"Kada sam se nedavno po drugi put spustio na dno Jazovke prizor je bio jeziv"

Karlovački planinar, speleolog i ekspedicionist Mladen Kuka sa svojom ekipom otkrio je Jazovku 22. siječnja 1989. godine, od tada je prošlo više od trideset godina. Nedavno, 14. kolovoza, dan uoči blagdana Velike Gospe, Mladen Kuka nakon 30 godina opet se spustio na dno jame Jazovke, jednog od najzloglasnijih stratišta hrvatskog naroda. Ovaj put predvodio je ekipu u kojoj su bili župnik župe Presvetog Trojstva u Krašiću velečasni Ivan Vučak, Branko Šavor, Juraj Burija i snimatelj TV Trenda Ivan Cindrić. Na dnu jame velečasni Ivan Vučak predvodio je molitveni obred za sve stradale na tom surovom mjestu. Iako ponosni i zadovoljni, izrazili su nezadovoljstvo, odnosno zgražanje zbog smeća na koje su naišli na kostima te zbog nebrige nadležnih institucija o tome mjestu dubokog pijeteta. Razgovarali smo s Mladenom Kukom o otkriću jame Jazovke prije trideset godina i o nedavnom silasku u ovu špilju.

Vaša veza s jamom Jazovkom je jedna duga priča. Kako je od početka tekla ta priča?

-To je priča koja seže još u daleku 1975. godinu, kada sam u gostionici u Sošicama prvi put čuo za tu jamu. Nisam tada niti vjerovao da tako nešto postoji. Smatrao sam da je to plod mašte, jer su ljudi uvijek oko speleologije i istraživanja imali dozu mistifikacije. Pričali su da je jama kod Sopota, kod Sošica i da je krvava tekla Kupčina. To je jedna velika razdaljina i to bi morala biti ogromna špilja i u svjetskim razmjerima i ja u to nisam vjerovao. Nisam vjerovao niti u brojke o stradalima. Nisam vjerovao u ništa, ali kako sam godinama to istraživao, onaj zid šutnje na koji sam naišao kod ljudi s kojima sam razgovarao, nekako me sve više intrigirao da tu nešto ipak postoji.

Kako su se događaji razvijali tog 22. siječnja 1989. godine?

-Taj dan sam s dečkima, po tko zna koji put nakon četrnaest godina istraživanja, otišao na taj teren. Dečki su već bili sumnjičavi, da ćemo nešto pronaći. Na terenu oko Sopota pronašli smo pet jama, ali niti u jednoj nije bilo kostiju. Tog 22. siječnja 1989. godine bio je izuzetno lijep dan za taj dio godine. Bilo je vruće, pa smo se i sunčali. Nešto kao da me vuklo taj put, tuda sam često prolazio i taj dio je bio zarastao u grmlje i kupinu. Počeo sam se probijati kroz to grmlje i došao sam do mjesta, gdje sam vidio da između dva kamena postoji rupa, gdje se mogla zavući ruka. Gurnuo sam ruku i shvatio da postoji cirkulacija zraka, Pošto sam nisam mogao pomaknuti kamen, jer je bio težak oko 150 kilograma, pozvao sam dečke i jedva ih nagovorio da mi pomognu pomaknuti taj kamen. Gurnuli smo kamen i počeli se spuštati u jamu. Pošto su ljestve bile duge 25 metara i bile su kratke, a drugih tom prilikom nismo imali, odlučio sam da ćemo doći za tjedan dana. Nisam bio u tom trenutku siguran da je to ta Jazovka, ali je barem jama imala perspektivu, jer je bila duboka. Došli smo 29. siječnja i spustili se dolje do dna, to je bilo stravično otkriće. To je bio nevjerojatan prizor, bile su to hrpe kostiju, pomiješane sa štakama, žicama i s dijelovima vojne opreme. U jednom trenutku postavio sam si pitanje da li je moguće da se to dogodilo. To je vertikala od trideset metara. Treba znati da smo mi otkrili jamu 1989. godine, kada je još bila ona država i kada se i za manje stvari plaćalo glavom. Sjećat ću se tog dana i te godine do kraja života. Kao što kaže rimska poslovica, sjećam se onoga što neću, ne mogu zaboraviti ono što hoću. Izmolio sam Očenaš, jer što god da su ti ljudi učinili, nisu zaslužili takav kraj. Ono što je bilo karakteristično i očito kod te jame, a kasnije se ispostavilo, da je tu bilo najmanje vojnika, oni su tu transportirali ranjenike iz bolnice na Svetom Duhu i tu su ih ubijali. Tu su dovodili i sjemeništarce s Kaptola, svećenike, časne sestre i nešto domobrana te su i njih pobili. To je bila jedna odmazda, bilo je to brutalno razračunavanje s nevinim žrtvama.

Nedavno ste se ponovno spustili u jamu Jazovku. Kakvi su dojmovi nakon tog drugog spuštanja u jamu?

-Kada sam se prvi put spustio u jamu Jazovku 1989. godine, to je bio pothvat, koji se plaćao glavom. To je bilo vrijeme bivše države, kada je Jazovka bila jedna velika državna tajna i kada se jako s respektom govorilo o tom mjestu ili se uopće nije govorilo. Sve te godine nešto me kopkalo, kao da nisam nešto napravio, što sam planirao i što je trebalo napraviti. Pošto je ove godine trideset godina od tog mog otkrića, dakle to su datumi 22. i 29. siječnja 1989. godine, razmišljao sam što bi još trebalo napraviti. Želio sam ponovno doći na dno jame, ali ovaj put sa svećenikom, koji bi na neki način napravio dolje jedan molitveni obred. Odabrao sam svog dragog prijatelja župnika iz Krašića Ivana Vučaka. Drago mi je da se on odvažio na taj pothvat, jer trebate znati da je to čovjek, koji nikada nije bio u nekoj jami i nikada se nije bavio speleologijom. Došao je na jedno takvo mjesto, gdje je 477 nevinih žrtava iz Drugog svjetskog rata završilo svoj život.

Bili ste vrlo nezadovoljni nakon svog drugog spuštanja u Jazovku. Što ste dolje našli?

-U jednom momentu osjećate veliko zadovoljstvo što ste otkrili tu jamu i predočili istinu o stradanjima Hrvata. Sretni što ste uspjeli na dno jame dovesti i svećenika, koji je na neki način ipak dao tim ljudima Božji blagoslov, ali s druge strane dolje je bio jeziv prizor. Dolje ima pivskih boca, komunalnog otpada, razbijenih lampiona i drugog smeća. Radi se o jami dubokoj 30 metara i ako dolje bacite lampion, on će se na kamenu razbiti. Stvarno sve skupa je jezivo i postavljate si jedno hipotetičko pitanje, ti ljudi, koji su imali takav jezivi završetak svog života, zar nemaju mira niti na jednom ovakvom mjestu, u jednoj grobnici, od koje se radi smetlište, da li ti ljudi mogu imati ikada svoj mir. To su pitanja na koja nemam odgovor. To mora biti svetište, mjesto dubokog pijeteta.

Što ste odlučili poduzeti?

-Mislio sam da će moja misija sa Jazovkom završiti u momentu kada sam na dno došao sa svećenikom, no vidim da ću imati još posla. Prvi je posao da napravimo akciju čišćenja, ja ću naći ekipu, koja će to napraviti i to potpuno besplatno i na način s puno poštovanja prema ljudima, koji su tu stradali. Smatram da je drugi korak, a to sam već učinio, naime, poslao sam pismo predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović i svim institucijama, U pismu sam naveo da to mjesto treba i fizički zaštiti. Znači, na ulaz u jamu treba postaviti pokrov od kaljenog stakla ili pleksiglasa, koji bi spriječio daljnje bacanje smeća u jami, ali bi ulaz zadržao vizualni identitet. To nisu veliki troškovi i mislim da neće biti problem to učiniti.

Zašto je po vama ovakav odnos prema jami Jazovki?

-Ono što ja kao politički neopterećena osoba mogu reći, smatram da nije u redu da u tih trideset godina, od kako je jama otkrivena da postoji kao jedno stratište, da niti jedna institucija, niti jedan premijer, niti jedan predsjednik države, da nitko od ljudi koji su tu trebali nešto reći, nije došao. Tu mjesecima stoje vijenci, koje nakon 22. lipnja nitko ne uklanja, a to je posebna priča. Ljudi dolaze kod Jazovke da bi kontrirali onima, koji su taj dan na proslavi u Brezovici kod Siska. Tu ostavljaju vijence, bacaju lampaše, rade smeće u principu. Nikakav to nije pijetet i to ne poštujem kao čin pijeteta. Smatram da su jedini relevantni datumi za Jazovku 22. siječnja i 29. siječnja 1989. godine, kada sam 22. siječnja otkrio Jazovku, a 29. siječnja spustio se u jamu. Drugih datuma nema, jer su likvidacije tih nevinih ljudi bile na različite datume.

Koji su vaši idući koraci?

-Planiram u idućih mjesec dana sići dolje, vidjet ću i kakav će odgovor stići od predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. To je mjesto pijeteta, prije svega, to je mjesto suosjećanja, to nije mjesto revanšizma. Mislim da je najveća kazna za ljude koji su učinili ta zlodjela, što su morali cijeli život živjeti s krikom tih nevinih ljudi. To je najveća kazna. Vrijeme ipak radi svoje. Mislim da čovjek koji smatra da je netko njegov u jami, čovjek koji smatra da se mora pokloniti tim žrtvama, da je najprimjerenije moliti na tom mjestu, na tom se mjestu prekrižiti i otići.

Počeli ste raditi na jednom projektu vezanom uz Jazovku. O čemu se radi?

-Radim jedan film, koji će biti kronologija tih mojih istraživanja, u njemu će biti autentične snimke i snimke, koje su nedavno snimljene u jami. Na žalost, to mjesto više ne možemo nazvati svetištem, već smetlištem, zahvaljujući nekim turbo rodoljubima, ljudima, koji su tobože nacionalno nabrijani i ne znam što drugo. Ti ljudi svojim ponašanjem pokazuju, da nisu ništa bolji od onih koji su napravili te zločine.

Može li se očekivati pomoć institucija?

-Institucije će pomoći, već se Družba "Braća hrvatskog zmaja" uključila u tu priču. Bio je i razgovor sa županom Damirom Jelićem, koji je rekao da će se Karlovačka županija priključiti u aktivnosti, iako to nije teritorij Karlovačke županije. Uključit će se i moji prijatelji, koji su volonteri, koji će neke stvari napraviti iz pijeteta i dobre volje. Mislim da to nije problem i da ću pokazati da je to uistinu jedna stvar u kojoj je stvarno potrebno da svatko napravi jedan milimetar i da ta stvar bude prava kakva je. (b.o.)