General Izidor Češnjaj: Ponosan sam što sam s Karlovčanima proživio najteže ratne trenutke

Karlovačka županija u povodu Dana županije dodjeljuje tri nagrade za životno djelo. Jedan od ovogodišnjih dobitnika je i Izidor Češnjaj, brigadni general Hrvatske vojske u mirovini koji je tijekom Domovinskog rata je zapovijedao  4. Operativnom zonom Hrvatske vojske kojoj je sjedište bilo u Karlovcu.

Rođeni Zagorac, Češnjaj će 10. svibnja proslaviti 81. rođendan. Odrastao je u rodnoj Šinkovici Bednjanskoj, općina Bednja, gdje provodi umirovljeničke dane sa suprugom Marijom i s ostalim članovima obitelji. Naime, otac je dviju kćeri i ima troje unučadi. Nakon što je završio osnovnu školu u Bednji, izabrao je vojni poziv u bivšoj JNA. Umirovljen je na vlastiti zahtjev u travnju 1991. godine i u ljeto iste godine uključio se u organizaciju obrambenih priprema i stvaranje Hrvatske vojske, a s 1. listopadom 1991. potpisuje ugovor sa ZNG-om.

U povodu nagrade za životno djelo razgovarali smo s njim telefonski. Prisjetio se dolaska u Karlovac 1991. godine, ispričao je kako sad provodi vrijeme, kako podnosi vrijeme korone te hoće li doći u Karlovac ukoliko bude organizirana svečana sjednica Županijske skupštine i dodjela nagrada.

Što je Zagorca u ratnom vihoru dovelo u grad na četiri rijeke, Češnjaj kaže da su ga, nakon što se prijavio u Hrvatsku vojsku pozvali u Glavni stožer generali Petar Stipetić i Antun Tus, a odluku da ide u Karlovac donio je sam predsjednik Tuđman.

-Predsjednik Tuđman je, s obzirom na moje obrazovanje i dužnosti koje sam obnašao, odlučio da sam ja osoba koja bi mogla organizirati obranu u Karlovcu. Kako je rekao nije imao kadra takvog profila, a ja sam cijeli svoj život bio na zapovjednim dužnostima od zapovjednika voda do zapovjednika divizije. Tada su svi zapovjednici operativnih zona koje su se formirale bili bivši oficiri sa završenim najvišim vojnim školama. Nisu baš svi bili oduševljeni da prihvate tu dužnost, a predsjednik Tuđman je odlučio je da sam ja ta osoba i da idem u Karlovac.

Kada je dolazio na novu dužnost, dolazio je na neki način u nepoznato. Izidor Češnjaj nije pozvao niti ljude niti sam grad i prilike u njemu.

-U Karlovcu je bilo stanje prilično komplicirano. Svatko je vukao na svoju stranu, svatko je imao svoja razmišljanja, a nitko se baš nije borio da bude na čelu, da bude zapovjednik. Tada su se malo i izbjegavale zapovjedne dužnosti. Karlovac sam znao sam po pisanju u novinama. Niti sam ranije dolazio u Karlovac, samo sam prolazio na more i s mora. Poznavao sam tri, četiri osobe koje su bile vezani za bivšu vojsku, kao i ja, a koji su se nalazili u Karlovcu. Nisam pozvao niti političke strukture niti kakva je situacija na bojišnici. Ništa nisam znao. Informiran sam tek kad me predsjednik pozvao na razgovor.

Češnjaj nije organizirao obranu samo karlovačkog područja, Operativna zona koju je trebao formirati i kojoj je bio na čelu pokrivala je puno širi prostor.

-Operativna zona je obuhvaćala ne samo Karlovac nego Dugu Resu, Otočac i Gospić. To je bilo veliko područje, granice su bile kanal Kupa-Kupa u Karlovcu i vrh Visočica na Velebitu, kazao je Češnjaj.

Dakle zapovjednik i zapovjedništvo 4. OZ Karlovac od 1. listopada 1991. godine bilo je nadležno za šire karlovačko i ličko bojište koje je branilo više od 15.000 vojnika unutar postrojbi HV.

Prilikom prvog dolaska u Karlovac, a to je bilo u noćnim satima, Češnjaj je, prisjeća se, imao pravi „vatreni“ doček.

-Sjećam se kad smo došli kod naplatnih kućica, grad je bio raketiran. Bilo je izuzetno jako raketiranje, u zraku se osjetio miris baruta i trotila, nigdje žive duše, jedino se sjećam da su vatrogasci bili na cesti. To su bili moji prvi trenuci u Karlovcu. 

Izidor Češnjaj je od na čelu 4. OZ Karlovac bio prosinca 1992. godine, a tada odlazi na novu dužnost zapovjednika novoustrojenog Zapovjedništva Zbornog područja Gospić. U Gospiću ostaje do lipnja 1993. godine. Kasnije je preuzeo dužnost inspektora u Glavnoj inspekciji MORH-a. Na poziv tadašnjeg načelnika Glavnog stožera HV generala Janka Bobetka odlazi na dužnost nastavnika taktike i operatike u Zapovjednoj stožernoj školi HV u Hrvatskom vojnom učilištu u Zagrebu.

Neposredno pred provedbu VRO Oluja postavljen je na dužnost savjetnika u stožer na Izdvojeno zapovjedno mjesto GS OSRH u Ogulinu pod zapovijedanjem generala Marijana Marekovića, tako da je i u Oluji bio vezan za karlovačko područje. Nakon Oluje, u travnju 1996. godine odlazi u mirovinu drugi put.

Voli istaknuti da ga je obitelj dolazila posjetiti dok je bio zapovjednik OZ u Karlovcu. Unuka koji danas živi u Rijeci vodio je na Turanj da mu pokaže bojišnicu. Tako je osim njega i njegova obitelj upoznala njegove suradnike i ovaj grad.

U „drugoj“ mirovini Češnjaj se posvetio hobijima, odlascima u ribičiju, iako sad manje jer mu zdravlje ne dozvoljava. Provodi vrijeme s obitelji i puno čita. S Karlovcem i Karlovčanima vežu ga prijateljstva koja njeguje još i danas, a osjećaj je obostran. Naime, vrlo često ga pozivaju u prigodama obilježavanja značajnijih datuma iz Domovinskog rata.

O priznanju koje mu dodjeljuje Karlovačka županija, Češnjaj napominje da to izuzetno cijeni.

-Mogu se zahvaliti zapovjednicima koji su tada bili na bilo kakvim funkcijama, vojnim ili političkim. S Karlovcem sam se susreo u najtežim trenucima života, ali sam ujedno i ponosan što sam bio u Karlovcu, što sam to s Karlovčanima proživio i što sam ispunio zadaću koju mi je vrhovni zapovjednik dao, kazao je general dodavši kako se nada da će moći doći na dodjelu nagrada.

Kako podnosi vrijeme korone i protiv čega bi se radije borio Češnjaj kaže:

-Ja bih se radije borio protiv granata. Od granata se možete sakriti, zaštititi, možete dobiti informaciju gdje se neprijatelj nalazi… Ova neizvjesnost,  ova korona mene osobno više psihološki opterećuje nego što me je rat opterećivao. Rat je opasan i težak, ali od 15. godine sam se školovao za ratnika dok ovo teško prihvaćam. Najopasniji je onaj neprijatelj koji se ne vidi i ne čuje, zaključuje na kraju Izidor Češnjaj. (kb)