„Kad je poginuo Igor Tonkli od prkosnog dečka postao sam odrasla osoba“

Kad sam nakon Oluje prolazio Turnjem kroz glavu su mi prošli svi oni dečki koji su poginuli i koji su ranjeni i pomislio sam da je ta žrtva koju su podnijeli imala smisla, kazao je Srđan Fot prisjećajući se svojih ratnih dana koje je proveo na karlovačkom, ali i drugim ratištima u Hrvatskoj.

Gradskog dečka, pankera, mnogi se sjećaju iz prijeratnih godina, s kupanja na Korani, iz Hrvatskog doma, od „Miloša“ (nekadašnja gostionica „Sport“ u neboderu, gdje je danas „Behar“ op. a.)…

Rođen je 19. veljače 1971. godine i nakon osnovne završio je u današnjoj Prirodoslovnoj školi na Gazi za građevinskog tehničara i nakon toga upisao Građevinski fakultet. Međutim, niti je krenuo na fakultet niti je ikad radio na baušteli (osim sebi, kako kaže), jer ga je prekinuo rat.

Pripada onoj prijelomnoj generaciji, koji su još u rujnu, a manji dio i u prosincu 1990. godine otišli na odsluženje vojnog roka u tadašnju JNA, gdje ih je gotovo zatekao i početak rata. To je generacija mladića koji su bježali iz vojske, a neke od njih su zadržali i nakon što su vojni rok odslužili.

-Vojsku sam služio u Ohridu na albanskoj granici. Pobjegli smo nas četvorica iz Hrvatske i išli smo se predati Albancima. Kad smo došli do njihove karaule, digli smo ruke i viknuli da se predajemo, ali su i oni digli ruke i oni se predaju. A ne, ne, mi smo se prvi predali! Uspjeli smo se ipak predati i putovali smo preko Drača do Dubrovnika, brodom iz Dubrovnika do Rijeke i iz Rijeke vlakom za Karlovac. To je putovanje trajalo tri dana, prisjetio se svog bijega iz JNA Fot.

Nakon povratka iz JNA, u lipnju 1991., odlučio se javiti u Zbor narodne garde, odnosno u 110. brigadu. U tom prvom pokušaju je odbijen, jer budući da nije do kraja odslužio vojni rok smatrali su da nije završio vojnu obuku. No, u 110. je kao dragovoljac ušao koncem kolovoza 1991. i raspoređen je u 1. bojnu, 2. satniju tzv. „Wolfovi“.

-Čarli (Damir Vučetić op. a.) i ja otišli smo u gardu od Miloša. Noć prije smo bili na skakaonici, čulo se pucanje u daljini, pogledali smo se  i rekli: „Sad bi stvarno trebali ići“. Otišli smo se javiti u Staru Koranu gdje je bilo zapovjedništvo i bili smo upućeni u kamp kod Jugoturbine. Zapovjednik je bio Jura Filipčić i odmah nas je otpilio, ali Čarli i ja smo rekli da ne izlazimo dok nas ne primi.  

U kampu na Švarči bilo je i prvo vatreno krštenje, kad je kamp granatiran 4. listopada.

- Kako je počela ta ratna priča u Karlovcu počela je i za mene. Do tada smo imali obuku, držali stražu gdje je trebalo i nije bilo „tarapane“. Na početku rata 1991. godine, 110. je bila angažirana na blokadi vojarni u gradu i ne smijemo zaboraviti da je 110. u to vrijeme pokrivala područje od Jamničke Kiselice do Ogulina, naravno i Slunj. Sve one postrojbe koje su kasnije nastale, jezgra im je bila 110. brigada, osim „Gromova“ koji su bili gardijska brigada. Dakle iz 110. nastala je i 137. dugoreška brigada, 143. ogulinska i kasnije 14. domobranska pukovnija iz Slunja. No, vojna postrojba koja je do kraja, odnosno do pada branila Slunj bila je zapravo 4. bojna 110-te. Kasnije je od 110. nastala i 13. karlovačka domobranska pukovnija. Iako se tada 110. nije ugasila, postojalo je zapovjedništvo i čuvena Interventna satnija koja je spasila grad 1993. naravno uz 13. pukovniju.

Oni koji su ratne godine preživjeli u Karlovcu, mogu reći da su prijelomne godine bile 1991. i početak rata, 1993. kad je bio pokušaj proboja na Turnju i naravno 1995. i Oluja, kojom  je rat na ovom području završio.

-Svaki veteran i dragovoljac će ti reći tko nije bio 1991., nije ni bio u ratu. Te 1991. nije se znalo kako će sve to završiti. Nakon priznanja Hrvatske 15. siječnja 1992. stvoreni su temelji za stvaranje jače Hrvatske vojske i nakon što je potpisano primirje 1992., bilo je ograničenih ofanzivnih akcija koje je poduzimala Hrvatska vojska kao što je Maslenica, „Otkos“, kad su oslobođeni Bilogora i Papuk. Ono što se u gradu dogodilo 1993. je bio zadnji njihov pješačko-oklopni napad gdje su pokušali ući u Karlovac. To se izjalovilo i nakon toga više nije bilo takvih pokušaja. Ako se sjećaš, 1994. i 1995. Turanj je bio pun izbjeglica iz Kladuše, grad je bio pun izbjeglica iz okolice i drugih mjesta iz naše županije, tako da je trajao neki prinudni mir, uz neka sitna puškaranja i čarke, kaže Srđan.

Oluju, međutim, Srđan Fot nije proveo na karlovačkom ratištu. U 110. brigadi je ostao do 13. siječnja 1995., kad je prešao u postrojbe MUP-a. U Oluji je s riječkim specijalcima sudjelovao u oslobađanju Knina.

-Rekao bih da je to taj treći prijelomni trenutak u ratu, bar za mene kad je oslobođen Knin. Tada sam bio u postrojbama specijalne policije Rijeka, odnosno Primorsko-goranske i sudjelovao sam u tim borbama za oslobađanje Knina. Mi smo dolazili sa zapadne strane od smjera Srba i Gračaca i to je bio trenutak kad si znao da je svemu tome došao kraj.

U Karlovac je došao desetak dana nakon Oluje a riječkim kolegama i vozili su se cestom D1.

-Kad smo došli na Slunjska brda, rekao sam im da stanemo jer morao sam to vidjeti. Išli smo tada i na „šanac“ i tamo su vidjeli o čemu se radilo ovdje u Karlovcu, jer se sa „šanca“ pružao pogled na grad. U tim trenucima dok sam prolazio Turnjem, kroz glavu ti prođu svi oni dečki koji su poginuli i koji su ranjeni i pomislio sam da je ipak ta žrtva koju su podnijeli imala smisla.

U rat je otišao kao 20-godišnjak i sam će reći da je bio klinac, a on i drugi iz njegove generacije,  starijim su suborcima na Turnju zadavali podosta glavobolja. Doživio je nekoliko situacija zbog kojih je praktično u nekoliko mjeseci odrastao.

-Jedan od tih trenutaka za mene je bilo ono prvo vatreno krštenje koje sam spomenuo kad su nas bombardirali u kampu na Švarči. Tada sam postao svjestan što je rat jer bilo je ranjenih,  a to prije nikad nisam vidio. Najveća prekretnica je bila, iako smo do tada imali i dosta poginulih i ranjenih, definitivno 21. prosinca 1991. kad je poginuo Igor Tonkli. To me strašno pogodilo. Bio je mlađi od mene i bili smo jako dobri prijatelji. Bio s njim samo par sati prije, družili smo se i shvatiš u jednom trenutku da ga nema. Zapravo, kao klinac od 18, 20 godina misliš da si nepobjediv i neuništiv. Kad čuješ da je netko poginuo prođe ti samo kroz glavu, nisi imao vremena razmišljat koja je to opasnost. Ali kad pogine netko tko ti je stvarno dobar prijatelj, kad sjedneš, pustiš suzu i zamisliš se, onda shvatiš da nisi nepobjediv. To mi je bio prijelomni trenutak u životu kad sam zapravo od onog nekakvog prkosnog dečka postao odrasla osoba.  

Nakon Oluje, Fot je ostao raditi u MUP-u, odakle je otišao u mirovinu 2013. godine. Kaže, smatrao je da nije vrijeme s 25 ili 26 godina otići u mirovinu, nego raditi dok može.  U godinama nakon rata nije bio zainteresiran za udruge branitelja, naprotiv.

-Moram priznati da mi je to čak bilo i odbojno. U to sam vrijeme bio mišljenja da se trebamo okrenuti budućnosti. Svi smo mi do prije desetak godina imali taj rat negdje u glavi i svatko je imao nekakve svoje probleme i privikavao se na civilni život.

Ipak, u ratu su se učvrstila stara i rodila neka nova prijateljstva, kaže Srđan Fot.

-Bilo je dečki iz prigradskih naselja koje možda nikad ne bih upoznao, iz Ozlja, Mahična, Goršćaka, Mrzljaka… Mi iz grada mahom smo se znali bar iz viđenja, znali smo se po kvartovima, iz Hrvatskog, Mogu reći da se skupila ekipa koja je baš bila složna i mi koji smo se tad skupili u 110. nije se pitalo što si po nacionalnosti, Srbin, Hrvat, Musliman, svi smo bili jednaki.

Te bivše suborce odlučio je okupiti 2014. godine i zapravo se počeo angažirati u radu Udruge pripadnika 110. brigade ZNG/HV kojoj je danas na čelu.

-Tada smo se odlučili okupiti mi bivši pripadnici Wolfova. Inicirali smo to Vili Bulat, pokojni Štef Lemić i ja, odnosno nas smo trojica odlučili da ćemo skupiti dečke, iako prijašnji takvi pokušaji baš nisu bili uspješni. No, dokazalo se da naše ratno prijateljstvo ipak nije zaboravljeno i na iznenađenje svih onih koji nisu vjerovali, 21. prosinca 2014. godine, bivši Wolfovi, njih 76, postrojilo se ispred „Hotela Califonia“.

Prvo smo htjeli napraviti udrugu, no mišljenja sam da braniteljske udruge treba okrupnjavati u jednu veću asocijaciju koja bi nas predstavljala. Zato smo osnovali Klub „Wolfovi“ pri udruzi 110. brigade. Krenulo je i osnivanje drugih klubova pri Udruzi i mogu reći da je ta odluka stvarno bila ispravna. U Udruzi 110. brigade danas djeluje nekoliko klubova; Klub braniteljica, Klub „Lojtre“, Klub 13. domobranske pukovnije, Klub inženjerije i drugi. Došli smo do brojke od sedam klubova. Moram naglasiti da je ove godine osnovan Klub mladih koji već ima nekoliko desetaka članova i posebno me veseli da među njima nisu samo djeca bivših branitelja, nego i ostali. To su ljudi od 20, 30, 40 godina koji nam žele pomoći, a opet žele se na taj način upoznati s Domovinskim ratom, s počecima rata u Karlovcu. Žele zajedno s nama obilježavati obljetnice vezane za grad Karlovac. Ponavljam, drago mi je zbog toga jer protekom vremena sve nas je manje, za 30, 40 godina živih branitelja više neće biti ili će ih se brojati na prste. Smatram da iz pijeteta prema Domovinskom ratu, jer je Domovinski rat temelj Hrvatske, nakon nas treba netko na obljetnicama doći i zapaliti svijeću. Lijepo je da mladi ljudi razmišljaju na taj način da bi ljudima koji su sudjelovali u ratu trebalo zahvaliti i odati počast.

Kad nije angažiran u Udruzi slobodno vrijeme Srđan Fot provodi s obitelji, a u mirovini je našao i novi hobi, na radost njegove supruge.

-Jako sam zavolio kuhanje i moja supruga više gotovo ni ne kuha ručak, to je prepustila meni. Imam vinograde koje s guštom obrađujem jer mi je to način opuštanja, što psihičkog, što fizičkog. Naravno tu su druženja s frendovima, frendicama. Otac sam dviju kćeri. Laura je studentica, a 16-godišnja Tena je srednjoškolka. Ona je dijete s posebnim potrebama zato je stvarno cijela obitelj uložila velike napore u brigu o njoj. Stvarno sam ponosan na nju! Škola joj ide super i kad završi postat će kuharica, a to je zanimanje koje je njezin tata htio i sanjao o njemu.