"Imao sam na stotine intervjua s poznatim sportašima, ali s Michaelom Jordanom moram posebno izdvojiti"

Mnogi su, kasnije poznati medijski djelatnici, svoje početke imali u Radio Karlovcu, a jedan od njih je Slavko Cvitković, koji je počeo kao sportski suradnik, a kasnije je napravio veliku karijeru kao televizijski sportski novinar i komentator. Iako već dugo živi u Zagrebu, Slavko Cvitković je zaljubljen u Karlovac i često dolazi u svoj grad, pogotovo u ljetnom razdoblju. Razgovarali smo sa Slavkom Cvitkovićem o njegovim počecima u Radio Karlovcu, o sportskoj karijeri, o životu u Karlovcu, o karijeri sportskog novinara i komentatora te o danima u mirovini.

Kako je u mirovini?

-Kako je biti umirovljenik, pa osam godina sam već u mirovini i obično kažu da nije bitno koliku imaš mirovinu, već kako ide. Osam godina sam u mirovini i mislim da je sve u najboljem redu. Nekakve generalke zdravstvene stalno radim, popravljam se, šerafim, ali sve u svemu mislim da sam generalno OK.

I u mirovini si aktivan, surađuješ na Sport klubu, kakva je ustvari situacija?

-Da, aktivan sam još uvijek, ali u zadnje vrijeme nisam toliko, jer mi je zabranila doktorica. Ja sam naime bivši pušač, opet osam godina, međutim moja pluća i dalje se sastoje zapravo od nikotina i s obzirom na koronu i sve to skupa trenutno ne radim. Ti studiji gdje ja radim u Sport klubu su tamo, gdje je N1 televizija, oni imaju 50 gostiju dnevno, dakle zaista bi bilo riskantno se tamo šetat. Osim toga ovaj vaš studio je super, veliki je, one kabine u Sport klubu su male, pljujete jedan po drugom, po sukomentatoru, netko je ispred vas, netko iza, tako da nije bilo za igrati se, bolje da još neko vrijeme ne idem tamo.

Kako je počela tvoja suradnja s Radio Karlovcem?

-Radio Karlovac i Karlovački tjednik bili su jedno, to je bila jedna tvrtka. Ja sam tada već sa sedamnaest godina, kao gimnazijalac igrao košarku u Prvoj ligi za "Željezničar" i nekako uvijek me privlačilo pisanje. Čitao sam ponedjeljkom u Gimnaziji Karlovac moje zadaće na slobodne raznorazne teme, kaubojska priča, krimić, ovo i ono i uvijek su to svi sa zanimanjem slušali, jer su bile drugačije od onih ljubića, recimo, kakve su drugi pisali. Dakle, imao sam očigledno afiniteta prema pisanju. U tom trenutku je pokojni kolega Zdravko Švegar otišao iz Karlovačkog tjednika, urednik koji je tada preuzeo sport Ratimir Petković pozvao me i predložio suradnju. Ja sam najprije radio tekstove s naših gostovanja, prvoligaša "Željezničara", izjavu nekog od poznatih košarkaša ili napisao neku najavu i praktički je to išlo paralelno, malo Karlovački tjednik malo Radio Karlovac i eto tu sam faktički počeo, to su bili moji počeci. Da ne zaboravim, moj prvi tekst u Karlovačkom tjedniku objavio sam 8. veljače 1968. godine sa sedamnaest godina. Moj prvi članak, ipak nije bio o košarci, već o dugoreškom stolnom tenisu. Bilo je to nekih desetak redaka o Tovi Stipančiću i njegovoj mladoj ekipi. 

Završio si Gimnaziju Karlovac i otišao si na studij u Zagreb, kako je išlo dalje?

-To je bilo još teže, kako god okreneš, od moje kuće u Senjskoj ulici do željezničke stanice bilo je pola sata, tu je bio još i policajac, tada milicajac, Lutkica, to mu je bio nadimak, koji nas je stalno hvatao ako smo išli biciklom, a po zimi je bio snijeg. Međutim, u to mladenačko vrijeme sve se stizalo, dakle studij, malo sam putovao, malo stanovao u Zagrebu, malo igrao košarku, malo ljubovao, pa pisao, uglavnom sve se uspjelo stići. Sljedeći korak je bio Radio Zagreb gdje sam neku karlovačku sportsku kroniku njima slao, a kasnije u Zagrebu sam radio ono nedjeljno sportsko poslijepodne, koje hvala Bogu i dan danas traje. Uređivao sam isključivo te lokalne priloge, ne znam šibenske ili bilo kojeg drugog grada, skupljao sam vijesti, jer voditelj ne može biti u isto vrijeme na dva mjesta.

Kasnije si postao poznat kao TV komentator, napravio si tu veliku karijeru, tvoji glavni sportovi bili su košarka, formula jedan, skijaški skokovi, kako je to bilo?

-Ma bilo je da, radio sam puno sportova, košarka, formula jedan, skijaški skokovi, rukomet, stolni tenis, boks, nažalost iako ga ne volim, no kada ste na Olimpijskim igrama morate sve pratiti. Košarka je apsolutno broj jedan i po vokaciji, po znanju i po ljubavi. Mislim da je to u sportskom novinarstvu bitno ako si bio igrač jer onda razumiješ drugačije nego ako si to samo gledao.

Na koliko si velikih natjecanja bio kao novinar?

-Bio sam na četrnaest olimpijskih igara, 20 Final Four turnira, na desetak europskih i svjetskih prvenstava u košarci, ali sam radio, kažem, i rukometna i ostala europska i svjetska prvenstva. Dakle, puno je toga bilo, a tu je i dnevni rad u sportskoj redakciji.

Imao si zaista dugu i sjajnu karijeru, jesi li zadovoljan?

-Mislio sam ako se ne javljaš ljudi će te šutnuti, zaboraviti, međutim ne, evo i ovaj poziv je dokaz tome, jer očigledno je, to će zvučati neskromno, ali da je naša ta generacija stvarno ostavila nešto u tih 40, 50 godina. Od tog prvog mog članka prošle su 53 godine, a u tom poslu znači da su te ljudi zapamtili po nekakvim dobrim stvarima. Recimo po nekim uzrečicama, kao "spusti se Franjo", ja sebi volim priznati da sam izmislio rečenicu ili tvorbu "srebro zlatnog sjaja" za onu medalju u Barceloni. Da, zadovoljan sam karijerom.

Bilo je i puno kontakata sa velikim sportašima, koji su ti najdraži?

-Evo, donio sam sliku koju jako pazim, jer je za mene dragocjena, to je slika s Michaelom Jordanom, kada sam radio s njim intervju. Dakle, mogu se pohvaliti, opet neskromno, da sam razgovarao sa slavnim košarkašem. Dakle mogu se pohvaliti, opet neskromno, da sam imao intervju sa slavnim Jordanom. Jedan čovjek koji je bio menadžer u Ferariju imao je rođendan istog dana kad i ja i tako smo se nekako zbližili. To je John Connor i on me uveo u Ferrari, bio sam tamo kada god sam htio, normalno sam ručao i večerao s Michaelom Schumacherom i s Jeanom Todtom i s tim cijelim društvom. Dakle, mogao sam doći kada sam htio, nudili su mi oni vespu, koja je bila nagrada za pool position, no što ću s njom, kako ću je dovesti do Zagreba. Da, imao sam na stotine intervjua s poznatim sportašima, ali ovaj s Michaelom Jordanom moram posebno izdvojiti.

Emotivno si vezan s Karlovcem, neko vrijeme si putovao na relaciji Karlovac – Zagreb, a kada si se preselio u Zagreb, ostao si u vez sa svojim gradom. Kakva je tu situacija?

-Da, emotivno sam vezan uz svoj grad, ja sam, mogu to reći, čak 18 godina putovao na dionici Karlovac – Zagreb, vidio sam da je to već opasno i tamo negdje taman pred rat 1989. godine, zadnji natječaj u socijalizmu dobio sam stan. Htio sam da mi djeca budu ovdje, da imaju svoje dvorište, vrt, voćnjak, tu širinu. Karlovac je apsolutno lijep, to je moj grad, međutim ja sam jedno deset Stojadina potrošio i da ne govorimo o tankeru nafte vjerojatno, vozeći se na relaciji Karlovac – Zagreb, a meni su glavni radni dani bili subota i nedjelja. Utorak, što ćeš u utorak, ideš na poštu platiti račune i onda ideš u kafić.

Kakav je bio tvoj ratni staž, bio si po terenu?

-Dakle, ja sam veliki domoljub, čim je počeo rat stavio sam se na raspolaganje, oni su naravno u informativnom rekli, kaj vi sportaši. Jedan je baš odbio ići u Sisak, pa sam ja raspoređen. U Sisku je već bilo velikih problema, kao koordinator nisam se trebao javljati, ali ja sam se prvi dan odmah javio. Dakle tri mjeseca sam bio u Sisku kao koordinator i urednik tog studija gdje smo imali iza podneva javljanja i onda sam došao u Karlovac. Odmah se vidjelo da ne može Josip Grdina pokriti sve sam i ja sam odmah pozvao kolegu i prijatelja Mladena Stubljara, tako da smo imali jake snage koje su mogle izvještavati s ovog područja.

Došao si na televiziju u vrijeme kada su radili tamo neki veliki ljudi. Koliko su oni utjecali na tebe i koliko si naučio od njih?

-Da, apsolutno, tu je posebno bila bitna Milka Babović koja imala baš nekakav svoj štih i voljela je malo popovati, inzistirala je na mnogobrojnim detaljima i sitnicama, olovka, šiljilo, gumica i pitao sam se zašto taj perfekcionizam. Ispostavilo se da je to bitno, ne možete pisati kemijskom olovkom s bojom, jer će pasti kiša, vi ste vani na komentatorskom mjestu, pa će kiša sve razmočiti. Morate paziti i da vam vjetar ne odnese papire i da ostanete recimo bez startne liste. Ispostavilo da su te njene dosadne stvari bitne. Pokazalo se zapravo vrlo dobrim što smo me strašno puno pripremali i tu su bili u pravu i Milka Babović i Mladen Delić. Imali smo postupnost i danas kada komentiram imam osam papira, a moje drage kolege dolaze s rukama u džepovima, oni tvrde da sve znaju, da to nije potrebno. Ja dolazim sat vremena prije prijenosa, pogledam na monitor, pripremim se, sjetim se što je sve bilo u toj dvorani, ulaziš mentalno u glavi u tu dvoranu i u taj događaj. Dakle, nadopunjuje se ono sve što imaš, ali imaš i podatke na papirima, mislim da je to jedini mogući i pravi način rada u novinarstvu. S ovim današnjim načinom sam razočaran do besvijesti, da ne može gore, mora se dobro pripremiti i naravno stalno pričati, ali treba znati što pričati, to mora biti smisleno mora biti pametno i naravno informativno.

Ima li netko od mlađih kolega koji se izdvaja, koji dobro radi?

-Da, ima, to je Marko Šapit. Da, to je kolega koji je na kratko čak i otišao iz HTV-a, ja tamo u posljednje vrijeme nisam zalazio, naravno i zbog korone, no mislim da je u sportu premalo ljudi. U mojoj redakciji u Sport klubu ima dvadeset, trideset ljudi i nitko nije smatrao zgodnim da bi trebalo popiti kavu. Mislim neću ja dušiti, ali ću reći neke stvari tim dečkima, usmjeriti ih, valjda ima nešto u toj glavi, još uvijek mi je glava dobro, funkcioniram dobro. To me razočarava, jer mislim da im mogu dati dobre savjete.

Proveo si cijeli život uz sport, meni su posebno ostali u sjećanju prijenosi skijaških skokova s Novogodišnje turneje. Kakvi su tvoji dojmovi?

-Da, i meni su ostali u sjećanju ti prijenosi, posebno iz Garmisch Partenkirchena. Mnogi su mislili da tko zna što je bilo za doček. Moji prijatelji su znali, ako u prijenosu kažem Garmisch Partenkirchen da je bilo sve u redu, ako kažem javljam se iz Garmischa onda je bilo na pola, a ako kažem samo Ga Pa, onda smo zaglibili. Ali nismo, mi smo komentatori imali zajedničku večeru u 24 sata i 30 minuta i onda išli na spavanje. Ujutro smo se našli na doručku s hrenovkama, čestitali si još jednom i zatim išli raditi, nema šanse da bi se popilo i zaglibilo.

Košarka ti je broj jedan sport, jer si bio košarkaš i najviše si je pratio za vrijeme karijere, kakvo je tvoje mišljenje, jer stanje u hrvatskoj košarci danas nije dobro?

-Naravno da nije dobro. Moram reći da nisam čuo od Hrvatskog košarkaškog saveza da se netko zabrinuo hoće li "Cibona" umrijeti ili neće, nadajmo se da neće. Vodstvo naše košarke nije uspjelo pohvatati sve konce i tu smo gdje smo. U ABA ligi gdje kažemo da je srpska prevlast, sada su dva kluba iz te lige u Euroligi za razliku od nas. Savez nudi Adria ligu, pa nećemo valjda igrati s Austrijancima, oni mogu doći nama na more, a mi njima na skijanje, ali baš da igramo košarku s njima, to mi se ne dopada. Jednostavno izlaza nema, ne vidim ga. Uvijek pamtimo tu Barcelonu, to je možda meni kruna svega.

Hoće li biti ovog ljeta kupanja u Karlovcu?

-Apsolutno, iako je benzin sve skuplji, naravno da ću doći u Karlovac na kupanje, jer je na moru sve užasno skupo. Recimo, jednom sam se vraćao iz Gorskog kotara, pa sam napravio turneju po četiri rijeke i stvarno sam se kupao u sve četiri rijeke ili barem smočio. Mrežnica je sada sve bolja, a Kupa je nekako u našim mišljenjima bila uvijek najslabija, ali Mrežnica i Korana su tu u vrhu, a kada je već jako vruće onda može i Dobra jer je ona hladna. Kupa se popravila, nije više toliko zagađena, nema više dotoka fekalija.

Kada se sjetiš tih svojih početaka, još u Gimnaziji Karlovac, pa onda dalje cijele karijere, jesi li ponosan na ono što si učinio?

-Pa jesam, moram reći da sam zadovoljan, kada razmišljam, sada kada sam donio te nekakve sličice, imam jednu ogromnu ladicu s akreditacijama, a akreditacije su vrlo bitne, jer po njima znaš kada si i gdje bio. Trebao bih jedan cijeli zid za te akreditacije, a po njima se automatski može smjestiti cijeli događaj. Imam gomilu tih raznoraznih uzbudljivih stvari i dok je glava još normalna bilo bi dobro to selekcionirati i napisati u kompjuter, ni za koga već za za moju djecu, ne vjerujem da bi sad ja išao to objaviti, mrzim Instagram i slične stvari. Moglo bi se to barem selekcionirati, tu sam lijen, a imam dovoljno vremena, pogotovo sada. Apsolutno, ja mislim da mogu biti, da ne kažem neskromno, zadovoljan s onim što sam napravio.

Prvi put si došao u naš prostor i bio si oduševljen s onim što imamo. Kakva je tvoja priča još iz studentskih dana vezana uz ovaj prostor?

-Da, redakcija je tada bila u sadašnjoj zgradi Karlovačke županije, tada je to bio Komitet. Jedan dan spustio se jedan drug iz Komiteta da nam da neke instrukcije da se ne bi opustili. Tada su mladi imali okupljalište u Hrvatskom domu i još na nekim mjestima u gradu, no ja sam u ime studenata rekao tom drugu da će imati političku podršku od nas studenata, ako nam daju taj prostor, to se sve tada zvalo SUP-ova menza. On je meni na to odgovorio da ja ucjenjujem partiju. Ja sam mu odgovorio da ne, već da samo predlažem. Dobili smo ovaj prostor i tu se odvijalo niz aktivnosti. Mi smo studenti tada bili malo agresivni, ali ostvarili smo što smo željeli. Drago mi je da ste uredili ovaj prostor i da imate jako dobru opremu.

Drago mi je što si došao i što si nam ispričao svoju životnu priču. Želim ti da se oporaviš i da još koju godinu komentiraš na Sport klubu sportske događaje. Koja je tvoja poruka?

-Hvala ti što si me pozvao. Drago mi je što sam mogao dati i svoj skromni doprinos obilježavanju šezdeset godina djelovanja Radio Karlovca. Želim vam i dalje puno uspjeha u radu.