Josip Kovačević o vojnom roku na brodu Galeb: Tito je bio tih, ali smo uvijek znali kad je Jovanka na palubi

Još 2006. godine Ministarstvo kulture kojem je tada na čelu bio Božo Biškupić proglasilo je Školski brod Galeb kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Brod je otkupio Grad Rijeka tri godine kasnije, a deset se godina se čekalo da počne njegova obnova s namjerom da bude preuređen u muzej i turističku atrakciju Rijeke.

Galeb je izgrađen i porinut 1938. u Genovi u Italiji i prvotno mu je ime bilo “Ramb III”. Početkom Drugog svjetskog rata od transportnog je pretvoren je u ratni brod. Nakon kapitulacije Italije 1943. preuzimaju ga Nijemci i daju mu ime “Kiebitz“, a bio je namijenjen za polaganje mina. Potopljen je 1944. u riječkoj luci, u savezničkom bombardiranju. Splitska tvrtka „Brodospas“ izvukla ga je 1947. godine. Nakon obnove u pulskom brodogradilištu “Uljanik”, uvršten je u sastav mornarice kao Školski brod Galeb. Od 1953. i prvog Titovog inozemnog putovanja u London, na susret s Winstonom Churchillom, brod dobiva ulogu ploveće rezidencije.

Samo dvije godine kasnije, 1955. godine na Galebu je vojni rok služio i Karlovčanin Josip Kovačević, kasnije liječnik, specijalist opće medicine, a danas u mirovini.

Budući da se u to vrijeme vojni rok u tadašnjoj JNA u mornarici služio tri godine, Kovačević kaže da nije bio sretan kad mu je rečeno da će biti raspoređen u mornaricu. Netom je završio tokarski zanat koji je tri godine izučavao na željeznici, a to ga je na neki način i dovelo na Galeba kao „mašinca“.

-Kao i svi prošao sam osnovnu obuku od šest mjeseci u Valbadonu kod Pule i među vojnicima su regrutirani oni koji će biti raspoređeni na Galeb. Birali su se samo najbolji. Budući da sam se bavio i sportom i glumom, a imao sam i zanat vjerujem da su me zato usmjerili na Galeb. Imali smo testiranje tražilo se da primjerice poznajemo povijest, da znamo kad je Titov rođendan i slično. Na Galebu su bili vojnici koji su znali svirati, pjevati, koji su se bavili sportom, koji su bili na jednom ipak malo višem nivou, ispričao je Kovačević.

Na pitanje jesu li za posadu bilo bitno i kako izgledaju, nasmijao se i rekao kako su uglavnom vojnici, današnjim rječnikom rečeno „bili fit“. S obzirom na ulogu rezidencijalnog broda na Galebu je kaže Kovačević vladala velika disciplina.

-Morao si prije svega biti vojnik i slušati što ti se kaže. Pokazali su ti sobu, rekli u koji odjel spadaš. Bili smo podijeljeni u pet boračkih odjela, ja sam bio u 5. odjelu, to su bili „mašinci“. Naš posao je bio posluživanje tri pomoćna motora koji su davali struju i imali su i druge funkcije. Oni vojnici koji su bili slobodni i nisu bili u službi, morali su biti spremni, kad ih se pozove stati u stroj kao počasna straža za Titov silazak s broda, ali i na njegovom povratku. Zato smo uvijek morali biti uređeni. Neki put  je to silaženje i ulaženje na brod bilo prečesto, pogotovo kad smo plovili uz našu obalu. Tito je htio vidjeti Makarsku, Dubrovnik, a mi smo stalno morali biti postrojeni. U jednom trenutku je sam Tito rekao: „Dajte ih raspustite, nije potrebno da stalno bude vojska postrojena“. Mislim da je tu pokazao jednu ležernost.

Vrijeme Kovačevićevog boravka na Galebu bilo je i vrijeme stvaranja pokreta nesvrstanih i miroljubive aktivne koegzistencije. Tako je jedno od prvih Kovačevićevih putovanja s Titom bilo u Egipat i Etiopiju. Strani su državnici toga vremena bili Titovi gosti na Galebu pa je Kovačević bio jedan od onih koji su dočekali posljednjeg etiopskog cara Haile Selassia i egipatskog predsjednika Nasera.

-Plovili smo do Aleksandrije, kroz Sueski kanal do Crvenog mora u luku Massawu (danas Eritreja op.a.). U pratnji Galeba na tim putovanjima bio je uvijek jedan teretni brod koji je nosio poklone, pod navodnicima. Pratio nas je i jedan ratni brod, prisjetio se dr. Kovačević.

No, što je zapravo boravak na Galebu od dvije i pol godine značio za Kovačevića, tih pedesetih godina, mora se sagledati iz perspektive tadašnjeg vremena i prilika na ovim prostorima, što će mlađima biti teže shvatljivo.

-To je bila 1955. godina kada se nije nigdje išlo ili se putovalo vrlo rijetko. Otići u inozemstvo bio je pojam, pogotovo za nas dvadesetogodišnjake koji smo se našli na Galebu, istaknuo je Kovačević, kao i detalj da su vojnici svaki dan na brodu dobivali naranču, a mnogi je prije dolaska na brod nikad nisu vidjeli, a kamo li kušali.

On je kao i ostali dobio tada jedinstvenu priliku da proputuje dobar dio svijeta da vidi krajeve koje vjerojatno ne bi vidio.

-Kad smo pristali u Aleksandriji nije bilo jednostavno otići i vidjeti piramide. Za to je trebalo novca. Dobivali smo neku sitnu plaću i to sam čuvao, kad su nas pitali tko želi ići vidjeti piramide, rado sam se javio i potrošio sam sav novac koji sam imao da platim put do piramida, da vidim Kairo i pustinju. Bio sam fasciniran.

Osim što je bio rezidencijalni brod Galeb je kako mu je bio i službeni naziv bio školski brod i na njemu su učili ploviti pitomci vojne akademije koji su se školovali za mornaričke oficire. Tako je svake godine Galeb išao i na jedno poduže školsko putovanje koje je bilo malo opuštenije od onih s Titom.

-To su bila putovanja koja smo više voljeli. Jedno od takvih bilo je Jadranom do Otranta pa do Sicilije, zatim Mesinskim prolazom. Tamo smo s broda bacali flaše s pismima. Talijanski ribari u čamcima su ih kupili. Uz pisma smo ubacivali i nešto sitnih novaca da ih oni pošalju. Tako je moja obitelj od tamo dobivala moja pisma. Dalje smo plovili pored Korzike pa prema Gibraltaru.  Ta plovidba kroz Gibraltar ostala mi je u strašnom sjećanju. Tamo gdje susreće Sredozemno more s Atlantskim oceanom valovi su bili ogromni, kao i ogromna količina morskih pasa koji su tu plivali. Gledao sam to sa sigurne pozicije s ograde. Ušli smo nakon toga u Biskajski zaljev, prema Španjolskoj i Portugalu. Valovi  bili po deset metara, to je bi doživljaj nad doživljajima i uglavnom su svi povraćali. Moram priznati da sam ja to dobro podnosio.

Plovili su La Mancheom, pa  u Sjeverno more. Pristali su u Poljskoj, u Gdanjsku,  gdje je upoznao puno Poljaka, ali i poneku Poljakinju kako je dodao sa smijehom, a onda i do Skandinavije. Tu je Josip Kovačević doživio i svojevrsni kulturni šok.

-Iz Gdanjska smo plovili do Stockholma. To je bila fantazija. Taj fjord prema Stockholmu je prekrasan. Budući da je to na sjeveru nama je bilo zanimljivo da je u kasnim večernjim satima tamo bio dan. U štokholmskoj luci smo s palube lovili ribe koje nam je brodski kuhar kasnije pripremao. Kad sam razgledavao Stockholm išao sam javnim prijevozom, a kad sam vidio koliko je tamo automobila na cesti bio sam fasciniran. Ovdje se u to vrijeme moglo samo sanjati o automobilu. U Oslu mi se činilo da sam u raju. Tada sam prvi put šećući gradom vidio dvoje mladih kako se ljube u parku. To možda danas zvuči čudno, ali govorimo o 1956. godini. Da se razumijemo svi smo htjeli ili jesmo poljubili curu, ali to se nije radilo javno.

Jedno od školskih putovanja bilo je Sredozemljem, na kojem je vidio kako je u to vrijeme živjelo alžirsko selo, bio je u Siriji, Grčkoj i iz luke Pirej hodao desetak kilometara do Atene da bi vidio Akropolu.

No, morali smo se vratiti i plovidbama s Titom, a on nije previše kontaktirao s „običnim“ vojnicima, ipak je postojala hijerarhija, kazao je Kovačević. Osim kad bi ga zapala dužnost dočeka na palubi imao je samo jedan bliži susret s njim, kad je Tito želio vidjeti kako izgleda strojarnica.  Pitam ga je, a što je bilo s Jovankom.

-Jovanka nije išla na ova daleka putovanja, ali se vozala po Jadranu. Imala je vrlo prodoran glas i znali smo kad je na palubi. Za razliku od Tita koji je bio prilično tih. Ta njihova paluba bila je najljepša, tu su šetali, sunčali se. Na toj je palubi i Tito najviše boravio. Uz Jovanku je uvijek bila neka pratnja, dakle nije bila sama žena na brodu nego je bilo i još poneko žensko čeljade. Kad su razgovarale paluba bi grmjela, sjeća se Kovačević.

Godine provedene na Galebu iako nije uvijek bilo lako, bile su ipak nevjerojatno iskustvo. Kako su proveli dosta vremena zajedno na jednom relativno skučenom prostoru broda, Kovačević je u vojsci stekao možda ne druga do groba i kroničnu upalu zgloba, ali vjenčanog kuma, Borisa Balona iz Ozlja koji danas živi u Kanadi. Sjeća se i Branka Maleka, Jerka Telente, Karlovčanina Mile Basare, koji je kasnije bio inženjer u Jugoturbini, kapetana Jakšića koji je bio sa Švarče… S nekima i danas održava kontakt.

Kad Galeb bude obnovljen i otvoren želja mu da ga ponovo posjeti.

-Imam želju da vidim gdje sam spavao, gdje sam bio, gdje sam se kretao, makar neće puno toga biti isto. Koliko mi je poznato to će biti kafići i možda će se sačuvati Titov rezidencijalni dio, zaključuje Kovačević. (kb)

Foto: Dinko Neskusil i privatna arhiva Josipa Kovačevića