Izbjegli iz Kijeva: Tetiana, njezina snaha Yana i unuci Kyrylo i Timur na sigurnom u Karlovcu

Kad se čula prva eksplozija 24. veljače u 4 sata i 30 minuta ujutro, mislila sam da je to grmljavina i da dolazi nevrijeme. Bilo mi je čudno da su se istovremeno upalili svi alarmi u automobilima na parkiralištu, priča 61-godišnja Tetiana Dymsha iz Kijeva, a onda nastavlja - spremila se kao da se ništa nije dogodilo i otišla na posao u ukrajinski državni arhiv gdje je radila kao administratorica.

Tetiana je sa snahom Yanom i dvojicom unuka, 11-godišnjim Kyrylom i 13- godišnjim Timurom stigla u Karlovac u ponedjeljak oko četiri ujutro i smjestila se kod kćerkine obitelji. Naime, Iryna Eklić u Hrvatskoj živi 10 godina, a kako to najčešće biva, u Hrvatsku je došla radi ljubavi. Za Karlovčana Domagoja Eklića udala se 2012. godine, 2016. dobili su blizanke Kristinu i Luciju. Žive u Zagrebu, kamo su preselili radi posla, a odmah nakon nekoliko dana od početka rata Iryna (Ira) željela je majku, nećake i šogoricu dovesti na sigurno u Hrvatsku.

-Bili smo u početku šokirani onim što se događa. Odmah sam željela da dođu, ali tih prvih dana još se vjerovalo da je rat stvarnost. Kako je situacija postajala sve ozbiljnija shvatili su da to neće brzo proći i kad je otvoren „zeleni koridor“ krenuli su prema granici, ispričala je.

Vlak s izbjeglicama iz Kijeva krenuo je u 18.30 u subotu, na granicu sa Slovačkom stigli su oko 11 sati u nedjelju, dakle nakon ukupno 17 sati putovanja. Autobusom su prebačeni do same granice, koju su prešli pješice. Iri su pomogli prijatelji s kojima je iz Karlovca prema Slovačkoj krenula u nedjelju oko podneva. Budući da prijevoz iz Hrvatske nije stizao na vrijeme do granice, Tetiana, Yana i dječaci uspjeli su se ukrcati na autobus koji ih je dovezao do Košica.

Ponijeli su minimum stvari, slijedeći upute koje su dobili prilikom ukrcaja na vlak.

-Rečeno nam je da moramo imati što manje stvari. Nekoliko puta su nam ponovili što trebamo raditi ako dođe do napada na vlak. Morali smo paziti da uza se imamo samo dokumente i novac i da se u slučaju napada sakrijemo u rovove pored pruge, ispričale su Tetiana i Yana koje su kao i djeca u Hrvatsku stigle samo s najnužnijim.

Iryna je u Kijevu živjela 25 godina, u Solomjanskom distriktu, (Solom'yans'kyi district) kako pojašnjava, a ondje njezina obitelj živi i sad, majka i poočim, a u blizini stanuje i Irin brat Vitalij s obitelji.

-Znate onaj pogođeni neboder? Mi živimo u neposrednoj blizini, napominju Yana i Tetiana.

Tetiana i suprug uglavnom su bili kod kuće dok napadi nisu bili tako intenzivni. Naime, žive u neboderu s 26 katova, a oni su „srećom“ na četvrtom, no Tetiana je s 26. kata fotografirala napade na grad. Yana se nije mogla skloniti s djecom u podrumski dio njihove zgrade jer je bio poplavljen pa su zaklon potražili su susjedstvu.

-Djeca su bila jako prestrašena, suprug je prvog dana otišao na posao kao i većina ljudi, a oni su samo gledali u mene. Ako se ja ne bojim i oni će biti dobro, a ja sam nastojala zadržati mirnoću kako ih ne bih još više uplašila, priča Yana.

Već u prvim danima trgovine u Kijevu ostale su prazne. Odmah je nestalo mesa, nekoliko dana nije bilo kruha, a kako voda iz slavina nije za piće posebno se morala organizirati podjela pitke vode, kao i kruha.

-Umjesto kruha jeli smo kašu. Imali smo svoje zalihe mesa pa smo imali dovoljno za jelo, kaže Yana.

Stanovnici Kijeva odmah su se uključili u obranu svog grada. Ira kaže da su brat i poočim odmah otišli i prijavili se u teritorijalnu obranu. Budući da se javio veliki broj ljudi, oni pomažu kod preuzimanja i dostavljanja humanitarne pomoći i u snabdijevanju teritorijalne obrane. Tetiana i Yana također su se uključile koliko su mogle.

-Mama je pomagala i kuhala za teritorijalnu obranu, ponudila se i da prevozi namirnice, ali ima premali automobil. Troši previše goriva, a ne može puno dostaviti, pa su je odbili. Svi koje znam i s kojima kontaktiram odmah su se uključili u obranu, rekla je Ira.

-U prvom trenutku kad je rat počeo obuzeo me je veliki strah i osjećaj da pod svaku cijenu moram zaštititi i spasiti svoju djecu. Kad ne bih imala djecu, sigurno ne bih bila ovdje, bila bih u Ukrajini i ako treba s puškom u ruci, kaže Yana.

-Sve moje prijateljice s kojima se čujem i kontaktiram, a koje nemaju djecu, uključile su se u teritorijalnu obranu. Pomažu izbjeglicama, kuhaju, dostavljaju pomoć, a jedna se pridružila i vojsci na frontu, dakle s puškom. Imam prijateljicu koja je živjela u blizini Harkiva. Jako smo bliske, ona mi je poput sestre. Ona i majka živjele su u selu pored, u koje je ušao konvoj tenkova. Kad sam se tad s njom čula bilo joj je teško i sve ju je psihički slomilo. Nije mi se javljala nekoliko dana i bila sam jako zabrinuta. Kad se konačno javila rekla je samo da je u Rusiji, jer više nije mogla izdržati i da mi se više neće moći javljati, što me jako brine. Ne znam kako, ali njezina je obitelj uspjela doći do Poljske, kaže Ira.

Tetiana kaže da nikad nije pomislila da bi nakon 60 godina morala ostaviti zapravo cijeli život i sve što je stvarala.

-Ona se samo želi vratiti. Kupili su novi stan, uredili ga, kupili auto, dolazili su svake godine k nama u Hrvatsku. Taman im je krenulo u životu i onda se dogodio rat. Slično je s Yanom i  mojim bratom, nedavno su odselili od Yanine majke, osamostalili se. Djeca su preselila u novu školu, Yana je upravo tražila novi posao i onda se sve promijenilo…, pojašnjava Ira.

Tetiana je sa suprugom već bila u Hrvatskoj, a Yani, Timuru i Kyrylu ovo je prvi posjet. Dok šećemo od Zorin doma promenadom, znatiželjno razgledavaju grad u kojem će privremeno živjeti. Pitam ih, jesu li svjesni da se neće tako skoro vratiti kući, nasmiješili su se i rekli da sve to znaju.

Uskoro nam se na kavi pridružuju i Irin suprug Domagoj i njihove djevojčice. Čim su Kristina i Lucija opazile baku, bratiće i njihovu majku potrčale su im u zagrljaj. Bratićima su pripremile poklone dobrodošlice, slatkiše koje im je majka zaplijenila jer su zadnjih nekoliko dana uglavnom jeli samo sendviče i slatkiše, objasnile su nam.

Čujem da djevojčice pričaju s bakom, a Ira kaže da ih od malena uz hrvatski uči i ruski jezik.

-Mi u Kijevu svi jednako govorimo ruski i ukrajinski, a sad svi uglavnom govore ukrajinski. Kad su počele govoriti bilo mi je logično da ih učim ruski, no morat ćemo učiti i ukrajinski, rekla je Ira.

Uz suprugu je i Domagoj naučio ruski, a kako je ženski dio obitelji počeo razgovarati ukrajinski - tu se baš ne snalazi.

-Eto sad! Sad razumijem samo Putina kad priča, šali se Domagoj.

Kyrylo i Timur, osim ukrajinskog i ruskog, u školi su učili engleski, kao i francuski i njemački, a sad će ovom popisu dodati i hrvatski jezik.

Budući da smo razgovarali nakon samo nekoliko sati otkako su stigli u Karlovac nisu još stigli steći dojmove o svojim novim sugrađanima.

-U Crvenom križu su svi bili jako dragi, kao i u policiji, dok smo obavljali sve oko prijave. Ljudi još uvijek dobro pamte rat 1991. i zato vjerujem da su tako susretljivi. Meni se, otkad je počeo rat u Ukrajini, jako puno ljudi javilo. Neki koje čak niti ne poznajem dobro, ali su čuli da sam iz Ukrajine i svi su pitali kako mogu pomoći. Prijatelji me zovu i nude pomoć svakodnevno, kolege na poslu bili su jako susretljivi i obećali su da će pomoći i ubuduće, napominje Ira.

Dodaje kako će svojima pomoći oko smještaja i da se naviknu na Karlovac, a svi priželjkuju kakav-takav mir da mogu ponovo vidjeti one koje su ostali u Ukrajini i da se cijela obitelj ponovo okupi.

Ukoliko želite pomoći obitelji Dymsha možete se obratiti Iryni Eklić na broj mobitela 092 245 8701, koja će najbolje znati što im je u ovom trenutku potrebno.