"Ja sam skroman bio i ostao, tako da sam zadovoljan sa svojom sudačkom karijerom"

Na nedavno održanom Danu nogometa Nogometnog saveza Karlovačke županije na Stadionu "Branko Čavlović Čavlek" nagradu za životno djelo "Život nogometu" primio je nogometni sudac Vladimir Mikšić. Tu značajnu nagradu Mikšić je dobio za gotovo cjeloživotno djelovanje u nogometu. Mikšić je počeo karijeru igrača u Nogometnom klubu "Korana". S igranjem nogometa prestao je zbog ozljede koljena, a zatim je krenuo u sudačke vode. Počeo je sa suđenjem u bivšoj državi, nastavio u Hrvatskoj, zatim je bio kontrolor suđenja i delegat. Aktivan je i danas, a prilikom primanja nagrade istaknuo je da ide dalje s aktivnostima. Razgovarali smo s Vladimirom Mikšićem o životu provedenom u nogometu, o sudačkoj karijeri, svim aktivnostima u nogometu i naravno o nagradi za životno djelo.

Kada je počela vaša ljubav s nogometom, koja traje i danas?

-Čim sam prohodao, čim sam mogao gurati loptu, od tada je već počela moja ljubav prema nogometu. Tako ti je to u životu uvijek se okreneš nečemu što voliš, ja sam se okrenuo u mladosti nogometu, već od deset, petnaest godina bio sam registriran za Nogometni klub "Korana" i tu je počeo onako amaterski, razvoj mog nogometa, nažalost nisam uspio puno vremena igrati, jer sam imao jednu nezgodnu povredu koljena, tako da sam morao prestati igrati nogomet nakon jedno deset godina.

Prestali ste igrati, ali ste ostali u nogometu, kako je išlo dalje?

-Završio sam za nogometnog trenera i za suca, a kasnije sam se odredio prema sudačkom pozivu i s tim pozivom sam nastavio dalje i evo još i danas sam u tim sudačkim vodama nakon toliko godina.

Kako je išla sudačka karijera?

-Pa, mogu reći dobro, no moglo je biti i bolje. Bila su to vremena kada je svaki sudac imao svog menadžera, ja nažalost nisam imao, pa sam se sam probijao, ali ne žalim. Prošao sam dosta toga, prošao sam, kako bi rekli, bivšu državu od Vardara do Triglava, zatim cijelu Hrvatsku od Dubrovnika do Valpova i Vukovara. Ja sam skroman bio i ostao, tako da sam zadovoljan sa svojom sudačkom karijerom.

U kojim rangovima natjecanja ste sudili?

-Sudio sam u raznim ligama, od nižih liga, pa do Jedinstvene hrvatske lige, zatim sam promoviran u suca Savezne lige bivše države, a to sam bio aktivan jedno pet, šest godina. Poslije toga, kako je išlo vrijeme, preselio sam se na neke druge pozicije u Hrvatskom nogometnom savezu.

Nakon sudačke karijere bili ste kontrolor i delegat, a aktivni ste i danas. Kako je to išlo?

-Ja sam inače položio za saveznog kontrola suđenja što mi je donijelo da sam bio na Prvoj Hrvatskoj nogometnoj ligi trinaest godina kontrolor. Kao kontrolor suđenja pratio sam suce na utakmicama. Dvije, tri godine bio sam delegat dok nije bila formirana ta grupa, taj sustav praćenja sudaca, kontrolori suđenja. Dakle, dvije do tri godine sam radio kao delegat na Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi, sve do završetka tog procesa u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi, sada HNL-u.

Još uvijek pomažete u Županijskim nogometnim ligama kao delegat. Je li fale suci i delegati na području županije?

-Ma nema ni sudaca, fali i delegata, pa još uvijek pomažem. Da, teško je danas. Klubovi su takvi kakvi jesu, nema entuzijazma da bi taj klub radio na valnoj dužini koja pripada tom klubu. Suci brzinski dođu, a još brže odu. Nekako popularizacija je slaba, a i sami ljudi neće da ulaze u te vode, ne znam koji je razlog, ima ih više. Motivacija je važan faktor u životu i mislim da te motivacije ima jako malo, taj proces je dug da bi se postao pravi sudac. Kada i postane pravi sudac, to nije jedini znak da će i uspjeti prema gore, ima tu puno zavoja i strmina, tako da mislim da je glavni faktor motivacija i to je razlog da suci dosta rano prestaju a i druge okolnosti su tu i faktori koji pridonose tome. Mi imamo jako malo sudaca na našem području, čak smo jedno vrijeme koristili suce iz drugih županija, no međutim nekih pomaka ipak ima, mladi suci su došli, ali tu treba puno ulagati, treba se njima baviti, inače oni sami zapravo stvaraju od sebe suce i tu treba puno pomaganja, ali nisam s time zadovoljan, nadam se da će biti bolje.

Kakvo je po vama suđenje u Hrvatskoj?

-Otkad je došao ovaj VAR, mnogi su kritizirali da to ne valja, ali je ipak VAR doprinio pravednosti suđenja, više neće nitko da ulazi u bilo kakav sustav drugi i ako je pogriješio greška se da ispraviti na samom terenu. VAR je gotovo nepogrešiv. Tu ima puno još stvari koje se trebaju doraditi, to je brzina, dosta sporo se reagira, tako da i tu taj se proces odvija i doći će se do toga da će se veoma brzo moći reći evo ta greška je ponovo ili je ukinuta i tako dalje.

Što suci misle o VAR-u, je li dobar ili nije?

-Svatko pogriješi, a VAR ga ispravi, za njega to nije dobro, za njega kao da nema VAR-a, prema tome da li je to za njih dobro to je sad pitanje. Ja mislim da ipak i oni će više paziti biti koncentriraniji  i bit će više u igri, a ne oko igre. Mislim da što oni misle to je manje važno, važno je da klubovi budu zadovoljni i oni koji rade po tom pitanju i da na kraju rezultat bude pravedan.

Što za vas znači ova nagrada za životno djelo, tamo ste rekli, idemo dalje?

-To je jedan cjelokupan rad, znači od rane mladosti, kada sam počeo igrati, kada sam registriran, pa do dana današnjeg, a to je razdoblje satkano u jednom dijelu, a to se zove životno djelo. To je jedan emocionalni doživljaj, da ipak nisi hodao bos kroz život nego da si ipak pomagao i radio, da li manje, da li više. Ljudi su pokazali s ovom nagradom da sam ipak bio sudionik tog dijela u nogometu na zadovoljstvo moje, vjerujem i njihovo. Moram reći da sam do sada dobio dosta nagrada, ali ova mi je najveća i najdraža.

Koliko vam je nogomet pomogao inače u životu, imali ste svoj posao, bili ste i neko vrijeme ravnatelj Osnovne škole Banija, koliko je tu nogomet bio bitan u svemu tome?

-Da, bio sam i ravnatelj Osnovne škole Banija. Mogu reći da sam jako zadovoljan i da čovjek kroz taj proces suđenja, rada po skupštinama, po upravnim odborima, posvuda, čovjek dobije neko iskustvo, to iskustvo prenosiš i u privatnom životu, u praksi. Ako nemaš iskustva, ako nisi sadržaj čuo od drugih, ja sam volio poslušati druge i uzeti ono što mi odgovara i kroz to razdoblje stekao sam određena iskustva i nikad nisam silio, nisam nigdje žurio, uvijek sam volio saslušati nekoga i mislim da sam tu bi imao puno uspjeha.

Još uvijek ste aktivni, pomažete koliko možete, ima li perspektivnih sudaca u Karlovačkoj županiji?

-Pa, gledajte, ne previše ali ono što je sada na obzorju donekle možemo biti zadovoljni, samo s njima se mora puno raditi. Ja sam mentor dvoje sudaca, jednog suca i jedne sutkinje. Sutkinja Martina Neralić, koja je došla od tečaja koji sam vodio, pa do zvanja međunarodne sutkinje. Evo na taj čin sam ponosan i ona je ostvarila san, koji nisu ni jedan karlovački sudac ni sutkinja ostvarili. Ona je jedina u Karlovcu do sada koja je to postigla, kada će doći netko novi mislim da polako treba to graditi. Što se tiče ovi mlađih sudaca, tu je mali Patrik Pavlešić, koji je promoviran već prema gore, prema Prvoj hrvatskoj ligi, od prvog dana ga pratim, mentor sam mu već nekoliko godina i nadam se da bi on mogao ustrajati svojim suđenjem i ponašanjem, koje ima super, da bi on mogao uskoro ili u nekom vremenskom razdoblju dostići sutkinju Martinu Neralić. On bi morao biti taj koji će biti perjanica i voditi sve ove ostale, netko mora biti vođa, netko mora biti kako mi ono kažemo ralica, da bi se snijeg čisto i da bi svi mogli ići putem prema naprijed.

I otac Patrika Pavlešića je bio sudac, koliko je to bitno?

-Da i to je važno, ali više vlastite osobnosti, tvoj karakter, to je najbitnije, da li si postojan, da li želiš to ostvariti, ti su svi elementi kod njega usađeni i što se tiče i ponašanja ima adekvatne odgovore na to, znači pozitivno mišljenje svih sudionika i gdje god dođe nema nikakvih problema u tom suđenju, kao što i ova sutkinja Martina Neralić. Tu dolaze još neki mlađi suci s kojima treba puno raditi. Tako da imamo jednoga na Prvoj ligi Bučara, na Drugoj hrvatskoj ligi odnosno sad na Prvoj ligi, također imamo na Trećoj ligi. Darko Jurčević je sada na Prvoj ligi. Tako da imamo dosta tih sudaca s kojima treba raditi gotovo svaki dan i jednostavno paziti da ne odu sa scene.

Gledao sam puno nogometnih utakmica i čini mi se da je najbitnije da je sudac unutra, da je u utakmici. Je li to točno?

-To je točno, ta koncentracija koju ima svaki čovjek ili je nema ili je taj dan raspoložen kao svaki igrač i nema svaki dan na svakoj utakmici svoj dan, odnosno kako bi rekli nije pri šutu. Sudac mora svaki dan kada je utakmica, imati svoj dan. Njegov odnos prema utakmici mora biti prije utakmice, za vrijeme utakmice i poslije utakmice. Prije utakmice mora se pripremiti za tu utakmicu, mora vidjeti karakter ekipa, mora biti upoznat s karakterom igrača mora znati kakva je publika. On to sve mora skupiti u jednu cjelinu i onda iz toga na samom terenu treba pokazati ono što zna. Mora biti puno koncentracije, sudac mora misliti samo na onaj dio igre gdje je igrač, gdje je lopta i to je to, bez publike, nema slušanja publike. Mora napraviti propuh kroz dva uha i onda jedino može funkcionirati, ako će slušati publiku, mislim da tu neće doći do kraja kako treba. Sudac mora biti strašno dobro fizički spreman, jer on pretrči na utakmici više nego igrači. Poslije utakmice sudac se mora ponašati onako kako dolikuje, bez upuštanja u komentare.

Suci imaju i provjere na kojima se provjerava jesu li spremni i u kakvom su stanju. O čemu se radi?

-To su sezonske provjere, dva put godišnje, pred proljetni i pred jesenski dio sezone. Postoji takozvani mentorski program gdje na razini Hrvatskog nogometnog saveza više nema ono republički savezni sudac i tako dalje, sada su grupe mentorstva prva, druga, treća, četvrta i kako sudac prelazi iz jedne grupe u drugu tako se povećava njegova mogućnost prema višem rangu suđenja. Tako da ih kontrolori instruktori prate mentorski, ne ono kao klasična ocjena, nego sve što je pozitivno i ono što je bitno za napredak njegovog suđenja.

Željeli smo uspjeh Nogometnog kluba "Karlovac 1919" i ulazak u viši rang, ali kako stvari stoje ništa od toga. Kakvo je vaše mišljenje?

-A što da kažem, nisam zadovoljan, mi smo ipak sredina koja je po svemu zaslužila da budemo sada po ovom rangiranju klubova u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi, a najmanje u Drugoj nogometnoj ligi. Koji su faktori pridonijeli tome da nismo uspjeli teško je to meni sa strane komentirati, mogu samo reći da i članstvo, igrači i treneri u klubu nisu zadovoljni ovogodišnjom situacijom. Mi smo sada s jednog ranga pali na niži rang. Koliko će biti još bolje ili koliko će još biti sreće da se možda to nadoknadi nekakvim dopunama te Druge nogometne lige vidjet ćemo, ali mislim da je to vrlo daleko, naravno da bi svi ljubitelji nogometa u Karlovcu bili radosni da imamo klub u višem rangu, a ne da idemo prema nižem rangu. To je sigurno jedan mali neuspjeh, a da ne kažem i veći neuspjeh.  

I dalje ste aktivni u sudačkoj organizaciji Nogometnog saveza Karlovačke županije, imate što savjetovati ljudima. Kakva je tu situacija?

-Cijeli život sam tako radio i u mojoj prosvjeti, pa sam nastavio i ovdje. Vrlo je važno na koji način prezentirate sve ono pozitivno prema ljudima i kako će to oni prihvatiti. Nisam nikad bio nametljiv, da bih onako radio po svome, uvijek sam izložio svoj stav i drugi su, također morali iznijeti svoj stav pa smo se našli. Uvijek sam vidio što je za tog čovjeka ili za tog igrača, za tog suca, što je najbolje i kroz taj dijalog, kroz to iskustvo uvijek mogu pomoći. Mislim da sam do sada bio uspješan u tom dijelu, možda sam mogao i bolje, ali ja sam zadovoljan sam sa sobom.