Iskoristite sve životne prilike – kao što kaže bećarac „Kad bum stari deda, nek se pripoveda…“

Usmenom predajom, kao i književnim, likovnim i glazbenim djelima svaki narod čuva i njeguje svoje kulturno naslijeđe. Bitnu ulogu u prijenosu tog znanja ima folklor, u našem karlovačkom slučaju, tradiciju i kulturu od zaborava čuva i njeguje i FA Matija Gubec.

A što taj ansambl s više od 80 godina postojanja znači i kakvu je ulogu imao i još ima u životima njihovih članova, Željke i Maria Galovića doznali smo u našoj radijskoj emisiji „Priče o obiteljima kulturnih amatera“.

Priča je slična pričama brojnih ljudi koji su bili članovi tako velikih ansambala kao što je FA Matija Gubec. Svaka generacija plesača, pjevača i tamburaša misli da je njihovo doba bilo zlatno doba, što u pravilu i jest, a zlatno doba naših protagonista su kasne 80-te i 90-te godine prošlog stoljeća. Željka i Mario kao i još nekoliko parova, u „Gupcu“ su se upoznali, zaljubili, oženili, pokumili i nastavili družiti s prijateljima iz ansambla.

-Kako sam krenuo moglo je i drugačije završiti, ali od genetike se ne može pobjeći, jer moj djed je još 1936. bio član Matije Gupca. Ja sam počeo kao roker, bio sam član rock banda "Death Nature",  svirao sam gitaru, ali na nagovor maminog šefa odlučio sam se uključiti u Folklorni ansambl i 1993. postajem članom, kad osnivamo i Tamburaški sastav (TS) Grofove. Od 2016. sam član Karlovačkog tamburaškog orkestra i TS Boemi, kaže Mario.

-U našoj obitelji uvijek se sviralo i plesalo, sestra je svirala u Tamburaškom orkestru, ja sam gitaru počeo svirati u Triglavu i profilirao sam se u pravog rokera. Duga kosa bila je moj zaštitni buntovnički znak. No, nekako sam osjećao da to nije to, nešto me je stalno vuklo u nove izazove i na tom putu našao se folklor. Odluka je pala, kosa je ošišana i kao 20-godišnjak postajem „pristojan“ član FA Matija Gubec, i od tada munjevitom brzinom kreće moja glazbeno-plesačka karijera, dodaje.

Godinu prije Maria, Željka postaje članica Ansambla, pleše i pjeva, 2007. godine postaje članicom Vuga, a 2019. uključuje se u rad KUD-a Mostanje i njihove pjevačke skupine. Iste godine počinje i njezina glazbena priča kroz duhovnu glazbu i duet s kolegom Josipom Lukinićem, "Semper amare". Duet nastupa u crkvama, mladencima uljepšavaju vjenčanja, pjevajući obred vjenčanja ili cijelu misu.

-Za razliku od suprugove obitelji u mojoj obitelji nitko nije svirao, ali su svi voljeli pjevati i pjevali su jako lijepo. Predispozicija da i ja počnem bila je tu, samo se čekala prava prilika i povoljan trenutak da pokažem svoj talent. Prve pjevačke korake brusila sam sama još u osnovnoj školi u crkvenom zboru, kaže Željka.

-Na nagovor susjede koja je bila folklorašica u Gupcu i koja mi je nakon svake turneje pričala i pokazivala fotografije o odličnim nastupima, turnejama u stranim zemljama, nezaboravnim putovanjima i druženjima, odlučila sam okusiti barem malo te atmosfere i tako sam kao tinejdžerica  postala dio te velike folkloraške obitelji. Kao i kod Maria brzinom munje izmjenjivali su se sretni trenuci prepuni putovanja, nastupa, turneja, upoznavanja različitih ljudi i u hrvatskoj i inozemstvu. Naša druženja pretvorila su se u neraskidiva prijateljstva i kumstva, kao da smo takvim vezama zauvijek željeli zaustaviti vrijeme i drage ljude koji su bili svjedoci naših života zauvijek vezati uz sebe. Tome svjedoče i naša djeca, juniori folkloraši koji su krenuli našim putem i nastavili tamo gdje smo mi stali.

Smatram da smo se kroz folklor formirali i izgradili su samostalne i samosvjesne ljude kakvi smo danas. Puno smo prošli, a što je najvažnije puno smo i naučili, jer nas je kultura sviranja, pjevanja i plesanja oplemenila. Postali smo bolji ljudi, mišljenja je Željka.

Kako je s godinama za ples bilo sve manje vremena, pjevanje je za Željku postalo primarno.

-Kako mladost ne toliko mentalna, koliko fizička brzo prođe i plesne probe koje su tri puta tjedno, pa i razna gostovanja  i turneje, zbog djece više nisu bile izvedive i organizacijski zahtjevnije, kao po nekom nepisanom pravilu, dojučerašnje plesačice postaju „samo“ pjevačice.

Tako osnivamo Vuge koje traju do danas, pa sad, ako ima zainteresiranih djevojaka i žena slobodno nam se pridružite, jer primamo nove članice, poziva Željka.

-Nisam tu stala, želja za nečim novim i nepoznatim neutaživa je i odvela me je do KUD-a Mostanje, do izvornog folklora. Željela sam naučiti kako se pjevaju izvorne pjesme i kako je biti dio manje folklorne grupe, dodala je.

-Dolazeći u emisiju razmišljao sam što ću poručiti slušateljima, što ću kao najvažnije istaknuti o svom životu u kojem glazba i kulturni amaterizam zauzimaju prvo mjesto.

Zaključio sam da je u ranoj životnoj dobi odrastanja svakog djeteta najvažnije upoznati svoje potencijale, njegovati i razvijati talente s kojima smo se rodili, naravno uz pomoć roditelja i šire obitelji koji će upravo to poticati.

Meni je jako pomogao moj tetak, čiji su sinovi, moji bratići, jako glazbeno nadareni, sviraju po nekoliko instrumenata, a jedan od njih je i opće poznati DJ Joe2Shine. Kako je poticao svoje sinove tako je i mene. To mi je bilo jako važno i tek sad vidim koliko me je to ohrabrilo i koliko mi je pomoglo da budem ovo što jesam.

On me je nagovarao i podržavao u svemu čega sam se primio. Nama Galovićima je jednostavno glazba u krvi i siguran sam da nisam krenuo u ove folkloraške vode i tamburašku glazbu, sigurno bi ostao roker, kao što sam i počeo. Mada, kad imaš znanje i talent, svejedno ti je koju vrstu glazbe sviraš, ustvari sviraš ono u čemu uživaš, nadovezuje se na supruginu priču Mario.

-Sad kad ste čuli dio naših priča, jasno vam je da s našom djecom Janom i Matijom drugačije nije moglo ispasti. Odmalena smo vidjeli da maju sluha, da su talentirani, ali nismo ih tjerali da sviraju, da satima vježbaju da kod njih ne stvorimo otpor. Naš način je bio takav da im glazbu približimo nenametljivo i neobavezno. Vodili smo ih na naše nastupe pa su bili članovi male folklorne grupe „Ivan Mažuranić“ u sklopu „Gupca“, Jana je istovremeno razvijala i vokalne sposobnosti. Jako lijepo pjeva, ima jako lijepu boju glasa, a tata u šali dodaje, čim se probudi u kupaonici počinje pjesma, ali i kasno navečer, nadam se da nam susjedi ne zamjeraju. Uključila se je u KUD Mostanje, to mi je izuzetno drago, ispričali su Galovići.

-Dakle ona je pokupila sve ono dobro od nas dvoje i vidimo da u tome uživa. Roditelji dosta griješe kad djeci nameću nešto svoje, nešto što oni nisu uspjeli ostvariti pa to projiciraju na djecu. Ne osluškuju njihove želje ali i mogućnosti, mi nismo htjeli da nam se slično dogodi i našoj djeci smo dali mogućnost izbora, ali pod kontrolom uz stalno poticanje i bodrenje da to što rade rade odlično i da uvijek mogu bolje, savjetuje Željka.

Sin Matija isto je glazbeno nadaren, uzor mu je bio moj bratić Zoki Stojaković koji je svirao sa The Chocolate Nipples, a sad ima bend Moon Ricochet. Najviše mu se je dopalo kako Zoki svira saksofon pa je i on počeo. Pohađa srednju glazbenu u Glazbenoj školi Karlovac, saksofon. Krenuo je svojim putem, što nam je drago i ima našu punu podršku.

Neizbježna tema razgovora bila je i epidemija koja je potpuno zaustavila rad amaterskih društava.

-Da, jako nas je unazadila ta epidemija, amaterska društva potpuno su utihnula. Nadamo se da će uskoro biti malo bolja situacija i da ćemo krenuti tamo gdje smo prije godinu dana stali, naravno uz pomoć mladih snaga. Trudimo se svi privući i motivirati veći broj mladih ljudi u naša društva, jer bez podmlatka nema i nama opstanka. Neprocjenjivo je to iskustvo koje smo mi stekli uz naše Društvo, kaže Željka.

Za kraj razgovora Željka je poručila:

-Tinejdžerske godine mi smo kalili i formirali se u ansamblu, zrelili smo i postajali ljudi uz kulturu. Savjetujem roditeljima, ali i djeci, krenite tamo gdje želite, probajte, bavite se nečim, spoznajte svoje mogućnosti i afinitete pa ako vam se nakon nekog vremena tu i ne sviđa, odite dalje, samo nemojte stati.

Pronađite svoje skrivene talente, dajte im „zraka“, nemojte se zatvarati u sebe, širite svoje interese, krug prijatelja i poznanika.

Iako u današnjem virtualnom svijetu pojedinac je dovoljan sam sebi, iskoristite prednosti tehnologije, neka vam ona bude alat za postizanje cilja, a ne svrha života, jer bez socijalnog kontakta ljudi prestaju biti ljudi.

Mario se za kraj poslužio stihom iz bećarca „Kad bum stari deda, nek se pripoveda…“, želeći tako slikovito poručiti i mladima i onima malo starijima, da život žive punim plućima, jer kad dođu određene godine i kad prođu one mlade, ljudi koji nisu živjeli onako kako su mislili da mogu i trebaju, žale za propuštenim.

-Žale što nisu probali ovo, što nisu išli tamo, pitaju se zašto se nisu uključili u ono i tako do u nedogled….

Ne bi trebalo tako biti. Svi smo za nešto stvoreni, svi nešto radimo bolje od drugih, svi imamo neki talent. Možda još ne znamo koji, ali zato treba biti znatiželjan, zato se treba uključivati u što više aktivnosti, bile one sportske ili kulturno-umjetničke. To je plodno tlo za rast nadarenosti, koju treba stalno njegovati i poticati. Ako vam i ne ide od prve, onako kako ste zamisli, nemojte odustati, krenite istraživati dalje. Pronađite sebe u onome što volite i onda ćete biti kompletni, prirodniji, sretniji i zadovoljniji.

Naša obitelj sreću je pronašla u glazbi. Mogu reći da živimo lijep život. Mi smo sretni ljudi, kod nas doma stalno se pjeva, pjevuši, svira, pleše, zapravo nismo ni svjesni koliko je glazba utkana u naš život. Mi svaki dan živimo glazbu, bolje si nismo mogli poželjeti, zaključio je Mario.

Renata Benković

Foto: Arhiva obitelji Galović