"Kada čovjek vidi da je u tom trenutku najbolji na svijetu, to je zaista poseban osjećaj"

Članica Atletskog kluba "Karlovac" Renata Novosel posljednjih desetak godina postiže zapažene rezultate u veteranskoj konkurenciji. Ove godine ostvarila je vrhunske rezultate u dvoranskoj atletici. Renata Novosel na državnom prvenstvu za veterane u Zagrebu oborila je svjetski rekord u skoku u dalj s 5,29 metara u kategoriji od 55 do 59 godina, a na Svjetskom dvoranskom veteranskom prvenstvu u Torunu u Poljskoj osvojila je dvije srebrne medalje, na 60 metara i u skoku u dalj. U svojoj kolekciji medalja Renata Novosel ima i naslov europske prvakinje u skoku u dalj osvojen u Izmiru 2014. godine. Razgovarali smo s Renatom Novosel o njenoj veteranskoj karijeri, o ostvarenim rezultatima, o natjecanjima koja je očekuju ove godine i o planovima za budućnost.

Kakve su kategorije u veteranskoj atletici?

-Moja kategorija je žene od 55 do 59 godina. Veterani su podijeljeni po godinama, nastupaju u kategorijama znači po pet godina, počevši od 35 godina, znači od 35 do 39 godina, od 40 do 44 godine i tako redom po pet godina. Tako da sam ja u onoj starosnoj kategoriji od 55 do 59 godina.

Kada si se uopće susrela s atletikom, kada si počela trenirati?

-To je krenulo u sedmom razredu osnovne škole, pa je trajalo nekakvih pet, šest, sedam godina. Onda su krenule obaveze na fakultetu, pa je krenula obitelj, pa obaveze koje sam tu imala i evo kadu su djeca malo odrasla i kada su se ove neke druge obiteljske prilike malo posložile, onda sam se ponovo vratila toj svojoj velikoj ljubavi atletici i počela sam redovno trenirati.

Je li to u početku bilo rekreativno ili si odmah planirala nešto ozbiljno?

-To je bilo rekreativno u svakom slučaju, atletiku volim i volim se baviti atletikom, volim sport, volim kretanje, volim treniranje i onda kada to radite onako, ja bih rekla da radim sa guštom i normalno pod stručnim vodstvom trenera onda dođu rezultati. Ja moram samo reći da sam trenirala s trenerom Sašom Belčićem, još uvijek jako dobro i puno surađujemo, ali sam napravila u tom dijelu jednu promjenu, nešto više surađujem s jednim trenerom koji je specijalist za sprint.

Pratim te tvoje rezultate godinama, što bi trebalo istaknuti u tih deset godina, do ove godine?

-Kada sam se počela baviti značiti veteranskim sportom krenula sam i na natjecanja, na državna prvenstva, pa na balkanska prvenstva, ali i na europska i svjetska prvenstva. Europska i svjetska prvenstva su mi nekako je najzanimljivija i tu je konkurencija onako dosta ozbiljna. Znači, u tih 10 godina bavljenja atletikom osvojila sam dosta prvih i drugih mjesta, uglavnom sam osvajala zlatne i srebrne medalje, jedan od najznačajnijih i najvećih uspjeha bilo mi je prvo mjesto na Prvenstvu Europe za veterane 2014. godine u Izmiru, u Turskoj, u skoku u dalj. Nakon toga sudjelovala sam na mnogo europskih i svjetskih natjecanja i dvoranskih i na otvorenom.

Koje su ustvari tvoje discipline?

-Sprint, znači 100 i 200 metara, kada je u pitanju zimsko razdoblje, kada su natjecanja u dvorani, onda su to 60 metara i skok u dalj. Skok u dalj mi je disciplina u kojoj zapravo imam najbolje rezultate.

Tko su ustvari ti veterani atletičari, jesu li to bivši atletičari ili su to ljudi koji su se počeli baviti atletikom kasnije?

-Da, ima svega, ima ljudi koji su se tek tamo u veteransko doba počeli baviti atletikom i dobri su, ali zadnjih godina primjećujem da sve više seniora koji su napunili 35 godina zapravo nastavljaju aktivno se baviti veteranskom atletikom, a to dokazuju rezultati koji su sjajni u toj veteranskoj konkurenciji. Ima nekih rezultata koji su blizu tim seniorskim. Baš sam nedavno svom treneru poslala jedan screenshot rezultata muškaraca u kategoriji 45, znači od 45 do 49 godina, koji imaju rezultate na razini hrvatskih sprintera.

Na dvoranskom državnom prvenstvu u Zagrebu bila si sjajna, oborila si svjetski rekord u dvorani u skoku u dalj. Kako je to bilo?

-To je bila zapravo jedna kontrola nakon zimskog razdoblja u kojem sam radila treninge sprinta i skokova, brzine i snage s trenerom Zvonimirom Ivaškovićem iz Zagreba, on je vrhunski sprinterski trener i to je bila prva kontrola, kontrolno natjecanje pred Svjetsko veteransko prvenstvo u Poljskoj. I eto bili su jako dobri rezultati, u ovom sprinterskom dijelu, znači na 60 metara trčala sam jako dobrih 8 sekundi i 24 stotinke. Isti dan nakon par sati bilo je natjecanje u skoku u dalj i tu sam skočila prvo oko pet metara, a nakon toga tih 5,29 što mi bilo onako wow, to je dosta, da bi smo nakon toga pogledali koliki je svjetski dvoranski rekord u mojoj kategoriji i vidjeli da je 5,22. Znači da sam za sedam centimetara premašila svjetski rekord.

Kakav je bio osjećaj u tom trenutku?

-Kada čovjek vidi da je u tom trenutku najbolji na svijetu, to je zaista poseban osjećaj, rekla sam sama sebi u glavi wow. Lijepo je kada nešto takvo ostvariš nakon dosta rada, dosta odricanja, ustvari je dobar osjećaj i osjetila sam neko zadovoljstvo, jer se isplatilo puno raditi i trenirati.

Koliko treba trenirati da bi se oborio svjetski rekord?

-Treniram tako, četiri do pet puta tjedno, otprilike sat, sat i pol, treninzi su raznovrsni i zanimljivi ponekad teški, uglavnom nisu teški. Meni je to nekako već sastavni dio dana i života.

Gdje sve treniraš?

-U zimi sam trenirala u dvorani, na stazi gore na vrhu tribina, treniram na obnovljenom stadionu, ali dosta treniram i vani, u prirodi, treniram i u šumi. Karlovac je zgodan za trčanje, za treniranje, ima dosta uzbrdica, lijepih staza uz Koranu, tu je i nova šetnica, pa naš prekrasni stadion.

Sigurno primjećuješ da dosta ljudi trči uz Koranu, kakvo je tvoje mišljenje o tome?

-Dobro je da ljudi trče, dobro da se ljudi kreću, dobro je da ljudi hodaju, moja onako skromna preporuka je da netko tko se nije možda u mladosti bavio sportom, da neka oprezno krene u trčanje. Znači, prvo možda i hodanje, pa brzo hodanje, a onda neka tijelo samo pokazuje kada se može preći u trčanje, naravno prema osjećaju, ali kažem ja bih uvijek naglasila uz stručnu vodstvo. 

Koliko vas ima veterana u Karlovcu?

-U klubu nas ima jedno pet, šest aktivnih veterana koji nastupamo na natjecanjima, uglavnom kolege nastupaju na državnom prvenstvu, ne mogu se odvažiti za ova velika natjecanja. Nema baš jako puno ljudi koji se bave stadionskom atletikom, više se bave dužim stazama. Rekreativci vole trčati kroz prirodu i to duže staze.

Sada idemo na to Svjetsko veteransko prvenstvo, koje je održano u Torunu u Poljskoj, kako je tamo bilo?

-Bilo je odlično, bilo je puno natjecatelja, više od četiri tisuće iz 88 zemalja. Jako dobro organizirano natjecanje i sve je bilo onako kao na onom ozbiljnom pravom seniorskom natjecanju. Satnica se poštivala, sve je bilo na vrijeme, ozbiljni suci s ozbiljnim pristupom Vrhunski je sve bilo.

Koje uvjete je trebalo ispuniti, je li trebalo ispuniti norme za dolazak na Svjetsko veteransko prvenstvo?

-Zapravo za odlazak tamo ne, ali onda imate kvalifikacije odmah na početku i ako ne zadovoljiti sve da možete ići dalje, ne možete se dalje plasirati u finale. U Poljskoj sam nastupila u skoku u dalj i u trci na 60 metara. U skoku u dalj bila sam druga, moja jako velika kolegica, prijateljica i konkurentica Petra Baje iz Francuske bila je prva, skočila je odličnih 5,14 metara. Ja sam imala problema s hvatanjem zaleta, odnosno s ispravnim skokom, tako da sam tek u zadnjoj seriji skočila 4,99 metara i bila druga. Da sam skočila 5,29 metara iz Zagreba bila bi apsolutno prva.

Ima li razlike od nastupa u dvorani i na otvorenom?

-Pa, ne znam, prilagodim se, vode se rekordi odvojeno u dvorani i na otvorenom, ali mislim u dvorani nema vjetra, nema sunca, nema kiše i tako, ali ako ste jako spremni onda je ustvari isto. Nekada zna biti nezgodno na otvorenom, ako je vjetar u prsa ili ako zna biti recimo, ne znam, kiša ili hladno onda zna biti nezgodno.

Kako je u Poljskoj bilo u drugoj disciplini, na 60 metara? 

-Nisam se nadala tu plasmanu, jer su žene koje su se prijavile na toj disciplini imale bolje rezultate od mene u prijavi, ali onda eto u kvalifikacijama je krenulo dosta dobru i imala sam drugo vrijeme i zapravo nikada se ne zna kako će završiti i na kraju u finalu tako ispalo da sam bila druga. Tako da mi je to bilo malo iznenađenje, ali evo super sam zadovoljna i sretna s rezultatom 8,46, što je zapravo dobro i baš sam zadovoljna nastupom na Svjetskom prvenstvu u Poljskoj. Predsjednik naše Hrvatske atletske veteranske udruge rekao je da smo s te moje dvije srebrne medalje plasirali se kao zemlja u sredinu poretka po broju medalja. Ovaj put sam samo ja osvojila medalje, kolegice za koja inače znam da su mogle osvojiti medalje, jedna je bila ozlijeđena Ivona Jerković, koja stvarno fenomenalno skače s motkom i jedna kolegica iz Rijeke Irena Vlahinić, koja skače vis, također je bila ozlijeđena i ovaj put nije imala sreće.

Kako ideš na velika natjecanja, ideš li sama ili netko ide s tobom?

-Da, idem sama, nastojim organizirati najbolji smještaj, gledam najbolju kombinaciju za doći, najbliži smještaj dvorani, tako sve unaprijed organiziram i dogovorim, tako da kada dođem na natjecanje imam manje problema.

Rekreativci sami snose svoje troškove, pa i ti sama financiraš odlaske na natjecanja, kako stojiš s time?

-Pa da, sama snosim troškove, ali dobro isplati se na kraju. Pogledajte, čovjek ima svoja zadovoljstva, ljudi imaju neke prioritete, meni je to bavljenje atletikom, tako planiram i raspored, dakle tu je i tih četiri, pet treninga tjedno.

Članica si Atletskog kluba "Karlovac" i dosta pomažeš u klubu, kako to ide?

-Da, članica sam kluba, dopredsjednica sam i s veseljem volontiram u klubu. Klub se bazira na mlađoj populaciji i dobro nam ide, odlično surađujem s trenerom Sašom Belčićem i mislim da klub ima dobru perspektivu. Imamo odlične uvjete, novi stadion je sjajno opremljen i svi atletičari i atletičarke koji dođu u Karlovac jako su zadovoljni. Prošle godine organizirali smo državna prvenstva za mlađe juniore i za seniore, svi su bili jako zadovoljni sa stadionom i s organizacijom i sa cijelim ambijentom, tako da i ove godine isto planiramo ta dva natjecanja plus međunarodni miting koji je u rujnu.

Do kada se planiraš baviti atletikom?

-Jednom prilikom je moj muž rekao da jako dobra zabava tek počinje. Mislim, ja bih trenirala i da ne idem na ta natjecanja. Jednostavno volim trenirati, dok se čovjek dobro osjeća i dok imaš to neko zadovoljstvo, znači to ti nije nikakva prisila onda ću se s tim baviti i dalje. Moram reći da sada na Svjetskom prvenstvu u Poljskoj fascinirala me jako dobra utrka žena u kategoriji iznad 75 godina. Ono što mi je bilo ono posebno lijepo za gledati, znači čovjek iz Japana Tanaka u kategoriji iznad 90 godina trčao je 60 metara za 10 sekundi i mislim 92 stotinke. Pa sada kada pogledate da se ljudi iznad 90 godina bave atletikom, a bila su u toj skupini četiri natjecatelja, onda je jasno da nema granica.

Imaš li podršku od obitelji i na poslu?

-Da, bez toga ne bi išlo, cijela obitelj mi daje podršku, apsolutno bez toga bi bilo jako teško, da oni su stvarno podrška. Svi imaju razumijevanja za moje bavljenje atletikom. Imam podršku i razumijevanje na poslu, dobijem od firme godišnji odmor, kada mi je to potrebno za odlazak na neko natjecanje.

Kako ustvari podnosiš treninge, je li naporno?

-Ja to ne osjećam kao neki napor ili kao neku obveza, maloprije sam rekla da mi je to sastavni dio života i kada čovjek ima neki hobi koji voli, onda mu to nije teško. Moji se treninzi ipak razlikuju od treninga mlađih, dakle seniora. Razlikuju se po opsegu i po intenzitetu, znači veterani nikako ne bi trebali, nisam u tom stručna, ali čujem od trenera koji to govore, nikako ne bi trebali trenirati jakim intenzitetom. Možda koji trening od tih četiri, pet koliko se nakupi tijekom tjedna, ali uglavnom treninzi ne smiju biti takvi da previše iscrpljuju tijelo.

Što te još očekuje od natjecanja ove godine?

-Plan mi je ove godine još koncem devetog mjeseca otići u Italiju, u Pescaru, tamo će biti održano Europsko prvenstvo za veterane na otvorenom. Idući mjesec zapravo počinju nekakve lagano pripreme za otvoreni dio sezone. Jedne godine bude svjetsko dvoransko prvenstvo i te iste godine je europsko prvenstvo na otvorenom i onda je obrnuto, iduće godine je europsko dvoransko prvenstvo i svjetsko prvenstvo na otvorenom. U Pescari ću nastupiti u disciplinama 100 i 200 metara te u skoku u dalj.