Goran Koprenica‚ kratka povijest ikone karlovačkog „brejka“ -Od ulice do pozornice

On je rođeni Karlovčanin, pleše break dance još od srednje, lokalpatriot i motociklist. Dok ne radi na redovnom poslu kao inženjer strojarstva u izradi aviodijelova, diskova i turbina, drži treninge break dancea za klince. Nedavno smo ga mogli vidjeti i na daskama Gradskog kazališta u plesnoj predstavi Nuspojavus. On je Goran Koprenica, za prijatelje Goc.
Ovaj nešto stariji mladić, čija je ljubav prema plesu skoro punoljetna, prve je break dance korake naučio još u srednjoškolskim danima, u Studiju 23.
- Susjed i jedan dečko iz razreda su me nagovorili. Stvorila se jezgra nas četvero petero koji smo trenirali i van kluba jer nam jednom tjedno nije bilo dovoljno. Gdje god bismo našli ravan i gladak pod, vježbali bi elemente dok nas ne bi potjerali. Na placu je bio konjić za jahanje na kovanice, mi bi njega isključili i uključili svoj boombox u struju i tako dok nas netko ne bi otjerao. To je zaista bio jedan start s ulice, kroz smijeh se prisjeća Koprenica.
Nakon što su se razišli sa Studiom 23, nastavili su se družiti u plesnom klubu Steps i nakon par godina završili u Promenada klubu gdje su kasnije organizirali razne evente uključujući i KLC Most Wanted.
- KLC Most Wanted bio je naše najveće postignuće, trajao je osam godina. To je događaj koji je bio jako posjećen od strane korisnika i plesača iz cijele regije, iako je bilo malo čudno što je na break dance natjecanje u Karlovcu došlo više ljudi izvan grada ili države. To je bio glavni nedostatak, nismo baš uspješno prezentirali break dance kao nešto zanimljivo, a postojala je i naplata ulaznica jer drugačije ne bismo uspjeli pokriti sve troškove. Prostori koje smo uzeli u organizaciju bili su uvijek puni, iako bi mi bilo draže da je tu bilo 300 – 400 ljudi iz Karlovca pa da smo i veće prostore mogli ispuniti.
S Gradskim kazalištem počeli su surađivati 2006. godine na predstavama suvremenog plesa, a potom i organizirali tri „Hit the street, take a break“ natjecanja ispred Zorin doma, koja su bila besplatna za javnost pa je odaziv Karlovčana znatno porastao. Tečajeve break dancea počeo je voditi 2008., a prvi ozbiljniji kazališni angažman bilo je asistiranje u koreografiranju mjuzikla Ježeva kućica.
- Kad sam krenuo s klincima, bilo je par nas iskusnijih i uz praksu smo učili kako raditi s klincima. Trenutno ih imam 28 u dvije grupe i dosad su sudjelovali u plesnoj predstavi „Tri praščića“, neki od njih sudjelovali su nedavno i u „Orašaru“. Ekipa je zaista šarolika, imaju potencijal i mogućnosti da se razvijaju plesno u smjeru kojem žele. Kad malo stasaju mogli bismo i posjećivati natjecanja.
Paralelno s angažmanom u Zorin domu, u nekom od razgovora sa drugim plesačima, pojavila se ideja o stvaranju nečeg većeg od produkcije za djecu.
- Stariji i iskusniji karlovački plesači, raštrkani po raznim klubovima, htjeli su raditi, pa smo se skupili i angažirali najprije neovisno što nas je kasnije dovelo do Karlovačke plesne reprezentacije. Tu moram posebno spomenuti i zahvaliti ravnatelju Srećku Šestanu koji je zaista bio otvoren za sve prijedloge i dao mi potpuno otvorene ruke. Ne znam tko bi još prihvatio toliko ljudi sa strane, koji tada nisu pripadali pod kazalište, već bili plesači u drugim plesnim klubovima, a sada kroz KPR su postali formalna skupina koja pripada Baletnom studiju Zorin doma. Prepoznao je vrlo brzo našu volju i želju za radom i zahvalni smo mu na svoj podršci i ukazanim prilikama. Mi smo te prilike objeručke prihvatili i stvorili najprije „Mystery", a sad nedavno i „Nuspojavus“, najambiciozniji, najteži i najiscrpljujući pothvat kojim sam najzadovoljniji, naglašava Koprenica.
- Po završetku „Mysteryja“ meni je pukao prednji križni ligament, kolegica je zatrudnjela pa smo napravili malu pauzu. Kad smo se ponovno skupili, već smo imali ideju za novu predstavu koju smo planirali da bude nešto ambicioznija, samim time proširili smo autorski tim. Osim mene tu su bile i Željka Kostanjšek, Jasna Pribanić i Ivana Rumenović Novinić. Išli smo paralelno obraditi dvije priče, jednu bajkovitu kroz popularne novele i romane za mlade i drugo, destigmatizaciju psihičkih bolesnika, za što smo angažirali stručnjake psihijatre, doktora Salopeka i doktoricu Hrvat. Oko dramaturgije i scenskog pokreta pomogli su nam Sanja Hrnjak, Peđa Gvozdić, Nino Pavleković, Petra Cicvarić i Martina Maričić. Zaista smo mnogo istraživali, tako da je ova predstava bila znatno slojevitija i zahtjevnija.
Baš kao i prvim djelom Karlovačke plesne reprezentacije, karlovačka publika bila je oduševljena „Nuspojavusom“ što je ugodno iznenadilo Gorana i ostale članove KPR-a.
- Za „Mystery“ smo znali da će se svidjeti publici, ali što se tiče „Nuspojavusa“, imao sam malo skrupule, prvenstveno jer je glazba koju smo koristili malo agresivnija, življa i nije komercijalna. Međutim, publika je reagirala izvrsno. Neki su rekli da dvije predstave uopće nisu za uspoređivati, a većina je rekla da im se „Nuspojavus“ svidio više, što je bilo iznenađujuće jer smo vjerovali da će biti obrnuto, tvrdi Goran.
Osim plesa, zaljubljenik je i u klasične motocikle.
- Meni je motor onaj koji ima okruglo svjetlo naprijed, a ja vozim Hondu Shadow 750 American classical edition iz '97. To je veliki debeli motor od 240 kg i nema neke performanse, ali je jako udoban, pouzdan i dobro izgleda. Ljubav prema motorima je cijelo vrijeme bila tu negdje, ali tek kad je djevojka odlučila nabaviti motor pomislio sam: „Zašto ne, kaj ću ja sjedit iza nje i držat' se?“, pa smo zapravo istovremeno položili.
Njegova djevojka Martina mu je, kako kaže, najveća potpora cijelo vrijeme, a kad god uhvate lijepi vikend i imaju slobodnog vremena, zajedno putuju po Hrvatskoj i šire. (ls)

Foto: Igor Čepurkovski