer kako nam je i rekla u razgovoru – kako ne bi to napravila, kad mi joj je Zorin dom toliko toga dao.

Naša junakinja razgovora ugostila nas je s velikom osmijehom i otvorenim srcem u svom malom uredu, u arhivi o kojoj sama brine. U kazalištu radi od, sad već davne, 1977. godine, sasvim slučajno se našla ondje.

-Tražila sam zgradu ZAKUD-a, naime čula sam kako ondje traže administratora. Tada se ZAKUD nalazio u Hrvatskom domu, ali eto, očito me nekako ipak vukao Zorin dom. Došla sam ondje slučajno, a onda me je tadašnji direktor pozvao na razgovor i ponudio mi posao. Rekla sam mu o svom uspješnom završetku Gimnazije i kako sam odslušala sve predmete na Pedagoškoj akademiji, ali ostao mi je jedan predmet, kojeg zbog raznih životnih okolnosti nisam uspjela dati. Nemam papir, ali imam znanje. Na Akademiji sam imala predmete iz slikarstva, grafike i kiparstva, upravo mi je to mnogo pomoglo u daljnjem radu, rekla nam je gospođa Branka.

Tijekom radnog vijeka u kazalištu radila je brojne poslove. Susretala se s brojnim ljudima, umjetnicima i uglednicima.

-Posao s arhivom je isto spontano došao. Dobila sam knjigu u koju sam počela pisati kazališne manifestacije po datumima, broju posjetitelja i prihodima. Sezona se mora završiti. Vidjeli su kako to meni ide i po malo su mi davali još takvog posla. Sva arhiva je počela s mojim bilježenjem Zore.

Uz kazalište ju vežu brojne lijepe uspomene. Posao je gospođi Branki omogućio nova poznanstva i brojne suradnje. Kaže nam, otvorena je osoba, voli ljudi.

-Sve me to ispunjava radošću i zadovoljstvom koje sam nastojala utkati u izradu makete. Kratko rečeno – ovdje sam imala prekrasan život, počevši od poznanstava s direktorima, ravnateljima, glumaca, pjevača i drugih umjetnika.

Umirovljena je od 2014. godine na poslu voditeljice trajne arhive i suradnice u marketingu.

-Srećko Šestan, tadašnji ravnatelj Zorin doma, ponudio mi je pola radnog vremena, znači četiri sata dnevno. Zaokupljenost poslom pomogla mi je tada kako bih što bolje prebrodila teške životne okolnosti u kojima sam se tada našla. Iz zahvalnosti sam u nešto manje od sedam mjeseci prema brojim nacrtima, fotografijama i spisima, koji su mi bili nadohvat ruke zbog rada u arhivi, izradila maketu kazališta. Kompletna maketa je napravljena od starog papira, nekadašnjih programa i plakata. Kako bih dodatno ojačala zidove s unutarnje strane sam stavila stiropor. Unuk mi je postavio rasvjetu oko makete. Moj Zorin dom neko je vrijeme stajao u uredu ravnatelja, a onda ga je odlučio staviti pod stakleno zvono. Nekako se izgubio barjak koji se nalazi na vrhu makete. Bilo mi je žao, pa sam rekla kako ću napraviti novi barjak tako da zgrada bude kompletna.

Nakon makete Zorin dom, gospođa Branka ne miruje. Puno posla ima oko arhive, ali i oko novog projekta od papira – u procesu je završetak makete harmonija.

-Počela sam raditi harmonij, nalazi se u našoj spomen dvorani Zore. Znate, malo me muči izrada toga, našla sam jedino sjajni papir. Teško je na tome raditi. Malo sam sada stala s tim projektom, ali bit će dovršen. Puno je tu detalja, za neke treba i povećalo. Volim biti precizna, volim urednost i organiziranost. Uz to, počela sam raditi još jednu maketu, kućicu, vikendicu svojih prijatelja u kojoj sam provela jedno vrijeme. Radim im maketu vikendice u znak zahvalnosti.

Na pitanje otkuda se javila ideja baš za izradu makete Zorin doma, Branka Slišurić ovako odgovara.

-Kako ne bih to napravila, kad mi je Zorin dom toliko toga dao. Znam svaki kutak kazališta, puno sam godina provela u njemu. Uz to jako volim miris papira i grafita, pa se jednostavno sve lijepo poklopilo.

Gospođa Branka svoje uspomene u kazalištu priča kroz osmijeh i sjetu. Bilo je dobrih i loših trenutaka. Ona gleda na život pozitivno, kaže – ja sada učim samo od mladih ljudi, možemo na kraju reći kako i mi možemo učiti od nje, i to o marljivom radu i jednostavnosti.

Foto: Denis Stošić