Prvi Karlovački

“Ja sam planinar starog kova”

11.01.2020

Mozaik

Razgovor: Mladen Kuka, predsjednik Planinarskog saveza grada Karlovca i Planinarskog društva "Karlovac"

Karlovačko planinarstvo bilo je uspješno u 2019. godini, gotova sva društva bila su vrlo aktivna. U 2019. godini u sklopu proslave 440. rođendana grada Karlovca obilježeno je i 40 godina od uspona karlovačkih alpinista na najviši vrh Afrike Kilimandžaro, koji je visok 5.895 metara. Taj pothvat odrađen je 1979. godine povodom proslave 400. rođendana grada Karlovca. Bilo je u prošloj godini i niz predavanja i izložbi s planinarskom tematikom, a organizirano je i nekoliko planinarskih škola. Razgovarali smo s predsjednikom Planinarskog saveza grada Karlovca i Planinarskog društva “Karlovac” Mladenom Kukom o planinarskoj 2019. godini.

Kakva je ustvari bila 2019. godina za karlovačko planinarstvo?

-Prošla godina bila je uspješna, što se tiče aktivnosti bila je standardna. Sva ta društva nekako “tešu” svoje aktivnosti, “tešu” svoj način promišljanja planinarstva, pa tako i Planinarsko društvo “Karlovac”. Svako društvo ima nešto po čemu je prepoznatljivo u ovom gradu, imamo pet, šest planinarskih društava te nekoliko udruga, koje su s elementima planinarstva, kao CEIK “Braća Seljan” i Speleološko društvo “Karlovac”. Tako da u ovom gradu, onaj koji se želi baviti planinarstvom može izabrati što mu odgovara. Za mene, Planinarsko društvo “Karlovac” i CEIK “Braća Seljan” prošla godina bila je standardna i “dosadno” dobra, bilo je puno aktivnosti. S godinama smo sve bolji i bolji.

Što treba istaknuti od aktivnosti Planinarskog društva “Karlovac”?

-Planinarsko društvo “Karlovac” i CEIK “Braća Seljan” su dvije naše udruge, koje se isprepleću u aktivnostima, svaka po svojim segmentima je prepoznatljiva. Zajedno smo djelovali u niz projekata, kao što su planinarska škola i obilježavanje dvije obljetnice. U 2019. godine obilježili smo 40 godina od prekretnice u karlovačkom planinarstvu, od najspektakularnije ekspedicije, prve karlovačke visokogorske ekspedicije na Kilimanđaro. Uspon na vrh Afrike bio je odrađen 1979. godine u povodu obilježavanja 400 godina grada Karlovca. Svi smo u dobrom zdravlju i kondiciji, pa smo se i sastali prošle godine. Također smo obilježili i dvadeset godina od ekspedicije “Tragom braće Seljan po crnom kontinentu”, to je bila znamenita afrička ekspedicija, koju sam vodio. Bila je to potraga za Seljanvilom, gradom kojeg su osnovali Mirko i Stjepan Seljan početkom dvadesetog stoljeća. To su dvije ekspedicije, koje su imale svoje obljetnice u prošloj godini. Zbog svih tih događanja nisam uspio napraviti izložbu o te dvije ekspedicije, iako je postavljena, no bit će prezentirana javnosti tijekom siječnja. Izložba će biti predstavljena pod nazivom “Pod suncem crne Afrike”.  

U prošloj godini vodili ste u planine slijepe osobe. O čemu se radi?

-Da, u 2019. godini dosta me zainteresiralo planinarenje sa slijepim osobama. Tako da sam s našim Mirsadom Bećirovićem bio u proljeće na Kleku. Počela je jedna jako dobra suradnja s najpoznatijim hrvatskim slijepim planinarom Feručom Lazarićem. S Lazarićem sam bio na Kleku i na dijelu Dubovačkog planinarskog puta oko Vodenice, a nedavno smo odradili uspon na Kozjaku. To je bio njegov pedeseti žig u Hrvatskoj obilaznici. Ja sam vodio taj projekt, a Lazarićeva želja je bila da s nama bude i Stipe Božić. Nas trojica uspjeli smo napraviti taj uspon po olujnom vremenu. U prošloj godini radili smo i neke atraktivne stvari, penjali smo po Švicarskoj tijekom ljeta, bili smo na znamenitoj Mürren-ovoj ferati s Nepal mostovima, nešto izuzetno teško i komplicirano. U listopadu je bilo putovanje u Himalaju zajedno s najpoznatijim slovenskim alpinistom Viktorom Grošeljom, osvajačem deset osamtisućnjaka, s kojim me veže veliko prijateljstvo i s kojim ću u svibnju 2020. godine ići u Tibet.   

Kakva su vaša iskustva u planinarenju sa slijepim osobama?

-Da, to jedan novi izazov. Stipi Božiću to je bilo prvi put da planinari sa slijepom osobom. Bila je velika želja Feruča Lazarića da pedeseti uspon odradi sa Stipom Božićem. Bilo je to dosta iscrpljujuće, Stipe je vodio Feruča na vrh, a ja sam ga vodio u silasku. Težina je u tome što moraš paziti na slijepu osobu i imati s njom stalnu komunikaciju. Mene je ta suradnja s Feručom Lazarićem počela veseliti, jer je taj čovjek pokazao zaista puno entuzijazma i volje. Feručo se rodio kao zdrava osoba, ali je kasnije uslijed nekih razloga počeo gubiti vid. Popeo se na Triglav, na Musalu i na Olimp, kao druga slijepa osoba u povijesti. Feručo mi je rekao da je život dar i onaj tko se ne veseli životu taj ga nije ni zaslužio. On je sebe tu pronašao, sam putuje, nema pratioca, dođe sam u Karlovac, ode sam na koncert u Zagreb. Bio je ponosan nakon uspona na Kozjak. U siječnju će objaviti knjigu o planinarenju slijepe osobe, bit će dva posebna dijela knjige “Planinarenje s Kukom” i “Planinarenje sa Stipom”.   

Kako je prošlo putovanje kroz Himalaju?

-Bilo je to putovanje kroz Himalaju za vrijeme kojeg smo prešli na nogama 170 kilometara kroz srce Himalaje po konfiguraciji, koja je sve, samo ne lagana. Ona je prekrasna i to je ono što drži čovjeka na tim putovanjima, ali koja nije bila lagana. Danas je prava istina o ekspedicijama da je vrijeme heroja prošlo. Danas niti u jednom kutku kugle zemaljske nije nešto za što bi čovjek rekao sada je to ekspedicija, naravno, kada govorimo o alpinizmu. Sada je logistika jaka, oprema je izuzetno kvalitetna, to su sasvim druga vremena. 1979. godine Stipe Božić bio je 85. čovjek u povijesti Everesta, koji se popeo na vrh. Dakle u razdoblju od 1953. do 1979. godine, znači u 26 godina, bilo je 85 uspona, kada bi to podijelili bila bi 3,2 uspona godišnje na Everest. Danas smo na petnaest, šesnaest tisuća uspona na Everest. Nekada je bio podvig Messnerov uspon na Everest bez kisika i uspon na svih četrnaest osamtisućnjaka, a danas su već i djeca bila na svih četrnaest vrhova iznad osam tisuća metara na svim kontinentima. Nedavno se jedan Nepalac popeo u par mjeseci na svih četrnaest osamtisućnjaka. Naziv ekspedicija u biti više ne postoji, recimo da su istraživačke akcije neke manje ekspedicije. Kada smo mi išli na Kilimanđaro, to je bilo drugo vrijeme, jedini sam ja imao metalik cepin u cijeloj ekipi, drugi su imali drvene cepine, koji su trideset godina prije izišli iz mode.

Koliko vam znače prijateljstva sa Stipom Božićem, Vikijem Grošeljom i Reinholdom Messnerom?

-Meni je to ostvarenje dječačkih snova. 1979. godine imao sam dvadeset godina, Stipe Božić je nekih osam, devet godina stariji od mene, a Messner još i više. To su ljudi, koji su tada radili velike korake po svijetu. Ja sam tada kao klinac upijao sve njihove pokrete. Znao sam sve ekspedicije po njihovim članovima. Tako da mi puno znači prijateljstvo s tim ljudima. No, posebno sam ponosan što sam uspio stvoriti muzejsku zbirku, jedan muzej planinarstva, nešto po uzoru na ono što je Messner radio po Dolomitima. Ja sam planinar starog kova.

Što vas sve očekuje u 2020. godini?

-Prije svega, to je nastavak suradnje s Viktorom Grošeljom, idemo u svibnju zajedno u Tibet, na svetu goru Kailash. Opet ću napraviti na tom putovanju putopis, do sada sam napravio oko 200 putopisa na svojim putovanjima. Želio bi da u 2020. godini Muzej planinarstva i ekspedicionizma grada Karlovca još više dobije na kvaliteti. U ovom momentu po vrijednosti eksponata i sadržaja muzej je vrjedniji od zbirke Hrvatskog planinarskog saveza u Ogulinu. Već u siječnju bit će otvorena izložba koju sam ostao dužan. U ovom mjesecu slijedi i nastavak akcije iz kolovoza kada smo se spustili u jamu Jazovku. Tada smo na tom stratištu, u toj grobnici župnik iz Krašića velečasni Ivan Vučak i ja po prvi put odradili u toj jami jedan molitveni obred i to trideset godina nakon otkrića jame. Bili smo neugodno iznenađeni, jer smo dolje našli puno smeća. Želimo napraviti akciju čišćenja jame od smeća, a uspio sam u Krašiću naći sponzora, koji će fizički zatvoriti jamu s pleksiglasom, kako bi se sačuvao vizualni identitet, a spriječit će se bacanje smeća. U 2020. godini, pored standardnih aktivnosti, bit će i nastavak suradnje s Feručom Lazarićem. Planiramo odraditi uspon na jedan vrh od četiri tisuće metara u Europi. On je presretan zbog toga.

 

Branko Obradović