Dubravko Delić, dobitnik nagrade za životno djelo Karlovačke županije

Jedan od tri ovogodišnja dobitnika županijske nagrade za životno djelo je i Dubravko Delić. Kako stoji u obrazloženju za dodjelu nagrade svoj je radni vijek proveo zalažući se za poboljšanja života građana Karlovca i Karlovačke županije, a ono što sam posebno ističe je njegov stručni rad u hidrogeologiji.

Za nagradu je, kaže, doznao od prijateljice, koja ga je nazvala da mu čestita, iako o tome još nije službeno bio obaviješten, drago mu je da je među dobitnicima.

-Prije svega zahvaljujem se predlagatelju i vijećnicima Županijske skupštine ako su prepoznali moj stručni rad i društveni doprinos u proteklih 46 godina radnog staža, kao onaj koji je zaslužio ovo visoko priznanje. Isto tako zahvaljujem i svima onima s kojima sam u proteklom razdoblju surađivao u istraživačkim projektima, suradnicima na radnom mjestu i onim entuzijastima koji su sa mnom pokrenuli razne korisne društvene inicijative.

Drago mi je da sam dobio nagradu za životno djelo i mislim da sam objektivan ako kažem da sam je zaslužio. Pri tome ne mislim na funkcije koje sam obnašao, nego mi je drago da se to odnosi na moj stručni rad, ako je to valorizirano i ako je to bio glavni uteg da dobijem nagradu. Silno sam sretan da sam imao priliku svojim stručnim radovima tolike ljude usrećiti da je u njihove kuće došla voda, naglašava.

Naime, Delić ističe da je posebno ponosan na činjenicu da su njegovim istraživačkim radom u Vodoprivredi Karlovac gdje je proveo gotovo cijeli radni vijek, pronađene zalihe pitke vode koje su poslužile za izgradnju vodovoda u Ozlju, Kamanju, Žakanju, Ribniku, Netretiću, Bosiljevu, Vojniću, Cetingradu, Lasinji, Veljunu, kao i u dijelu Duge Rese.  Također je autor prvog geohidrološkog katastra sliva Kupe kojim su obuhvaćeni dijelovi Zagrebačke, Primorsko-goranske i Ličko-senjske županije.

-Nisu postojali podaci o bogatstvu izvora i da bi se mogla napraviti selekcija trebalo je nekoliko tisuća izvora obići i obraditi. Proces istraživanja podzemnih voda je vrlo dugotrajan i složen jer morate paziti na „disanje“ i ponašanja izvora u različitim hidrološkim uvjetima da bi imali mjerodavne podatke za projektiranje jer ako uđete s parametrima prevelikih količina voda dođe se do krivih zaključaka, investicija može biti promašena. Uz puno stručnog znanja i  zanosa koji su pratili te radove, a i uz određenu dozu sreće svi ti vodovodi funkcioniraju i danas nakon toliko godina. Znači da sam dobro proračunao obnovljive količine vode, pojašnjava.

Na čelu Vodoprivrede kao direktor Dubravko Delić bio je od 1992. do 2009. godine, a u tom je periodu tvrtka dva put nagrađena Zlatnom kunom. Ipak, kao direktor, ostat će zapamćen po projektu zida za obranu od poplava na lijevoj obali Kupe od Drežnika do Hrnetića. Zid su osporavali kao ružnu građevinu koja narušava vizuru grada, ali od 2012. na ovamo i najveći skeptici i kritičari priznali su njegovu svrsishodnost.

Zaljubljenik u znanost i umjetnost

Po struci je inače diplomirani inženjer geologije, no čitav radni vijek specijalizirao je i bavio se hidrogeologijom. Da mu je geologija poziv ne treba čuditi, jer je kako kaže kao dijete uvijek skupljao i kući nosio kamenje.

-Ja sam kao dijete u četvrtom razredu osnove škole pročitao Charlesa Darwina, a u osnovnoj školi  pročitao sam i ruskog istraživača Mikluho-Maklaja.  Ne sluteći da će mi to biti poziv znao sam promatrati ponašanje vode i kao dijete sam stalno skupljao i nosio kamenje kući. To je meni bilo vrlo zanimljivo.

No, nije naginjao samo prirodnim znanostima, iako su one prevagnule u izboru životnog poziva, od mladih je dana pa do danas zaljubljenik i u umjetnost.

-Imao sam veliku dilemu kad sam završio gimnaziju jer i tada sam se bavio slikanjem, a u Telegramu sam za neke novele dobio i nagrade te sam pisao pomalo i poeziju. Isto tako od djetinjstva do 18. godine sudjelovao sam u Dramskom studiju u našem kazalištu, a kasnije kad sam počeo studirati za nekoliko sam predstava radio scenografiju.

Prvi nastup na kazališnim daskama imao je s osam godina kad je glumio kolportera u predstavi „Dobri vojnik Švejk“, no prva glavna uloga bila je ona Ivice u predstavi „Ivica i Marica“. Odlaskom na studij, što je zahtijevalo dosta terenskog rada vremena za glumu više nije bilo, no do danas je, kaže, ostao povezan s Gradskim kazalištem Zorin dom.

Slikanje, kojim se bavio također od đačkih dana, kasnije je postalo hobi. Dio slika je kod prijatelja, dio kod kuće, a dio je izgubio u požaru stare obiteljske kuće supruge Vanje na Švarči. Jedan dio planira  izložiti i tako svoje slikarstvo povezati s poezijom. Pisanje pjesama je nešto što radi i danas i već nekoliko godina se sprema izdati zbirku.

-Ja sam svoje najteže životne situacije dijelio s poezijom. Sretan sam, međutim, da nisam morao od poezije živjeti jer sigurno ne spadam u kategoriju takvih poetskih vrijednosti. Imam već dugo zbirku pjesama, ali jednostavno je nisam stigao izdati. Zove se „Zrno žita i kameni mlin“. Mi smo svi u životu zrno žita, a život je kameni mlin i sad je pitanje kakvo smo mi zrno i kakvo brašno ispadne. Ako budem imao jednu večer poezije za moj dragi grad, razmišljam da napravim i izložbu slika i pozvat ću sve drage ljude u gradu, a imam ih jako puno.

Aktivan u očuvanju Hrvatskog doma i okoliša

Od devedesetih godina je Dubravko Delić aktivan i u politici. Bio je član Županijskog poglavarstva u dva mandata, županijski vijećnik, gradski vijećnik i kao nezavisni kandidat u dva mandata i zamjenik karlovačkog gradonačelnika. Na toj se funkciji posebno posvetio rješavanju socijalne problematike. Za oba mandata kad je bio zamjenik tadašnjem gradonačelniku Damiru Jeliću ističe samo dobra iskustva.

-Toliko smo dobro surađivali Damir Jelić i ja, kao ljudi smo se odlično razumjeli, skupa s Marinom Kolaković bili smo jedan trio s velikim međusobnim povjerenjem što se u politici rijetko događa. Mogli smo si sve reći, bili smo vrlo otvoreni i bili smo stvarno izuzetno vrijedni i ništa nam nije bilo teško. Kad sam bio zamjenik gradonačelnika upoznao sam toliko vrijednih i toliko dobrih ljudi koje nisam imao prilike prije sresti,  ali ti susreti su mi vratili vjeru u ljude, neovisno od politike i politikantstva.

Osim politike treba istaknuti da je bio osnivač Odbora Karlovčana za Hrvatski dom. Kroz Odbor su Karlovčani donirali novac čime je jedna od najznačajnijih gradskih građevina, kako stoji u pojašnjenju za dodjelu nagrade, spašena od propadanja. Iza Odbora je ostala i knjižica u kojoj su pobrojani svi donatori koji su pomogli obnovu Hrvatskog.

Delić je bio osnivač i prvi predsjednik Udruge za zaštitu okoliša Karlovac.

-Uz još nekoliko drugih karlovačkih entuzijasta osnovali smo Udrugu za zaštitu okoliša Karlovac. Mnogi moji karlovački kolege i ja sam održali smo dosta stručnih predavanja, a isto tako popularnih emisija na Hrvatskom radio Karlovcu, koje je vodila Biserka Schmuck, a isto na karlovačkoj lokalnoj televiziji. Istaknuo bih Zbornik Udruge za zaštitu okoliša Karlovac kojeg smo uredili zajedno dr. Boško Milanković, veliki, istinski entuzijasta na tom području i ja i nadali smo se da će se nastaviti kontinuitet izdavanja zbornika i svih akcija i djelovanja koje smo prikazali u njemu, ali na žalost rad udruge je zamro.

Delićev bokser Toper tragao za unesrećenima u ruševinama

Uz hidrogeologiju koja je bila profesionalni izbor, ono o čemu podjednako Dubravko Delić zna je i kinologija, posebice službenih pasa. Uz kamenje je, naime, često kući donosio i psiće. Kao dijete nije ih mogao zadržati, jer u nekadašnjoj Riječkoj ulici gdje je živio s roditeljima bilo je previše stanara. Ali je zato iskoristio prvu priliku kad je imao uvjete da nabavi psa.

-Kad sam se zaljubio u svoju suprugu Vanju, s kojom sam 52 godine, i kako je ona imala kuću na Švarči vidio sam priliku i mogućnost da imam psa i od tada do danas nikad nismo bili više bez psa. Prvi pas je bio Tref, mješanac sličan njemačkom ovčaru, kojeg sam puno toga naučio, a i ja sam učio skupa s njim.

Pas kojim se počeo ozbiljnije počeo baviti bio je bokser Toper. Delić ga je dobio na poklon iz jedne njemačke uzgajivačnice. Poklonio mu ga je Branimir Vučetić koji je u to vrijeme bio teniski trener u Njemačkoj.

-To je pas koji je trajno ušao u povijest hrvatske kinologije jer je sudjelovao u akciji spašavanja iz ruševina kod eksplozije plina u starom hotelu Korana. Evo sad je 28. ožujka bilo 35 godina od tog događaja.

Kao aktivni kinolog prije toga je sudjelovao na edukacijama o spašavanju iz ruševina sa psima u Njemačkoj, što je financirao tadašnji Štab civilne zaštite. Napravljen je poligon na Korani kod Zelenila gdje su bile prve simulacije spašavanja iz ruševina, a dvije godine kasnije bila je i prva konkretna akcija, na Staroj Korani.

-Mog prijatelja, pokojnog Ivana Valića i mene, kad je došlo do tog tragičnog slučaja, su pozvali da dođemo sa svojim psima, on sa svojim Jangom i ja s Toperom i oba su psa na istom mjestu pronašla i pokazala gdje se nalazi unesrećena osoba, na dubini od oko tri metra.

Toper je doživio 12,5 godina, što su, pojašnjava Delić, dobre godine za boksera jer se radi o „umjetnoj“ pasmini, a posvetio mu je i jednu od svojih pjesama, nažalost o rastanku, koji je Delić do sada prolazio nekoliko puta, ali uvijek, kako kaže, jednako teško.

Po Deliću Karlovac je zapravo bio kolijevka organizirane kinologije u Hrvatskoj u onom dijelu koji se tiče školovanja službenih pasa. U bivšoj su državi Slovenci značajno odskakali u tom polju, ali su ih hrvatski kinolozi, tvrdi Delić, upornošću i radom stigli.

-Mi smo jednim upornim, stručnim i organiziranim pristupom vrlo brzo nadoknadili taj zaostatak tako da je u konačnici naša ekipa, ekipa Hrvatske na svjetskim prvenstvima postigla bolje rezultate, a u tragačkim svjetskim prvenstvima je bila Hrvatska prvak svijeta i prvak Europe. To je bilo svjetskim kinološkim krugovima senzacija.

Treba istaknuti da je Dubravko Delić bio prvi sudac u Hrvatskoj za radnu kinologiju i sudio je međunarodna natjecanja u bivšoj Jugoslaviji. Bio je na čelu Kinološko društva Karlovac koje je osnovano 1973., a on je 1975. postao predsjednik. Donesena je odluka da se osnuje Kinološko društvo koje će se baviti lovačkim psima, a posebno Kinološki športski klub Karlovac koji će se baviti službenim pasminama, odnosno uzgojem i školovanjem službenih pasmina pasa. Na nacionalnoj razini bio je predsjednik Odbora za školovanje pasa kao i urednik časopisa Moj pas od 1984. do 1990. godine.

Danas se u Hrvatskoj kao službeni psi dosta koriste belgijski ovčari, a upravo je njih prvi u Hrvatsku i bivšu  Jugoslaviju uvezao Dubravko Delić.

-Kod nas su belgijski ovčari bili nepoznati dok ih nisam prije 30 godina uvezao. I najveće uspjehe sam postigao s belgijskim ovčarom na svjetskom prvenstvu, kad sam dva puta sam bio drugi u vježbama poslušnosti između stotinjak reprezentativaca iz 25 država. Pas se zvao Dart i iz Francuske sam ga nabavio. Dražen Car je bio prvi na svijetu na natjecanju u Belgiji s belgijskim ovčarom iz mog prvog uzgojenog legla.  Uzgojio sam sigurno deseta legala belgijskih ovčara, a kad je počeo rat našoj sam vojsci poklonio dvije odlične radne kuje.

I kako je rekao bez psa nije niti danas, a u dvorištu u boksu čeka ga razigrana jednogodišnja njemačka ovčarka Fene.

-Ona je puno sposobnija od mene, jer potrebna je kondicija i snaga koje ja više nemam toliko, a ona je tako temperamentna. Nutka me da radimo i još se nadam da ću uspjeti s njom položit ispite i natjecati se s puno mlađim kolegama, a da ću ih i pobijediti.

O zahvalnosti je učio od bake

-Kroz život sam naučio da je zahvalnost kategorija iznad moralne dobrote. Imao sam prilike vidjeti da puno nezahvalnih ljudi ima, a prekrasno je sresti čovjeka koji je zahvalan za darove koje je dobio, za prijatelje koje ima, za obitelj i koji je zahvalan na dobrim djelima koje su mu drugi učinili. Ponekad se to ne razumije. Uvijek ću pamtiti što mi je govorila moja baka, dobro se ne mora vratiti dobrim, a zlo se nikad neće vratiti dobrim.

Uz puno posla uvijek je bilo vremena za obitelj

Dubravko Delić otac je dvaju sinova Ivana i Antuna- Tončija,  dok su bili djeca, ali i kasnije uvijek je bilo vremena za obitelj.

-Svaki dan uvijek sam našao vremena da ih motiviram i razvijam u njima upornost da me pobijede, bez obzira u čemu, je li to u nogometu, šahu, plivanju, ronjenju pa i u hrvanju. Tonči ima talent za sviranje i pjevanje i od malih je nogu pokazivao poduzetnički duh. Imao je silan osjećaj za rad sa psima tako da je školao pse za razminiranje. Ivanu koji je danas voditelj je Obiteljskog centra dok je studirao znao sam dati novce da potroši s prijateljima, s curama, a on dolazi preko vikenda kući i nosi knjigu i drugi put opet tako. On je jedna enciklopedija velikog znanja i mene je kasnije uputio na neke knjige i na kraju je mene nekim stvarima podučio.

Ima četvero unučadi, a to su Bruna, Maro, Alka i Mihael te praunuka Adria.

-Adria je naš biser i veliko veselje. Svi ovi konjići i psići, to je njezino carstvo, kaže Delić, a za nju kaže ne treba snage - To je samo ljubav i ljubav je najveći usmjerivač u životu. (kb)

Mir nad zvonicima

Popij čovječe

gutljaj vode

na Trgu između

dvije crkve.

Blagoslovljen ti

bio korak

ako dostojanstvo

nosiš.

Odahni, pošteno se

odmori i pomoli.

Ili ne,

po volji Ti bilo.

Dodirni kamen,

podigni pogled.

Zvonici pod svodom

Prisegli su ljubav.

Poštuj im znak,

osluhni jeku,

čut ćeš glasove davne.

I savjest svoju

U Tebi je Dobro.

Oko Tebe spokoj.

Tiho se digni i

kreni.

Ponesi dio ovog mira.

Daruj ga drugom

Moj grad

postat će bolji.

Pjesma je napisana 1990. godine nakon noćne šetnje uoči Uskrsa.