Kad djed i unuk pojure stotku bubom starom 52 godine

Dva šarmantna gospodina i jedan kultni automobil i eto recepta za zanimljivu priču o obitelji, ponekad  proširenu neobičnim „članovima“. Nekima je obiteljsko blago srebrnina, nekretnine, a ovoj obitelji to je limeni ljubimac.

A priča je počela još davne 1968. godine. Tada je naime, Ljubomir Bulat kupio Volkswagen, legendarnu „bubu“ . Umirovljeni profesor kemije i fizike po automobil je „potegnuo“ u Njemačku i platio ga je tada 3.700 njemačkih maraka. Isti automobil vozi i danas.

-Ovo je moj prvi i jedini auto. Može se reći da je prvi i zadnji, šali se Bulat, koji je u Tehničkoj školi predavao punih 38 godina.

Buba je stara 52 godine i uz puno ljubavi, pažljivog održavanja i vožnje i danas pali kao nova i u voznom je stanju.  Koji je recept da toliko traje, Bulat kaže da je automobil vozio racionalno.

-Nikad nisam auto previše forsirao. Sve što sam prošao s njim bio je racionalno. Prošao sam cijelu obalu, putovao sam u Njemačku, naravno u Trst, zatim u Bosnu i Sloveniju. Moram vam reći da nema otoka na kojem nisam bio s bubom.

Bilo je prilika za prodaju, ponude stižu i danas, ali tom iskušenju uvijek je odolio. Kroz godine se jednostavno srodio s autom i postalo je nemoguće rastati se od njega. Za tročlanu obitelj, supruga, kćer i on bilo je uvijek dovoljno mjesta i nije bilo niti potrebe za većim automobilom.

Kad je nova buba stigla u Karlovac te 1968. izazivala je divljenje, pojašnjava Ljubomir Bulat, jer je to bila prva serija automobila u koju su ugrađene disk kočnice i 12-voltni akumulator (podučio me da su se do tada ugrađivali 6-voltni) i ima 1.500 kubika. Uglavnom je od popravaka zahtijevala zamjenu potrošnih dijelova, kao što je auspuh.  Kao vlasnik jedne od najstarijih buba u Karlovcu, ali sigurno jedini vlasnik koji istu posjeduje dulje od pola stoljeća, član je i Buba kluba Karlovac, koji okuplja istomišljenike.

Od kad je bubu kupio, Bulat je uvijek vodio računa kome je daje u ruke kad su u pitanju servis i popravci.

-Prvo sam ga vozio u Austriju na servis, pa onda u Zagreb, u Karlovcu kod Novosela, a u Klubu mi je auto poče servisirati majstor Anđelko. Kako sam uključen sam u klub oldtimera, tamo imamo dobrog majstora koji on bubu servisira zadnjih desetak godina.

S bubom i u bubi gotovo je odrastao i Ljubomirov unuk Matej Kečkeš kojem je pred koju godinu prepustio automobil.

-Momentalno unuk vozi bubu, ali sigurno će u budućnosti biti njegova. On me lijepo usluži kad trebam nekud ići i vozi me, a on uživa, kaže Bulat, dodajući da unatoč godinama nema problema s vožnjom, a tek mu je 88.

Zajedno su bubom, dok je Matej bio dječačić odlazili u ribolov, u vrganje, tako da je upoznao i šume i rijeke, dodaje ponosni djed. A prije nego mu je „uručio“ bubu, zajedno su vježbali, a djed je zadovoljan jer unuk vrlo pažljivo vozi limenog ljubimca.

Mateja uz automobil iz djetinjstva vežu samo lijepe uspomene, a sad 24-godišnji student sam stvara svoje.

-Zapravo sam odrastao u ovom automobilu. Kad bi tata radio onda bi deda vozio baku, mamu i mene na kupanje. Tako sam ja zapravo prve korake u automobilu napravio, imao sam svoje mjesto iza pored pepeljare, s kojim bih se igrao i to mi je ostalo u sjećanju. Počeo sam ga doživljavati drugačije kad sam položio vozački ispit i kad sam počeo voziti. Tek tad sam primijetio poglede koje ljudi upućuju automobilu.

Buba je, kaže Matej, odavno prestala biti samo sredstvo transporta i postala je član obitelji, tako na nju gleda njegov djed, a takav je pogled prenio i na unuka.

-Auto definitivno želim zadržati i ne bih ga nikad prodao. Jednostavno ga doživljavam kao člana obitelji. To je tako kad steknete takav odnos s jednom neživom stvari, a deda autu ponekad i tepa. Zahvalan sam dedi što je to prenio i na mene. Volio bih ga i ja nekome ostaviti u nasljedstvo i da taj auto ostane u obitelji i nadam se da ću imati tu sreću da se to i dogodi.

Na pitanje kako njegovi prijatelji reagiraju kad ih vozi bubom, Matej odgovara da to ovisi o tome koliko se tko od njih razumije u automobile.

-Priznajem da sam od onih koji se slabo razumije u aute, ali što se tiče bube tu sam stručnjak zahvaljujući dedi. Što se pak tiče prijatelja ima onih koji su zaljubljenici u automobile, teško im je sakriti rekao bih čak i ushićenost kad ih vozim. Pogotovo kad im još kažem da je auto iz 1968. godine.

Automobil, unatoč lijepim godinama još može pojuriti, ali Matej je pri tom oprezan.

-Ne želim ga uništiti i nisam osoba koja voli velike brzine, ali volim ga raspuhat, to je važno. Pričam sad kao i deda kao da se adi o živom biću, ali eto to je tako. Odem na Brzu cestu ili na autoputu i preko 100 može. Dalje ga ne bih htio testirati jer postane jako nestabilno na većim brzinama.

Uglavnom Matej koristi automobil za gradsku vožnju, odlazak na vikendicu, a djed Ljubo tvrdi da može buba i do mora. Unuk je pak s dužim relacijama oprezniji.

-Jednom smo išli za Zagreb pa smo zvali HAK. Moram reći da je to bio prvi i jedini veliki remont koji je auto imao. To je bilo prije šest godina. Tad je rastavljen na najmanje dijelove. Nemojte nikom reći, kad je deda vidio sve u dijelovima i suzu je pustio. Zanimljivo je da je problem bio tek u nekoliko šarafića i dovodu benzina jer to jednostavno staro i zalijepilo se, a šarafići su zahrđali. Problem je bio od kud nabaviti dijelove. Bile su dvije mogućnosti ili iz Meksika, gdje je proizvedena zadnja buba ili iz Njemačke, iz muzeja. Deda je odlučio za ovo drugo, pa par šarafića nije baš bilo cjenovno kao par šarafića, ali od tada smo sigurni da može i do mora.

Generalka je napravljena na motoru, a Matej kaže da autu treba veći popravak limarije, no to je djed prepustio njemu.  Kako se u ono vrijeme proizvodilo buba je siva i namjera je mladog „vlasnika“ da boju zadrži kao što je originalna, ukoliko to bude moguće. Popravak ili restauraciju bi trebala i unutrašnjost, jer su sada sjedala ispod pokrivača pokrpana ljepljivom trakom, ali i to će pričekati.

Nakon pola stoljeća buba ima samo jednu novinu, to je držač za mobitel na prednjem staklu, jer Matej ipak bez mobitela ne može.

I na kraju pitanje, kako cure reagiraju na bubu koja je više nego duplo starija od njezinog vozača.

-A hmmmm… Auto je dobar filter za cure zapravo. Općenito je dobar filter za ljude. Onaj tko cijeni vrijednost ovog auta po mojem iskustvu cijeni i druge osobe. Onaj tko smatra da je ovo stara kanta kojoj su dani odbrojani, e taj… Dakle mi dolazimo u paketu, ako voliš mene voliš i bubu i ako voliš bubu uz nju idem i ja, smije se Matej.

Misterij je koliko je u 52 godine buba napravila kilometara, Matej pojašnjava da brojčanik ima samo pet znamenki, a koliko je puta krenuo od početka djed Ljubo ima predodžbu, ali i to su uglavnom procijene. (kb)

Foto: Dinko Neskusil