Jana i Mihaela gletaju, kreče, popravljaju i lakiraju automobilske branike

Mješovita industrijsko-obrtnička škola školuje, kako je to rekao profesor Igor Cikuša, prvu karlovačku soboslikaricu, ali i jednu autolakirericu. Prvu smo, soboslikaricu Janu Rožić, već spominjali kad smo pisali o međužupanijskom izlučnom natjecanju za državno WorldSkills natjecanje na koje se ona uspješno i plasirala. Spomenimo da zaista najbolji u državi mogu na njemu sudjelovati jer se u ovoj kategoriji natječe svega osam učenika iz cijele Hrvatske.

U praktikumu za soboslikare i autolakirere MIOŠ-a upoznali smo i prvu autolakirericu, Mihaelu Bunjevčević, učenicu drugog razreda. I to u radnoj atmosferi.

Svaki u svom dijelu praktikuma soboslikari su već raspremali jer su s poslom završili, ostala je još Jana koja je dorađivala ornament na zidu, dok je Mihaela, kao i njezini kolege, airbrushom oslikavala metalni štit.

Većina nas ima kakvu-takvu predodžbu što ovi poslovi podrazumijevaju. Većina se i okušala u krečenju vlastitih stanova i kuća, ali nije to samo ''uzeti valjak''…

-Definitivno svatko može uzeti valjak i pokušat ofarbat' svoju kuhinju. Međutim soboslikar–ličilac ovdje uči tri godine sasvim drukčiju vrstu struke i zanata koji u sebi sadržava jako puno dekorativnih tehnika, tehnika koje unapređuju i oplemenjuju naše prostore. Uče kako upotrijebiti boje, kako napraviti jedan usklađen i moderan prostor, pojašnjava profesor Cikuša.

Kaže da je s učenicima prekrasno raditi, a on nastoji kod svih potaknuti da razvijaju kreativnost.

-Svatko od njih čim je došao u ovo zanimanje ima određenu umjetničku notu, jednu dozu kreativnosti koju nastojim poticati tijekom tri godine njihova školovanja. Primjerice, dam im osnovni zadatak, a na njima je da ga razviju dalje. Kao što Mihaela sad upotrebljava svoje boje. Pokazao sam joj i dao okvirni zadatak, ona je nastavila raditi po svom nahođenju, a tako i svaki od ovih učenika. Isto je tako i u soboslikarstvu. Zadajem osnovne parametre, kao što Jana sad radi na ovom ukrasnom ornamentu, a na njoj je kako će to izraditi, koje boje će uskladiti…

Upravo je to ono zbog čeka je Mihaela ostala u autolakirerima jer je prvi plan bio da se prebaci u neko drugo zanimanje ako joj se ne svidi.

-Iskreno, nije mi zanimanje autolakirer bilo prvo na popisu kad sam upisivala srednju školu. Ubacila ga je moja mama jer je bila uvjerena da će mi se svidjeti. U početku zapravo nisam znala što je to, ali mi je mama savjetovala da probam pa ako mi se ne bude sviđalo prebacit ću se negdje drugdje. No, svidjelo mi se i ostala sam. Uvijek sam dosta crtala, a posebno mi se sviđa ovo što radimo kod profesora Cikuše. Radimo s airbrushem, čime prije nego sam upisala ovu školu nisam imala prilike raditi.  Sve sam naučila ovdje u školi i prvi put sam se s tim susrela. Danas smo dobili štitove i šablone s kojima možemo započeti i kad smo završili s prvom šablonom dobili smo zadatak da to dalje razradimo sami. Profesor pomogne savjetom ako zapnemo, ali manje-više radimo sami.

Prilikom prvog susreta s Janom Rožić ona nam je ispričala da je također uvijek voljela crtati, osobito po zidovima, a soboslikarstvo je zapravo najbliže onome što želi raditi - uređenje prostora.

-Moja ideja je bila da se bavim uređivanjem interijera pa sam upisala za arhitektonskog tehničara, ali to nije bilo ono što sam očekivala. Uglavnom se u tom smjeru puno svodi na crtanje nacrta i nije mi se svidjelo. Htjela sam nešto slično tome, ali da ja mogu nešto konkretno napraviti, da mogu ostaviti neki svoj trag - pa sam upisala za soboslikara.

O tome što je lijepo i dekorativno Jana se ponekad razilazi u mišljenju s profesorom Cikušom.

-Naravno da sam okrečila i svoju sobu i sad je to samo čista boja. Ranije su zidovi bili oslikani, ali zaključila sam da sam to „prerasla“. Volim kad motiv dobijem zadan na papiru i prenesem ga zid. Kad sama osmišljavam dekorativni element na zidu - uglavnom koristim dvije boje. Ne želim više boja, a profesoru je to dosadno. On traži da bude više boja, a ja sam za nazovimo to neki „normalan stil“, ne mora sve biti šareno… Manje je više, kaže Jana.

No, niti je Mihaelin, a niti Janin budući posao samo ovaj kreativni dio, a kako kaže Mihaela - toga je zapravo vrlo malo. Vješti s airbrushom, uz određenu dozu kreativnosti, mogu oslikavati gotovo sve, ne samo automobile i motocikle, originalni se motivi mogu stavljati i na kacige, majice, ali time se bavi jako malo ljudi, kaže buduća autolakirerica. Voljela bi kad bi dobila priliku neki svoj dizajn napraviti na automobilu, ali treba biti realan jer u radionici to izgleda malo drukčije.

-Prije svakog lakiranja treba napraviti pripremu. Na primjer, ako treba lakirati vrata ili branik na automobilu, a ima većih oštećenja, to se mora tijekom pripreme za lakiranje popraviti masom za poravnavanje. Imamo tu jako puno koraka dok se dođe do faze lakiranja, ide i filer, pa brušenje i na kraju vrlo malo je zapravo samog lakiranja.

Slično treba pripremiti i zidove prije krečenja, neki od tih poslova Jani ne padaju teško, a drugi su opet malo zamorni.

-Što se tiče pripreme zidova prije krečenja, nije to fizički toliki naporno. Gletanje najviše volim, brušenje poslije je malo teže, ali i to se mora napraviti. Dosadno je, ali mora se… Raditi strop je malo naporno, bole ruke, ali kad vidiš da je na kraju lijepo ispalo, onda si ponosan na sebe.

Obje djevojke, osim u školi, obavljaju praksu i kod obrtnika. Iskustva i jedne i druge su pozitivna.

-Kad sam došla na praksu kod obrtnika bilo je iznenađenja. Kako su mi kasnije rekli, nisu očekivali da ću sve odmah „pohvatati“ jer sam žensko. Zajedno kod istog poslodavca na praksu idem s kolegom iz razreda pa mi znaju reći da mi ide bolje nego njemu, kaže Mihaela, a dodaje da je zadovoljna što imaju priliku jednako učiti ona i kolega.

Dakle, ne šalju je da kuha kavu, pitam.

-Kolegu pošalju po kavu, što je najbolje, smije se Mihaela.

-Meni je bolje na praksi kod poslodavca nego u školi, to je logično. Super su kolege i na praksi, i šef je super. Kad mi nešto treba pomoći uvijek uskaču. Moram priznati da mi daju lakše poslove. Kad mi kažu da će mi dodat' kantu, podignuti nešto teže, to me smeta. Više volim sama napraviti posao, podijelila je svoja iskustva Jana, a kako se snalazi na ljestvama - kaže hodati na njima još ne zna, ali ljestve nisu problem. I to se da naučiti.

Profesor Igor Cikuša i ovom je prilikom pohvalio djevojke.

-Njih su dvije pokazale više strpljenja, preciznosti i čistoće u radu od muških kolega. Ne mogu nikako govoriti generalno da su djevojke bolje, jer imamo tek njih dvije. Nadam se da će potaknuti i druge cure da dođu u strukovna zanimanja. Na kraju krajeva, nekakve druge struke ne pokazuju neke budućnosti da bi učenici mogli prosperirati. Bilo bi jako dobro kad bi djevojaka bilo više svim strukovnim zanimanjima.

Možda su kod nad Jana i Mihaela iznimke, ali vani, kako kaže Cikuša, „vladaju“ na međunarodnim WorldSklills natjecanjima.

-Koliko mi je poznato, vani je većina djevojaka upravo u strukovnim zanimanjima. Na svjetskim natjecanjima dominiraju djevojke. Primjerice na međunarodnim WorldSkills natjecanjima gdje sam u prosudbenom povjerenstvu već petu godinu, vidim da medalje u inozemstvu uglavnom osvajaju djevojke, napominje.

Janu i Mihaelu pitamo i o budućim planovima. Jana će za nekoliko mjeseci završiti školovanje.

-Kad završim školu imat ću malo odmora i moji očekuju da kod kuće okrečim. I da, bit će sve u jednoj boji, možda eventualno ukrasim sestrinu sobu. Imam već dosta posla, već su me tražili da me angažiraju za krečenje jednog stana. Tako da imam posla. Dečku sam nedavno uredila sobu, pogletala i napravila sve što treba, kaže Jana.

Pred Mihaelom je još sljedeća školska godina pa još definitivne planove nije napravila.

-Kad završim školu vjerojatno ću nastaviti raditi kod poslodavca gdje sam sad na praksi. Na trećoj godini idemo u Njemačku na praksu pa ću vidjeti kako je tamo. Nikad se ne zna, možda na neko vrijeme odem i izvan Hrvatske. Ostavit ću to za kasnije. Ono što znam sigurno to je da ću nastaviti raditi ovaj posao. A gdje - to još nisam sigurna, zaključuje Mihaela.

Foto: Dinko Neskusil