"Ja bih rekao da svaki sport, svako bavljenje nekim sporta ili nekom aktivnosti dođe u svoje vrijeme"

Željko Capan cijeli je život u sportu kao natjecatelj, trener i sportski djelatnik, nedavno je na proglašenjima najboljih u karlovačkom i županijskom sportu za 2023. godinu dobio je priznanja za dugotrajni rad u sportu. Voli se reći da su to nagrade za životno djelo u sportu. Željko Capan rođen je 1961. godine, a sportsku karijeru započeo je 1972. godine, kada je počeo trenirati karate. Zatim su slijedili kuglanje, košarka, streljaštvo, taekwondo i sportski ribolov, a bavio se i ronjenjem i jedrenjem. Taekwondo je bio njegov sport od 1980. godine, bio je član Taekwondo kluba "Karlovac", nositelj je majstorsko pojasa 5. DAN, a bio je reprezentativac bivše države. Najveći uspjeh u njegovoj sportskoj karijeri je naslov svjetskog prvaka u sportskom ribolovu na šarane na Svjetskom prvenstvu u Portugalu 2001. godine u pojedinačnoj i ekipnoj konkurenciji. Te godine dobio je status vrhunskog sportaša prve kategorije, a proglašen je za najboljeg sportaša u karlovačkom sportu za 2001. godinu. Na Svjetskom prvenstvu u sportskom ribolovu na šarane 2002. godine u Francuskoj osvojio je naslov svjetskog prvaka u ekipnoj konkurenciji. Razgovarali smo sa Željkom Capanom o njegovom dugotrajnom djelovanju u sportu i ostvarenim rezultatima.

Koji je bio prvi sport u tvom životu?

-Prvi sport je bio karate, u to vrijeme provodili smo najviše vremena u školi i u kući, ustvari manje u kući, a više vani pored Kupe. Nije bilo nekih baš organiziranih sportova kod nas na Drežniku, te 1972. godine kada je počela škola, počeli su upisi u klubove, vidio sam plakat za karate, cijela ulica išla je na karate, tako da sam i ja počeo trenirati kod Žige Feitla u dvorani MUP-a. Trenirao sam karate od petog do osmog razreda osnovne škole.

Kako je išlo dalje?

-Onda je počelo kuglanje, išlo se normalno kuda je išlo društvo, sve je više bilo bazirano na neki sport, tako smo jedni druge vukli i onda su i mene povukli na kuglanje. To je kuglana kod nas na Drežniku, svaki dan smo prolazili pored nje, privukli su nas ti zvukovi kako se baca, ja bih rekao da nas je privukao i miris kuglane. Tako da sam se počeo baviti kuglanjem, bio sam jako mlad.

Kada si se počeo baviti košarkom?

-To je bilo u srednjoj školi, počeo sam košarku trenirati u "Željezničaru", Rodo Krivokuća bio mi je prvi trener, kod njega sam trenirao, ali sam imao taj peh što sam dobio ozljedu meniska. U košarci se moralo više rotirati, tako da nisam uspio nastavite se aktivnije baviti tim sportom.

Jesi li se u srednjoj školi počeo baviti i streljaštvom?

-Da, u srednjoj školi smo imali tu obranu i zaštitu u prva dva razreda, bila je svima ista i na tim gađanjima sam bio dobar i profesor obrane i zaštite uključio me u streljaštvo. Počeo sam imati dobre rezultate i na kraju prvog razreda profesor me stavio za predsjednika Streljačkog društva "Metalac". Morao sam se baviti malo oko toga, ali to mi nije bilo teško, trenirao sam skoro svaki dan, jedno pet dana u tjednu sam trenirao streljaštvo i usput sam morao i to voditi i ići po natjecanjima, bilo je interesantno.

Kada je u tvoj sportski život ušao taekwondo?

-Poslije srednje škole upisao sam strojarstvo, moj prijatelj Željko Ninković imao je crni pojas iz taekwondoa, zajedno smo upisali strojarstvo i pošto nije bilo tjelesnog tada na prvoj godini, on me pozvao da se idemo razgibati na taekwondo. To mi je bilo interesantno, a on kako me doveo više nije dolazio, možda još na jedan trening, a ja sam poslije duboko zaglibio u taekwondo.

Koje si rezultate ostvario u taekwondou?

-Bio sam u reprezentaciji bivše države. Najznačajniji klupski rezultat bio je taj Europski kup, a tada sam bio kao trener. Bio sam dio te generacije u Karlovcu, u našem klubu, koja je bila zadnji prvak Jugoslavije u Beogradu 1991. godine, to je bilo posljednje prvenstvo bivše države i tu smo bili četvrti put zaredom prvaci. Od 1987. godine bio sam u reprezentaciji Jugoslavije i trebao sam ići na Svjetsko prvenstvo u Barceloni, ali sam zadnjeg dana priprema u Bjelovaru doživio nezgodu i nisam otputovao, prije tog sam bio u Italiji na prvenstvu Mediterana, isto s reprezentacijom bivše države. Zatim sam se aktivirao, ušao sam u postrojbe MUP-a i bio sam u specijalnoj policiji od 1991. godine. Nisam više mogao  trenirati, ali sam nekako našao vremena 1992. godine i išao sam u Italiju na taj Europski kup kao trener i osvojili smo prvo mjesto. Bio sam angažiran u postrojbama specijalne policije tako sve do umirovljenja 2005. godine.

Kada je počela veza sa sportskim ribolovom?

-Ja sam odrastao na Kupi, u naselju Drežnik, tamo smo se svi bavili ribolovom, to nam je bilo pod normalno, nismo znali niti plivati, a išli smo u ribolov. Znam da smo imali problema s roditeljima, jer nismo znali još kao djeca ni plivati, a bježali smo na Kupu i hvatali male ribice. Od kada sam počeo studirati od 1982. godine, kada sam se vratio iz one vojske, od tada pa sve do 1999. godine nisam imao štap u ruci, imao sam veliku pauzu što se tiče ribolova. Tada smo imali teren dolje u Konavlima, na jugu Hrvatske, a tamo protiče rječica Ljuta i tamo su samo pastrve, tada sam se ponovo zaželio ribolova i tako je krenulo. Počeo sam kupovati opremu opet sam se zaljubio u taj ribolov, a to je nešto što čovjeka opušta, meni je poslije rata trebalo više odmora i mira, kako bih rekao od tog stresa, kojeg je bilo kroz rat. Našao sam te trenutke za opuštanje uz taj ribolov, kupio sam pribor, a zadnji pribor koji sam kupio bio je za šaranski ribolov i on me jako okupirao, tako da sam otišao ili netko bi rekao zaglibio ili otišao daleko u tome. Išao sam u najsitnije detalje u tome i danas sam tu gdje jesam, daleko u tom šaranskom ribolovu.

Gledajući tvoju sportsku prošlost, je li sportski ribolov vrh tvog bavljenja sportom?

-Ja bih prije rekao da svaki sport, svako bavljenje nekim sporta ili nekom aktivnosti dođe u svoje vrijeme. Znači u ono vrijeme odrastanja ide jedan sport, kasnije u vrijeme škole drugi, u vrijeme puberteta treći i tako redom kako god odrastate. Ja mislim da je tako i najbolje nego možda zakačiti se cijeli život za jedan sport. Mislim da je najbolje da se čovjek bavi onim sportom u kojem tada uživa, to je najbolje.

Jesi li kasnije još probao kuglati?

-Dok sam još radio, tamo 2004. godine probao sam rekreativno, bili smo na kuglani u Ozlju moji kolege s posla i ja tamo na rekreaciji, počeo sam kuglati i kad me gazda kuglane vidio, odmah mi je rekao da li bi kuglao za njegov klub i napravio mi je čak klupsku iskaznicu. Ja sam odmah osjetio probleme s kukom i tada su počeli prvi problemi s kukom. Otišao sam u Zagreb na Šalatu na pregled i doktor mi je rekao da trenutno nije strašno za mene i za moje zdravlje. Kada sam ga pitao mogu li kuglati, odgovorio mi je da će mi to kuk sam reći i tako sam prestao s kuglanjem.

Kada si se ozbiljno okrenu sportskom ribolovu, točnije ribolovu na šarane?

-2001. godine počela je Hrvatska šaranska liga i to je bila prva godina kada je osnovana ta liga, ja sam se prijavio na natjecanje, a u šaranskom ribolovu se natječete u paru pošto natjecanje traje 72 sata bez prekida. Morate biti u paru s nekim, tako da moj partner je bio Mario Boldin iz Zagreba i mi smo krenuli te prve godine u ligu i bili smo prvaci Hrvatske u šaranskom ribolovu. Ušli smo u reprezentaciju i te 2001. godine krajem devetog mjeseca smo otišli s reprezentacijom u Portugal na Svjetsko prvenstvo i tamo se dogodilo ono što nije nikada do tada. Mi smo bili svjetski prvaci, a još smo osvojili drugo i treće mjesto. To je nakon nas napravila samo jedna reprezentacija i to Južne Afrike. Dakle, bili smo svjetski prvaci 2001. godine. Iduće godine smo Boldin i ja opet bili prvaci Hrvatske, ušli smo u reprezentaciju i otišli u Francusku na Svjetsko prvenstvo i kao reprezentacija osvojili smo prvo mjesto. Treću godinu smo otišli u Italiju na Svjetsko prvenstvo i tamo smo bili ekipno drugi, a Josip Pecigoš i Željko Vedrinjak bili su pojedinačni prvaci. Dakle, te tri godine bile su godine iz snova.

Kao svjetski prvak bio si kategoriziran od Hrvatskog olimpijskog odbora kao sportaš prve kategorije, kako je to bilo?

-Hrvatski olimpijski odbor mene i Boldina kategorizirao je u vrhunske sportaše, dobili smo kategoriju vrhunski sportaši Hrvatske prve kategorije. To je bila zaista velika stvar za nas i veliko priznanje.

Dugi niz godina ti si predsjednik Kluba sportskih ribolovaca "Korana" iz Karlovca, koja je uloga kluba?

-Da, 2002. godine ušao sam u Upravni odbor i u njemu sam bio dvije godine, a zatim sam 2004. godine postao predsjednik kluba i to sam i danas. Mi smo ovlaštenici ribolovnog prava, a to smo pravo dobili potpisivanjem ugovora s Ministarstvom poljoprivrede, Odjelom za ribarstvo. Prošle godine nam je istekao ugovor i mi smo potpisali novi ugovor, jer nam je istekao stari ugovor na 20 godina i potpisali smo novi prošle godine. Ponovo smo izišli na natječaj, svima u Hrvatskoj prošle godine istekao je ugovor i svi smo prošle godine ponovo potpisali, naravno tko se kandidirao za natječaj. Mi smo ovlaštenici ribolovnog prava na našem području kojem mi gospodarimo, a to su administrativne granice grada Karlovca i općina Vojnić i Krnjak. Znači, gdje su granice općina i grada Karlovca tu smo mi ovlaštenici ribolovnog prava, to su strogi zakoni i prava kojih se mora pridržavati na tom određenom području.

Koliko Klub sportskih ribolovaca "Korana" ima članova?

-Mi imamo tu oko 800, 900 članova, imali smo čak i 1.300 članova u jednom razdoblju. Prije, na samim počecima bilo nas je jako malo, to je bilo oko 250 članova tamo negdje 2002. godine, ali smo imali dobru ekipu i baš zbog tog razvoja šaranskog ribolova potaknuli smo neke ribiče, pa su krenuli u to i okupili smo se i svi zajedno smo napravili jedan atraktivni centar na našem području, koji se zove Šumbar. To je bila vizija naša da stvorimo nešto da se možemo baviti modernim ribolovom.

Po čemu je Šumar poseban, jer znam da tamo dolaze ribolovci gotovo iz cijelog svijeta, što ih to privlači?

-Privlači ih šaranski ribolov, jako puno ljudi u svijetu bavi se šaranskim ribolovom i on je dosta atraktivan za određenu kategoriju ljudi ili ribiča. Netko voli više biti u pokretu baviti se sa špinanjem i mušičarenjem ili netko tko nema toliko vremena za odvojiti da se može baviti šaranskim ribolovom. Šaranski ribolov zahtjeva više vremena, možete se baviti da budete u prirodi na par sati, ali morate ipak ostati u prirodi par dana.

Nakon natjecanja u šaranskom ribolovu, posvetio si se pozivu trenera, kako to ide?

-Šest godina sam bio stalni član reprezentacije Hrvatske u šaranskom ribolovu da bi onda se malo bavio s reprezentacijom, ali onda sam prešao u rusku u reprezentaciju kao savjetnik, da bi zvanično od 2011. do 2003. godine bio kapetan izbornik hrvatske reprezentacije u šaranskom ribolovu. Od 2014. godine do danas sam izbornik muške i ženske reprezentacije Rusije.

Kako to funkcionira u ovo vrijeme?

-Trenutno je situacija status quo, Imam tamo obaveze sa reprezentacijom svake godine odlazim tamo na seminare koje radim s njima. Oni se mogu natjecati, ali pod olimpijskom zastavom, no oni to ne žele dok se ovo sve ne raščisti što se tiče tog rata i te kompletne situacije u Europi i tamo. Za sada je to ovako u mirovanju.

Koliko ti znače ova dva priznanja, malo tko se u Karlovcu i Karlovačkoj županiji bavio tako uspješno s toliko sportova?

-Sve mi je to ostalo u lijepim uspomenama, recimo, streljaštvo vas opušta, sve ovisi o samoj osobi, što njega zadovoljava, osobno meni je to streljaštvo značilo puno, uživao sam u tome, ići i sam odraditi trening ili ići negdje na natjecanja. To mi je dobro došlo u mom poslu, koji sam radio u specijalnoj policiji, dok sam radio bio sam u reprezentaciji MUP-a, Vlado Cindrić, Crnković i ja. Da to mi je pomoglo, to streljaštvo, da sam mogao kasnije u svom poslu obučavati ljude i naučiti ih neke stvari.

Koliko ti je bavljenje raznim sportovima tijekom godina i održavanje fizičke kondicije pomoglo u sportskom ribolovu?

-Ja sam jedini na svijetu koji sam osvojio sedam medalja na svjetskim prvenstvima u šaranskom ribolovu, sada me dostigao Dalibor Banaj iz Požege, on i njegov partner Hrvoje Jakopčević imaju sedam medalja. Ja imam četiri zlatne medalje sa svjetskih prvenstava, tri kao sportaš i četvrtu kao trener. Da bi to sve postigli mora vam se puno stvari poklopiti jedanput, ali kada već osvojite više medalja, onda to više nije slučajnost, Da se nisam bavio karateom i taekwondom i da nisam bio tamo gdje sam radio i gdje mi je bila važna fizička kondicija ne bi bilo tih rezultata. Sport kojim sam se prije bavio i onaj kojim sam se poslije bavio, kada to ukomponirate dođe se do rezultata.