Ivančica je osnivačica Udruge Jak kao Jakov koja je tijekom desetogodišnjeg rada raznim akcijama prikupila i poslala pomoć za 343 obitelji iz cijele Hrvatske čija su djeca bolovala od malignih bolesti
Ivančica Rubido dobitnica Nagrade Karlovačke županije za životno djelo: Zahvalna sam i ovu nagradu u srcu dijelim na sve ljude koji su godinama uz mene
VIŠE IZ RUBRIKE
Ivančica Rubido dobitnica je Nagrade Karlovačke županije za životno djelo u godini u kojoj je njena Udruga Jak kao Jakov navršila punih deset godina rada. Prenoseći ostavštinu Jakovljeve ljubavi svoju je bol zbog gubitka djeteta pretočila u nevjerojatni rad i nesebičnu pomoć djeci oboljeloj od malignih bolesti. Danas u svome srcu Ivančica dijeli zahvalnost na velikoj nagradi na sve one ljudi koji su cijelo vrijeme bili i jesu uz nju.
-Iznenadila me je nagrada. Radosna sam i zahvalna zato što je prepoznat rad kroz tolike godine. U jednom sam trenutku u srcu osjetila i težinu jer je zapravo taj rad proistekao iz velike boli, kazala je Ivančica.
Udruga je za Ivančicu jedan poseban i kompaktan svijet. Da nije takav, rezultati koje su postigli ne bi bili ostvareni. Do sada je raznim akcijama prikupljena i poslana pomoć za 343 obitelji iz cijele Hrvatske čija su djeca bolovala od tumora ili leukemije, a liječena su na Dječjoj hematologiji i onkologiji KBC-a Rebro, na Onkološkom odjelu Klaićeve bolnice, a bilo je i djece koja su liječena u Rijeci. Kako kaže, nije bitno odakle su djeca jer ta je pomoć poslana iz srca, a i sama je prolazila taj nemilosrdni vrtuljak života dugih 14 mjeseci, zna kako teško žive ljudi čija su djeca u bolnici i nije ih htjela ostaviti same. Ni roditelje, a ni djecu.
-Jakov je s mirom usnuo kao najveći pobjednik, kao umorni ratnik, ostavivši nam pjesmu i ljubav u zalog da je prenosim, da je dijelim, da nikada ne zaboravimo. Uvijeni u plašt neopisive tuge, ali i još nečega što nikada nećemo razumjeti, rekla bih da je to ljubav, krenuli smo korak dalje. Moja tuga i neopisiva bol, moja ljutnja i moja pitanja, moji sudovi kroz sve godine bili su dobro kontrolirani i suzdržani poput ptica u krletki, ptica koje su mogle pjevati, ali nisu mogle letjeti jer od svega u meni bilo je mnogo bitnije prenositi ostavštine voljenog djeteta, pomagati onima sličnima sebi. Onima koje sam upoznala i onim malenima toliko posebnima i veličanstvenima, pomagati djeci borcima. Razumjela sam roditeljski strah i brigu, ljutnju i gorčinu ponekad, razumjela sam i bol nakon rastanka, nikada nisam upoznala radost onih roditelja čija su djeca izliječena. Ipak osjećala sam zahvalnost za sve dobro, za sve darovane dane i vjeru, neopisivo veliku vjeru da je sve dobro, da se volimo i da ćemo se jednom ponovno sresti, rekla je Ivančica.
Akcije prikupljanja pomoći nikada nisu prestale, već su se prelijevale iz jedne u drugu. Od suvenira za Valentinovo, ukrasa za Uskrs i božićnu akciju koja je ujedno najveća i financijski je trećina cijele godine, potom je tu koncert za Jakovljev rođendan, suveniri za rođendan grada Karlovca, akcija Ako imaš kunu viška te obilježavanje Dana djece oboljele od malignih bolesti, a kroz cijelu godinu izrađuje se i kalendar. U tom svakodnevnom kreativnom radu pronašla je svoj spas te ostala zauvijek povezana s djecom koju je neizmjerno zavoljela.
-Nisam mogla zamisliti da ih napustim nakon što je Jakov preminuo. Moje je srce osjetilo da mora pomoći. Ta su djeca poput porculana, staklasto su prozirni, imaju ogromne i sjajne oči i kada s njima razgovarate imate osjećaj da razgovarate s divovima zato što su moćni, jaki i hrabri. Oni nikada neće pričati koliko je njima teško, oni će radije zapjevati ili ispričati vic, u svojim teškim trenucima pokazat će snagu i strašno ćete ih zavoljeti. Nije bilo trenutaka da sam poželjela odustati, ali je bilo onih kada više nisam osjećala snagu i kada sam stvarno mislila da ne mogu dalje.
Radionica Udruge i štand prije su bili smješteni u Žitnoj kući dok je improvizirani ured Ivančica imala u stanu što je predstavljalo veliki problem za arhiviranje dokumentacije. Nakon osam godina preselili su u novi prostor u Radićevoj ulici gdje su se odlično organizirali. Ta „legalna igraonica za odrasle“ sada ima na jednome mjestu ured, radionicu, suvenirnicu i skladište. Prošla godina bila je vrlo teška za Udrugu što zbog organizacije rada, što zbog prikupljanja financijskih sredstava.
-Tijekom 2020. kod nas su volontirala 103 volontera sa 3.900 volonterskih sati, a u normalnim godinama imamo oko šest tisuća sati i između 200 i 300 volontera. Naše su volonterke posebne i skromne žene. Svaka od njih ima svoj organizirani dan i uz sve svoje obaveze odvajaju vrijeme i daruju ga Udruzi. Mnogi ljudi tu kategoriju sebe nisu upoznali i kada čovjek prepozna da može darovati dio sebe, strašno je oplemenjen i raste. Moram istaknuti i svog supruga Branimira kao volontera koji se pronašao u radu s glinom, ali i jednog mladog dečka Antonija koji nas je prepoznao na Facebooku i odlično se uklopio, staviti pregaču i kist njemu nije nikakav problem. A ujedno se u Udruzi i zaljubio te je u vezi s jednom našom volonterkom. To je naša najljepša romantična priča, istaknula je Ivančica.
Sve teške riječi koje su je u određenim trenucima proganjale, Ivančica je zapisivala. One su dolazile iz dubine čovjekovog bića s nadom da će tako zapisane biti spas. Tako je nastala knjiga „Pod svjetlom anđela“. Toliko osobne pjesme napisane su kako bi pomogle njoj samoj, ali i svima onima koji su prošli ili prolaze kroz teške dane i trenutke.
-Pitali su me je li teško stalno iznova vrtjeti film o Jakovu. Nije jednostavno, ali je potrebno o tome razgovarati jer nikada ne znate kome ćete svojom pričom možda pomoći. Oni koji govore o tome zbilja pomažu drugima, ili senzibiliziraju one koji se na sreću nisu pronašli u toj boli, ili pak onima koji jesu poručuju da nisu sami. Jednom mi je jedna majka rekla da će Jakov biti prisutan na drugačiji način, ali prisutniji nego ikada u svojoj stvarnoj prisutnosti. Evo, i u ovome razgovoru je on prisutan.
U srcu Ivančice postoji jaka i iskrena želja koja još uvijek nije ostvarena, ali vjeruje da će kroz vrijeme biti. Riječ je o Parku anđela.
-Zamislila sam to kao jedno posebno mjesto. Nastalo bi na način da bi djeca koja su prošla liječenje u tom parku zasadila svoje drvo kao zahvalu za život, ali da mogu doći i roditelji koji su izgubili svoju djecu i zasaditi drvo u znak povezanosti sa svojom djecom. Htjela bih da to bude samostalni park, jako mirisan da se kroz miris osjete duše svih onih koji su ga gradili, da ima svoju priču. Voljela bi da u parku umjetnici mogu dati dio sebe, da ondje budu skulpture koje bi asocirale na anđeosku temu i da jedan bio bude za radionice.
Život je nije mazio, ali hrabro je svakodnevno koračala uz veliku podršku i ljubav supruga Branimira
Životni put Ivančice Rubido od djetinjstva pa nadalje nije bio posut zvijezdama, ali je bio ispunjen velikom ljubavlju i brigom o teško bolesnoj majci. Ivančica je rođena na Dubovcu u radničkoj obitelji. Uz oca stolara i majku krojačicu od malih je nogu učila raditi i razvijati svoju kreativnost. Potez od mosta do Kvake bilo je njeno igralište, a s obzirom na to da je odrasla uz Kupu, vrlo je rano naučila plivati jer kako kaže, to se moralo. Osnovnoškolsko obrazovanje završila je u OŠ Ivo Lola Ribar. Nakon dvije godine Gimnazije u Karlovcu, Ivančica je upisala Tekstilnu školu u Zagrebu.
-Te dvije godine u Zagrebu živjela sam kod tete i pamtim to kao najljepše i najluđe vrijeme. Bila sam jako sretna i nisam se bojala ničega. To je valjda ta mladost. Sada nakon 33 godine uspjela sam se spojiti preko Facebook-a s kolegicama iz srednje škole i zbilja smo presretne. Znate, mi smo osvajale Zagreb, s osmijehom na licu prisjeća se Ivančica.
Ondje je u plesnoj školi upoznala supruga Branimira. Vjenčali su se 1993. godine, a ta godina je osim veselja, donijela i puno tuge. Ivančici je preminula majka, pa baka, ujak, ujna i nakon što se rodio sin Ivan, umro je Branimirov najbolji prijatelj što je bio povod preseljenju na Pag u vikendicu njegovih roditelja gdje su živjeli dvije godine. Po povratku u Zagreb bili su podstanari i tada se rodio Jakov.
-Taj nas je Pag baš zagrlio i puno puta prehranio. Branimir je zarađivao loveći ribu, ronio je i kupovao pelene. Studirao je brodogradnju, a posla nije bilo ni u Zagrebu. Radio je svašta da možemo preživjeti, a važno je bilo samo da smo zajedno. Kada sam ga upoznala, znala sam da je ljubav mog života i da je to nešto najveće na svijetu. Tada sam završila Fakultet tekstilnog dizajna smjer projektiranje i oblikovanje tekstila i odjeće. Živjeli smo na Laništu i na parkingu smo imali tri auta od kojih nijedan nije vozio. I tu nam je bilo super, no donijeli smo odluku da ćemo umjesto najma plaćati kredit i kupili smo stan u Karlovcu.
Po dolasku u Karlovac, Ivančica je ispunila svoju želju i otvorila je studio, šivala je i dizajnirala svečanu odjeću, organizirala revije i držala tečajeve za šivanje, krojenje i slikanje na svili. Nakon pet godina postojanja, obrt je zatvorila 2009. godine kada je sin Jakov obolio i otada svakodnevno i nesebično pomaže drugoj djeci i roditeljima kojima je pomoć potrebna.
Foto. Dinko Neskusil