Prvi Karlovački

“Kada sam na terenu ispunjena sam osoba, našla sam se u rukometu i to je moj sport”

Autor: Branko Obradović

10.09.2022

Arhitektice društva

Razgovor: Kristina Vuković, članica Rukometnog kluba Škola rukometa Karlovac

U posljednjih desetak godina Kristina Vuković Kika jedna je od najboljih karlovačkih rukometašica, a ponikla je u Rukometnoj školi Karlovac. Kao kadetkinja, sa šesnaest godina, otišla je u prvoligaški klub “Sesvete Agroproteinka” i tamo je ostala šest godina. Ozljede su je zaustavile u daljnjem razvoju i čak je razmišljala o prekidu igračke karijere i bavljenjem samo trenerskim poslom. No, ipak je nastavila s igranjem u Rukometnom klubu Škola rukometa Karlovac. Prošlu sezonu provela je u “Ivaniću” iz Ivanić Grada, a ovog ljeta vratila se u svoj klub. Razgovarali smo s Kristinom Vuković o njenoj igračkoj karijeri, o trenerskom poslu, o povratku u Rukometni klub Škola rukometa Karlovac, o pripremama i o novoj sezoni koja je pred vratima.

Kada si se počela baviti rukometom?

-S rukometom sam se počela baviti u četvrtom razredu osnovne škole, imala sam devet godina i evo još uvijek treniram. Počela sam u Rukometnoj školi Karlovac. Prvi koraci u rukometu bili su tada, a za sve je kriv moj brat, ja volim tako reći, on se bavio rukometom, čak istu poziciju igramo, on me odveo na prvi trening i to je sve počelo u dvorani u Osnovnoj školi Grabrik, to je bila moja matična škola. To su bili prvi koraci, zaljubila sam se u rukomet, privukao me, toliko volim taj sport, toliko sam se vezala za njega da ne znam, ne bi ga mijenjala za ništa.

Bila si u Rukometnoj školi Karlovac i onda si jako rano otišla iz Karlovca. Kako je to tada bilo, kuda si otišla?

-Da, već sa 16 godina sam napustila Karlovac, to je bilo odmah u “Sesvete Agroproteinku”, tamo sam se poslije prebacila i u školu. U Sesvetama sam zapravo bila šest godina i onda su se dogodile te mnogobrojne ozljede, pa sam odlučila malo se povući, vratiti se i mislila sam da ću zapravo prestati igrati. U Karlovcu se tada stvarala neka priča, da bi se ponovo seniorke okupile i trener Dražen Keča došao je do mene i rekao mi da ne prestanem igrati. Ja sam imala pauzu, ako se ne varam godinu dana i trener mi je rekao da nije to ništa bitno, da će mi uspjeti vratiti moju formu i tako je počelo. Odmah smo te godine igrali treću ligu i ostvarile uspjeh, ušle smo u drugu ligu. Igrala sam ukupno četiri godine za ekipu.

Zatim si otišla u “Ivanić”, kako je došlo do toga?

-Došao je taj poziv od “Ivanića”, odlučila sam se dati još jednu priliku sebi za jedan izazov. U Ivanić Gradu se stvarala dobra priča, sve igračice koje su došle, koje su meni bile najavljene da će doći, to me zapravo privuklo, jer sve te cure poznam, a s nekima sam bila i u kadetskim reprezentacijama. Tako da me to zapravo malo privuklo.

Ovo ljeto si se vratila u Karlovac u Rukometni klub Škola rukometa Karlovac, najavljen je jedan iskorak. Kako ti se sve to čini?

-Da stvara se jedna dobra ekipa, vratila se Petra Bačić, tu je Marija Kusanić plus ove standardne igračice koje su tu. Mislim da bi se u novoj sezoni trebale držati sredine tablice, a ne donjeg dijela, a ako nam se poslože karte možemo napasti i vrh, zašto ne. Marija i ja možemo povući. Sada smo u fazi uigravanja i nakon nekoliko pripremnih utakmica bit će to u redu.

Ostale cure dobro poznaješ, s većinom si igrala, neke su i napredovale. Kakvo je tvoje mišljenje?

-Ma da, sve je u redu, najbolje funkcioniram s Lucijom Stepić, to je već uigrani tandem. Mojim odlaskom u “Ivanić” neke cure su bačene “u vatru” i dobile su priliku i morale su preuzeti odgovornost. Istaknula bi Luciju Krznarić, koja je stvarno jako puno napredovala, stasala je u još bolju igračicu i možemo reći da imam zamjenu, da ja mogu otići na klupu i da mogu odmoriti, jer me ima tko zamijeniti.

Prije kada si znala izaći iz igre, dolazilo je do pada ekipe, no sada je i klupa šira. Što ti misliš o tome?

-Tada se događalo da nema zamjene, a s tim mojim izlaskom, ajmo reći padao je tempo utakmice i dolazilo je do nekih tehničkih grešaka, do gluposti kako mi to volimo reći. Iako sam bila u “Ivaniću”, pratila sam naravno karlovačku ekipu kroz cijelu sezonu, domaće utakmice sam pratila uživo i mogu reći da stvarno Lucija Krznarić je puno puno napredovala i to mi je izrazito drago i dobili smo što je najvažnije još dodatnu igračicu u rotaciji što je nama bitno. Svi znamo, koji nas gledate i pratite već duže vrijeme, da su naše minute prvih 15 minuta i onda se događa taj pad samo zato što nam je kratka klupa nemamo dovoljan broj rotacija. Ja mislim da sad ove godine napokon to imamo tako da vjerujem da će to biti dobro nadam se. Moramo reći da su to sve domaće igračice, potekle iz Rukometne škole Karlovac i da je to veliki plus.

Ušla si i u trenerske vode, kako ti ide posao trenera?

-Da, pet godina sam vodila u Rukometnoj školi Karlovac mlađe dobne skupine, krenula sam s djevojčicama rođenim 2006. i 2007. godine, neke sada čak igraju sa mnom. Onda sam preuzela dječake rođene 2009. godine i vodila ih sve do odlaska u “Ivanić”. Sada se vraćam trenerskom poslu, sve sam dogovorila s predsjednikom Đankovićem i već se zna koju ću selekciju voditi.

Ekipa je složena i nadam se da više nećemo strepiti za vrijeme utakmica, a ni za konačan plasman. Kakva su tvoja očekivanja?

-Dobro, mi nismo nikad bile zadnje, ali smo bile više prema dolje nego prema gore. Uvijek sam govorila da nam trebaju pojačanja, u prošloj sezoni došla je Marija Kusanić i to je dobro. Bilo bi super da još netko dođe, možda na poziciji pivota, Lucija Stepić je fantastičan pivot, ali i njoj treba zraka. Lucija isto treba imati predah za vrijeme utakmice, tako da je to pozicija gdje bi nam trebalo neko pojačanje.

Cijeli život si u rukometu, igračica si i trenerica, rukomet je tvoj stil života. Kakvo je tvoje mišljenje o tome?

-Apsolutno, rukomet je meni sve. To je nešto što me opisuje kao osobu, to sam ja. Jednostavno, kada sam u dvorani, kada sam na terenu ispunjena sam osoba. Našla sam se u rukometu i to je moj sport.

Kako su te djevojke primile po povratku, iako si ti bila cijelo vrijeme prisutna?

-Da, nije to bio klasičan odlazak i povratak. Kada sam odlazila u “Ivanić” bio je dogovor da tri put tjedno treniram u Ivanić Gradu, a dva put tjedno u Karlovcu sa curama. Tako da tu nije bilo velikih promjena, došla sam na početak priprema.

Na početku priprema vidjelo se da su u ekipu uključene mlade igračice iz kadetskog sastava. Koliko im ti možeš pomoći svojim iskustvom?

-Ima potencijala među njima, to svakako stoji, jedino što mislim da su možda u nekoj fazi prenaglo ubačene u seniorsku ekipu, možda mogu reći da su preskočile jednu stepenicu, ni krive ni dužne jednostavno takav je sustav, nas nema tako da je na kraju ispalo da moraju preći odmah među seniorke, ali svakako su trudom to zaslužile. Moraju biti strpljive, to je ono najvažnije da su strpljive i čekaju svoju priliku to je jako važno. Mogu im puno pomoći, pogotovo na treningu. Nekada nas je recimo puno na treningu treba napravi neke vježbe, možda trener u tom trenutku ne vidi sve, jer objašnjava recimo na drugoj strani, onda sam tu ja ako vidim da neke stvari možda cure ne rade ispravno da dam svoje zapažanje, svoj savjet, apsolutno cure to prihvaćaju i tu nema nikakvih problema.

Igrala si u Prvoj hrvatskoj ligi, bila si u kadetskoj reprezentaciji, da li su u nekom trenutku ambicije bile veće, recimo prije tih ozljeda?

-Da, odradila sam sva okupljanja u kadetskoj reprezentaciji. Igrala sam za “Sesvete” u Prvoj hrvatskoj ligi i bile smo vrlo uspješne. U prvoj godini kada sam tamo došla igrale smo finale Kupa Hrvatske s “Podravkom Vegetom” iz Koprivnice, a znamo što je 2009. godine bila “Podravka Vegeta” puna reprezentativki i fantastičnih igračica. Osvojile smo treće mjesto u Prvoj hrvatskoj rukometnoj ligi, ambicije su bile velike. Nažalost to kadetsko prvenstvo tu se dogodila ta prva ozljeda i tu su nekako moji putevi krenuli nizbrdo, jer je oporavak bio dug, onda je bio ponovo oporavak, pa ponovo ozljeda, pa opet operacija tako da mi je trebalo dugo i nisam se vraćala na onu staru razinu na kojoj sam došla i to je bio zapravo najveći problem. Ozljede su pobrkale sve planove.

Dok nije bilo ozljeda, jesi li očekivala i neku veću ponudu od većeg kluba od “Sesveta Proteinke”?

-Vjerujem da bi došla bolja ponuda, sada možemo nagađati, ali vjerujem da bi. Meni je u Sesvetama stvarno bilo lijepo, sve je bilo odlično, osjećala sam se stvarno kao doma, zato sam i ostala šest godina tamo i da me neko pita ponovo bi sve ponovila.

Kako si provela ljeto, jesi li se dobro odmorila?

-Jesam, dobro sam se odmorila, bila sam i na moru. Odradila sam i neke svoje pripreme prije ovih klupskih priprema. Malo sam trčkarala i radila neke svoje vježbe, jer volim doći spremna na pripreme.

Poznaješ dobro sve ekipe, koje će vam biti najteže protivnice, kako će u novoj sezoni izgledati ekipa “Ivanića”?

-Osim mene, iz “Ivanića” je otišlo još četiri, pet igračica i trener, nisu mogli to financijski pokriti, mada mislim da će biti to solidna ekipa, imaju potencijala, to su domaće igračice i igračice iz okolice, dobra su škola. Definitivno ove godine bih istaknula ekipu “Rudara” iz Labina, mislim da će one sigurno biti ove godine glavne kandidatkinje za prvo mjesto. Imaju par pojačanja koje su dovele čak iz “Zameta” po nekim saznanjima, tako da sigurno bi njih istaknula kao najvećeg favorita. Kod kuće će nas teško neko dobiti, mislim da ćemo doma sve pobijediti. Teško će netko odnijeti bodove iz Karlovca.

U kojoj ste trenutno fazi priprema?

-Moram priznati da su u ovoj fazi priprema još uvijek fizikalije i trkački treninzi. Što se tiče budućnosti imamo stvarno visoku liniju. Trener je i u prošloj sezoni igrao obranu šest nula, tako da vjerujem da ćemo tako igrati i u novoj sezoni. Imamo visinu za takvu obranu i mislim da će sve to biti dobro. Prvu utakmicu igramo u gostima 24. rujna u Svetoj Nedelji sa “Slogom”, a 1. listopada u drugom kolu dočekujemo  ekipu “Samobora”. U te dvije utakmice očekujemo četiri boda, nadam se da će tako i biti. Idemo utakmicu po utakmicu, pa ćemo vidjeti što će se događati.

Bilo je puno optimizma na početku priprema, predsjednik Đanković rekao je da očekuje treće mjesto, a trener Dražen Keča bio bi zadovoljan s petim mjestom. Jesu li tvoja očekivanja optimistična?

-Stvarno mislim da imamo dobru ekipu, predsjednik Đanković je uvijek optimističan, a složila bi se s trenerom Kečom da bi peto mjesto bilo u redu. Mislim da imamo sad ekipu i da bi mogli biti u sredini tablice, pa napasti prema gore. Tako da ove godina podržavam to što su rekli predsjednik i trener.

Kakva je atmosfera u ekipi?

-Pa, sve je stvarno super ovoga nema nikakvih negativnosti, nema podjele na stare i mlade, sve smo zajedno, pomažemo jedna drugoj. Sve smo domaće, sve se znamo. Atmosfera je zaista odlična.

Koliko još misliš biti u rukometu?

-Volim rukomet i igrat ću dok mi dozvole ozljede, nadam se još koju godinu. No, neću otići iz rukometa, radit ću kao trenerica. Mislim da mogu napredovati u trenerskom poslu i da tu mogu dosta dati. Sada se veselim novom prvenstvu, imamo vjernu i standardno dobru publiku i želimo pobjeđivati pred tom publikom.