"Idemo po turnirima svaki vikend, ostvarujemo odlične rezultate, skupljamo medalje i onako klasično je dobro u klubu"

Karate klub "Karlovac 1969" već je godinama vrlo uspješan i u vrhu je karlovačkog sporta. U klubu se radi vrlo ozbiljno i kvalitetno. Ove godine ostvareni su odlični rezultati, mladi natjecatelji gotovo svakog vikenda osvajaju medalje na turnirima i od ove generacije natjecatelja može se puno očekivati u budućnosti. Klub ima brojno članstvo, priliv novih članova je jako dobar. Treba spomenuti Tomislava Ćordaševa, koji je prošle godine nastupio na Svjetskom prvenstvu na Cipru. Ove godine s rezultatima pokazuje da bi se mogao plasirati na Svjetsko prvenstvo u Turskoj. Trener Ivan Puklavec rekao nam je u razgovoru nešto više o situaciji u klubu, o rezultatima ostvarenim u ovoj godini, o radu kluba, natjecanjima do kraja godine te planovima za budućnost.

Ivane, kakva je situacija u klubu?

-Pa, klasično dobra. Imamo puno natjecatelja, puno mladih uzrasta koji dolaze. Idemo po turnirima svaki vikend, ostvarujemo odlične rezultate, skupljamo medalje i onako klasično je dobro u klubu. Marljivo radimo u svom prostoru na Borlinu i zaista sam zadovoljan sa situacijom u klubu. Priliv novih članova je jako dobar, zadnjih sigurno jedno desetak godina imamo dobru bazu, to se vidi i po rezultatima. Standardno naš klub je sada već dobro poznat u gradu, tako da novi članovi uvijek dolaze, djeca i ovi stariji ostaju, tako da uvijek popunjavamo bazu i jako smo zadovoljni s time.

Kakvi su uvjeti za rad?

-Imamo svoj prostor od 0 do 24 sata, svu potrebnu opremu, trenere i sve što jedan klub treba imati. Imamo stvarno kvalitetne uvjete za treniranje i napredak naših članova, sve ovisi o tome koliko se oni mogu posvetiti treninzima.

Iz svake generacije izbacite neko ime, neko jače ime koje onda ide na ova veća natjecanja, europska ili svjetska prvenstva, kakva je tu situacija?

-Znači, naša Lucija Šegavić koja je standardno tu, ona je sada prije par dana postala i prava seniorka napunila je osamnaest godina, tako da nju sad čeka ozbiljni karate. Dolazi nam Tomislav Ćordašev, koji je prošle godine nastupio na Svjetskom prvenstvu na Cipru. Ove godine se nadamo, a pokazuje to s rezultatima da bi se mogao plasirati na Svjetsko prvenstvo u Turskoj. To će moći ostvariti sada kada krene izborni ciklus. Imamo jako nadarenu, možda najbolju u Hrvatskoj, generaciju U14, znači natjecatelji do četrnaest godina. Oni će svi kroz godinu, dvije postati pravi kadeti, ako da svjetla je budućnost pred klubom, ne treba brinuti za budućnost.

Lucija Šegavić je sada seniorka, po tebi, kakav je taj prelazak iz juniora u seniore?

-Konkurencija je sigurno ozbiljnija u seniorskom karateu, ali veći je izazov sada ići na te turnire koji su po cijelom svijetu, gdje je svaki mjesec jedan turnir ili Premier lige ili ti karate jedan turniri, koji stvarno iziskuju da si po sedam dana izvan svog grada, a moraš to financijski pokriti sa smještajem, avionskom kartom i svim ostalim, tako da bit će izazovno, na Luciji je da trenira, da radi, a klub će joj dati suport kao i uvijek.

Čuo sam od nekih trenera da u dosta sportova natjecanja se manje održavaju u Europi, a više u nekim egzotičnim zemljama, gdje su onda troškovi veliki, što misliš o tome?

-Troškovi su zaista veliki, nama su sada tu turniri Youth lige, to je znači natjecanja za mlade, do seniora, to su najjači turniri svjetskih kupova, šest je takvih. Imamo ih u Manili na Filipinima, u Zimbabveu u Africi, u Meksiku, znači tako da mi smo prošle godine s Tomislavom i Lucijom pokrili tri ta turnira, ali financijski je to veliki izazov i za klub. Mi maksimalno pokušavamo roditelje rasteretiti, jasno nam je da ljudi ne mogu to pokriti privatno. Sada nam je došla neka ideja probati možda kroz neke europske fondove ili neke ozbiljne sponzore omogućiti tim dobrim natjecateljima da nastupe na takvim turnirima. Ali to je ipak izazov i najjača konkurencija na svijetu.

Zašto te međunarodne federacije uopće rade tako?

-Pa mislim, da je ista stvar i s nogometom i sa svim sportovima, a radi se o popularizaciji sporta širom svijeta, ali to im baš nije uspjelo. Sada će u Poreču bit naš turnir Youth lige, mi imamo veliku sreću što imamo jedan od tih šest turnira u Hrvatskoj, ali je vrlo teško uopće se prijaviti u sedam minuta. Ja sam evo pokušavao prijaviti naše članove, uspio sam prijaviti četiri od osam natjecatelja. U sedam minuta 3.800 ljudi prijavilo se na turnir, tako da dosta je to izazovno. A oni pokušavaju stavljati turnire po cijelom svijetu kako bi popularizirali sport. Ali evo u Africi je sada bilo prijavljeno 200 i nešto natjecatelja, a u Poreču će biti 3.800 sportaša, tako da to baš nije uspjelo. Troškovi odlazaka na te turnire po cijelom svijetu su jako veliki, a i nije baš sigurno otići na ta daleka putovanja, to su djeca znači do 18 godina i sada da ja odem u Afriku s njih pet, šest, nije to baš tako jednostavno, to je zaista velika odgovornost.

Godinama karate ima tradiciju u Karlovcu, je li interes pao ili se povećao, kakva je trenutno situacija?

-Pa, mi konstantno brojimo 100 ili 100 plus članova, to varira, neki put možda malo više i dođe, a malo manje ode. Mislim, klasika kao u svim klubovima većinom, sada sportaš s osamnaest, devetnaest godina, ako nije u top formi, ako nije u reprezentaciji prebacuje se na nešto drugo ili nastavlja studirati i odustaje. Tako da evo nama ove godine su dva dobra natjecatelja izišla iz natjecateljskog sustava. Oni su i dalje članovi kluba, s nama su, ali su se prestali natjecati. Ali nama je došlo već pet šest mladih do osam, devet godina perspektivnih natjecatelja, tako da mi to stalno popunjavamo. Izazov je ne samo nama, nego svim klubovima i svim sportovima zadržati sportaša poslije osamnaeste godine.

Treneri se žale da je vrlo teško izvući natjecatelje do seniorske konkurencije, dakle da budu seniori, da je to težak posao, što misliš o tome?

-Pa ja mislim teško je zbog tog načina, ako se netko želi s time baviti sa sedamnaest, osamnaest godina, to je već praktički profesionalizam, jer mi treniramo dvaput dnevno, a sigurno pedeset, šezdeset dana u godini smo izvan Hrvatske. Škola pati, prijatelji, ako nisi onako baš top klasa onda izgubiš interes za time i mislim danas se sve hoće na instant. Djeca su, hoće brzinski bez puno muke, kao i mi odrasli. Tako da je to neminovno, zato sada u karateu i dominiraju azijske zemlje, pa Egipćani i drugi. Znači tamo gdje je još uvijek malo tvrđi odgoj, malo možda manje tehnologije, tih nekih financijskih mogućnosti i djece i roditelja, pa onda oni traže izlaz kroz taj sport. Kod nas rijetko tko uopće traži izlaz kroz sport, to je većinom neka zabava, rekreacija.

U sportu ima dosta odricanja, pa je bitan i voljni moment, je li tako?

-Pa je, velim ako ti želiš danas biti top sportaš u karateu, jednostavno ne možeš više prolaziti s jednim treningom dnevno i s par turnira godišnje. Moraš to živjeti, to raditi, od prehrane, od sna, od odmora, od treninga. Dakle puno rada da ti se poklopi možda malo sreća na nekom turniru, ali na turnirima je više od 90 sportaša u tvojoj konkurenciji i sada ti moraš pobijediti šest, sedam borbi da bi uopće ušao u borbu za medalju, a tu se naravno moraju poklopiti neke stvari.

Gledajući sve sportove u Karlovcu, vi ste imali takvog jednog predanog borca koji je sve posvetio sportu, to je Dino Povrženić, a bilo ih je još nekoliko, koliko se mogu sjetiti, u zadnjih dvadeset, trideset godina, a to je zaista velika stvar, kakvo je tvoje mišljenje?

-Pa je, mislim da mi imamo dobar odnos s našim sportašima i roditeljima i nema tu puno izmišljanja. Sve se stavi na stol, koliko može klub pomoći, koliko sportaš, što se od koga očekuje, od trenera, od sportaša, od roditelja i onda ako se uspiju posložiti parametri i roditelji su jako bitni i sportaš koji želi se odricati, trenirati, koji želi uspjeh i mi smo pokazali da to dvadeset, trideset godina uspješno radimo. E sada imam osjećaj da je sve manje takvih sportaša ali ne mora to biti tako. Velim, ova naša generacija Tomislava Čordaševa je sada stvarno dobra, Tomislav će uskoro imati šesnaest godina, on je stvarno pravi sportaš koji to živi, radi, voli. A kažem, ta generacija, njih pet, šest da ih sada ne nabrajam, dečki i cure ako nastave ovako ja vidim da smo mi vrlo blizu da kroz nekih pet godina imamo seniorsku ekipu, budemo prvaci Hrvatske i imamo par natjecatelja na europskom i svjetskom prvenstvu, jer stvarno pokazuju izuzetnu volju, rad, talent i sve ostalo što treba za vrhunske rezultate.

Ivane, članovi kluba su pretežno učenici osnovnih i srednjih škola je li uspijevaju uskladiti sve obaveze?

-Mislim da uspijevaju, naši natjecatelji imaju devet sati tjedno treninga, ono što je obavezno, a još ako je nešto bitno onda se doda koji trening plus. Ali ako uzmemo u pet dana 9 sati, pa nije to sada neko veliko odricanje. Ako si posložiš školu, druženje i sve ostalo, onda će biti u redu, ako si na mobitelu dva sata na dan, onda naravno da nećeš stići odraditi trening i ostalo. Ali naši to odrađuju bez problema i svi su odlični učenici. Nemamo problema sa školom. Zdravi su, druže se, puni su samopouzdanja i mislim da im to samo može pomoći u školovanju i ostalome.

Po meni je karate jedan od trofejnijih sportova u Hrvatskoj, kakva je situacija trenutno u hrvatskom karateu, jesi li zadovoljan?

-Pa, mi imamo stvarno odličnu seniorsku generaciju, a ovi mlađi seniori i juniori ostvaraju još bolje rezultate. Samo, što je naravno, što smo pričali, težak prelazak u seniore, ali mi kao Savez ovako male države jako dobro kotiramo i naš predsjednik Hrvatskog karate saveza je u Svjetskoj federaciji. Imamo dosta sudaca s tim najvišim rangom tako da hrvatski karate je sigurno uz bok najjačim velesilama. E sada, kolika su ulaganja u karate u Hrvatskoj rezultati su vrhunski, a sve drugo je zapravo neki entuzijazam trenera, neka generacija je dobro posložena, braća Kvesić, sada imamo Emu iz Rijeke, koja isto osvaja europske i svjetske medalje. Ali mi kao treneri, kao klubovi znamo kako to napraviti, sada samo je potrebna možda još neka pomoć kroz državu ili kroz neke sponzore, to nam sigurno fali, jer kao što sam rekao, troškovi tih turnira su sve veći i veći i vrlo teško sada to klubovi mogu pokrivati.

U hrvatskom sportu trenutno je prisutno jedno pet šest afera, koliko te afere štete sportu?

-Pa, ja sam tu loš sugovornik, jer ne pratim politiku niti vijesti uopće, ali čuo sam u razgovoru s drugim ljudima. Ja bih radije da se te afere otkriju, nego da se guraju pod tepih, jer jedino tako ćemo moći ići dalje. Ljudi koji su ukrali milijune moraju za to odgovarati i trebao bi se dati primjer svima koji sljedeći misle ukrasti novac, da to nije način da se tako radi. Mislim da da taj problem treba izaći van u javnost, pa ako i naš Savez ima problema treba i njega pročešljati i sve ostale. Ja sam za to da se to rješava kako treba. Čuo sam za slučaj u skijanju, taj novac je trebao vjerojatno ići za razvoj hrvatskog skijanja, a na kraju nije.

Ivane, od tih velikih natjecanja u ovoj godini koji su prioriteti?

-Pa evo, sada ćemo ovu nadarenu generaciju počastiti tako da ih otpeljamo u Poljsku na jedan možda i najjači turnir koji nije dio Svjetskog kupa, idemo sada sredinom šestog mjeseca. Naši najmlađi osigurali su nastup na Balkanskom prvenstvu u Turskoj, u Istanbulu. To idemo sada 22. svibnja i letimo avionom. To će nekima biti prvi let, pa je to onako dosta uzbudljivo za njih i čeka nas ta Youth liga početkom sedmog mjeseca u Poreču. To je Svjetski kup, rekao sam, koji je vrlo vrlo značajan i bitan turnir za njih. Onda jedan kratki odmor od dvadeset dana u sedmom mjesecu i od kolovoza se spremamo za dalje. Stvarno, ritam je takav da ovi najmlađi imaju svaki ili svaki drugi vikend domaće turnire. Ovi stariji imaju barem jedanput mjesečno te lige i turnire izvan Hrvatske. Tako da onako dosta je sve zgusnuto. Mi se trudimo što više tog vremena iskoristiti za treninge, što manje na putovanja i velim, kako nama tako svima, ali puno se karate promijenio i ide prema profesionalizmu.

Neke stvari su se doslovno promijenile u sportu, mene raduje što već nekoliko godina Karlovačka sportska zajednica, a i Zajednica sportova Karlovačke županije preko Ministarstva turizma i sporta rješavaju vas trenere, što misliš o tome?

-Je, to je kada pričam s kolegama stvarno super, ja ne znam kako bi 99 posto klubova u Karlovcu funkcioniralo da nemamo taj suport Karlovačke sportske zajednice i kroz trenere i kroz godišnja financiranja, koja dobivamo kroz te novce za naše rezultate. Mislim da je to dosta pošteno odrađeno. Klubovi koji rade, koji imaju puno trenera, puno djece, oni su više plaćeni. Oni koji rade malo manje ili nemaju takve interese dobivaju onoliko koliko im treba da uspiju to sve izgurati. Tako da ja sam zadovoljan s Karlovačkom sportskom zajednicom. Već duži niz godina sam na plaći, profesionalni trener i meni je sada puno jednostavnije rješavati klupske obaveze i sve ostalo, jer sam siguran da dobivam plaću i da ja volim to što radim i meni je gušt raditi, nije bilo dana da mi je bilo teško otići u dvoranu, tako da ovi novci su samo još dodatni plus.

Čovjek je miran kada zna da će svaki mjesec stići ono što je zaslužio, je li tako?

-Sigurno da je, ovi klupski troškovi znaju varirati i zna se dogoditi da imaš na računu, pa da za mjesec dana si u minusu. Tako da ovo je sigurno primanje i nešto su nam sada i digli. Još uvijek to nije izjednačeno i dosta se trenera buni, ali mislim da mi imamo kao treneri i mogućnost još možda nešto dodatno i privatno odraditi, ako si završio neki fakultet, tako da mislim da je dosta dobra situacija.

Koliko imaš još suradnika koji s tobom rade treninge?

-Evo, zadnjih šest mjeseci došao je u klub naš bivši natjecatelj Dino Babić i on sada asistira na treningu, pomaže, ali je puno jednostavnije, jer je u dvorani uvijek više od 20 djece. Tako da je sad i kvalitetniji trening i meni je možda malo jednostavnije. A velim što se tiče posla ja sam se navikao da većinu stvari odrađujem, naravno, Dario Keča je tu uvijek suport i uz sve ove druge stvari uz trening pomaže, ali ja sam se navikao većinu stvari raditi sam. Tako da kada dođem na turnir s njih dvadeset, nekako mi je gušt tamo biti s njima i da tih pet, šest sati skačem, trčim, urlam, veselim se i to mi je neke adrenalin koji mi treba svaki vikend i nije mi to problem raditi.

Dobro, znaš biti i vozač kada treba, je li tako?

-Vozač sam redovito, jer mi uvijek idemo s više od 15 natjecatelja, tako da uvijek ide jedan, dva kombija i koji auto, jednostavno mi smo jako socijalan klub i rijetko koji klub u Hrvatskoj to radi. Mi uvijek pokušavamo da svi idemo zajedno da klub sufinancira kotizaciju ili plaća u potpunosti, uvijek ih odvedemo na neku večeru. Tako da sve ove novce što dobijemo od Karlovačke sportske zajednice mi stvarno potrošimo na tu djecu, ni Dario ni ja ni itko tko je ikad bio u klubu nije uzeo ni eura za svoje privatne stvari. Postoji ta dnevnica, koja je mizerna 30 eura, nju potrošiš na sendviče i kavu. Volimo to raditi, to smo odabrali, da sam htio više novaca vjerojatno bi postavljao keramičke pločice, ali bolji mi je ovaj mir i sreća na poslu, mislim ja to ni ne zovem posao, ja idem na trening.