Dubravka Grgec Gaga - žena čiji je životni poziv predodređen i jedinstven, poput otiska prsta

Dom prepun obiteljskih uspomena, miris večere mame Dane, široki osmijeh i samozatajna kujica Megy, ispunili su jedno predvečerje u domu Dubravke Grgec. Toplim pozdravom „Našli ste me!“ otvorila nam je vrata svojega doma i ispričala onu štoriju koja se krije iza uvijek pozitivne Gage i to uz čašu domaćeg crnog vina jer, kako kaže, domaće je domaće, ima taj svoj šmek. Nema onoga tko uvijek vedru Gagu ne poznaje. Toliko vedru da nam ponekad nije jasno odakle crpi energiju.

-Svi smo mi veliki glumci. I kada nam nije baš neki dan, nabacimo osmijeh, zanemarimo sve ono loše i ono što nam ide na živce. Nitko ne voli vidjeti namrgođene ljude. Najčešće pronađem nešto o čemu mogu popričati s ljudima, a pritom im pokazati svoju toplinu i pristupačnost. To čini čuda, vjerovali ili ne, a tome sam učila i svoju kćer Ivanu koja je ostavila sve i odselila u Englesku zbog ljubavi, rekla je Gaga.

U Kurelčevoj ulici uz Hrvatski dom poznaje svako drvo, a najljepše životne uspomene upravo su ondje pisane. Odrastala je pod budnim okom oca Petra Grgeca i mame Dane, okružena kulturom, književnošću i sportom.

-Dana nije bila ni stroga mama, ni stroga učiteljica. Navršila je nedavno 90 godina, a danas je se djeca rado sjećaju iz školskih klupa, s veseljem je pozdravljaju i pozivaju na druženja. Znala je ona da ja lektiru ne čitam, prepisivala sam je kao i većina mojih vršnjaka, ali nije zamjerila. A Pero… Joj kako je samo pustio bradu kada je počeo rat i nije ju htio brijati. Kada je rat završio, brijanje brade kod Pudine njegovi su dečki snimili. U svakoj je knjizi u stanu, u svakoj slici, luli, figuri konja koje je skupljao, prisjetila se Dubravka.

Jedna je od onih koji su školu pohađali po Šuvarovu programu. Nakon dvije godine srednje škole, opredijelila se za animatora kulture u Zagrebu.

-Na moj je odabir utjecala škola, sva kazališta koja smo obišli i moj otac koji je bio slikar. Maturalna radnja mi je čak bila o karlovačkom kazalištu. Šteta što je nemam danas, izgorjela je u požaru 2011. godine u vikendici, kao i svi tatini radovi koji su bili ondje.

Sa zida iznad košare s Gaginim vunama i iglama, ponosno su nas gledali teniski reketi kao da ljubomorno i tužno čuvaju priču koja nikada do kraja neće biti ispričana. Otvorila je tada knjigu o povijesti sporta u gradu.

-Probaj me naći ovdje, kazala je s osmijehom i ponosom na licu.

Na jednoj fotografiji djevojka je to kratke kose spremna za teniski teren, a na drugoj sa svojom ekipom, dugom kosom, visoka i vitka.

-Na ovoj me nećeš pronaći. Sjećam se da sam tada zakasnila na slikanje. Oduvijek sam naginjala tenisu, a bavila sam se i odbojkom i košarkom. Tata mi je bio atletičar, prvak Jugoslavije, nekoliko puta prvak Hrvatske, čak je trebao ići i na Olimpijadu u Rimu, međutim nije htio. Mama je bila vrhunska u šahu i streljaštvu u kojem je nastupala za mušku ekipu. Kada odrastaš okružen sportom, logično je da on postane i tvoj odabir kao što je tenis postao moj.

No, taj odabir nažalost nije potrajao jer su nepravda i krive prosudbe, koje su i danas sastavni dio sportskih terena, upetljale svoje prste.

Zorin dom – drugi dom, druga obitelj

Nakon sportskog razočaranja nije ni slutila da je na njenome putu priča koja će ipak biti ispričana. To je ona o drugome domu, o 22 godine rada u Zorin domu i svim onim godinama koje je još čekaju ondje. Naime, Gaga je u karlovačkom kazalištu počela raditi u prosincu 1998. godine i radila je pod budnim okom šestorice ravnatelja. Nikada se nije htjela okušati na rukovodećem mjestu jer smatra da je to preodgovorno, a uz to zahtijeva jako puno snalaženja i poznavanja kazališta.

Svoj posao ne bi mijenjala, ali bi zato proširila Zorin dom kojem nedostaje prostora za skladištenje kostima. Uz to, pokušala bi glumiti u predstavi, ali naravno nekoj koja je u njenom điru – nasmijanom do suza. Dobar je to prijedlog za cijelu ekipu Zorin doma.

Nikada kući nije otišla u kostimu, ali je zato jedan par cipela završio na njenim nogama.

-Sjećam se situacije kada mi je cijeli đon cipele otpao. Posudila sam cipele iz Zorin doma tada. Problem je što ondje baš i nema ženskih modela, a da su broj 41. A nema baš ni kostima u koji ja stanem. Gdje si vidjela žensku poput mene? Nekad sam stala i u haljinu Nikoline Pišek, danas to baš nije moguće, s osmijehom se prisjetila prošlih dana.

Predstave gleda krajičkom oka, a potpuno im se može posvetiti jedino na gostovanjima. Na prvome mjestu su one dječje prepune iskrenosti i preslatkih reakcija.

-U predstavi „U potrazi za slovom R“ djevojčica u trgovini igračaka ugleda čokolade i kaže kako ih nikada više u životu neće jesti. A izbezumljeni klinac iz gledališta na sav glas tada poviče: ,,Moooollllimmmmm? Pa jesi ti normalna, to je čokolada.“ To su trenuci koji čovjeka nasmiju do suza i zauvijek se urežu u pamćenje. A tu su i situacije s glumcima. Njihove reakcije na pozornici, improvizacije. Najsmješniji mi je Giullio. Nema pojma o pjesmi „Neka cijeli ovaj svijet“, ali on otvara usta, tu i tamo koju riječ i pogodi, nasmiješeno ga Gaga oponaša.

Ponosna je što su svi zajedno ustrajnim radom uspjeli odgojiti publiku, a posebno je veseli činjenica što je iz godine u godinu broj gledatelja u Zorin domu veći, no zna da na tome treba još jako puno raditi. Vrijednu ekipu na i iza pozornice pokreću njihove različitosti što je i jedan od razloga za uspjeh, kao i teatralne svađe.

-Nekad su one stvarno istinske i iz srca, ali smo zato poslije u izvrsnim odnosima. Ima dana kada smo nervozni, ali to nikada nije rezultiralo nečim negativnim, već upravo suprotno, samo boljim i iskrenijim odnosima. Različiti smo, različito razmišljamo i osjećamo. Imam poprilično visoki prag tolerancije, ali kad puknem, onda se svi miču. „Gaga je ljuta danas, nemoj ju dirati.“

Bila svađa ili smijeh toga dana, dnevna rutina počinje buđenjem u sedam sati, spremanjem, doručkom, nakon kojeg slijedi šetnja sa psom. Dolazak u Zorin dom započinje čistom crnom kavom i kreće posao.

-Volim pogledati dobar film, prošetati s Danom oko kuće ili uz Kupu. Petkom odemo na ribice u Konobu Kostanjac i to nam je pravi izlazak. Vikendom odemo na neki kraći izlet i uživamo. Sama sebe svakodnevno pokrećem da budem što bolja verzija sebe. Idemo dalje, što je bilo, bilo je. Lijepo je imati uspomene, ali od toga se ne živi. Treba ih se sjećati, spominjati, uživati u njima, ali nema stajanja.

A da kod Gage stajanja nema vidjeli smo u Kazališnoj kavani. Uz dobre ritmove pao je ples, ali i pjesma.

-Volim plesati, ali pjevati ne znam. Imam sluh, ali nemam glas za razliku od mojih roditelja koji su predivno pjevali. Ali, boli me briga. Ja pjevam.

Dubravka je žena čiji životni poziv je predodređen i jedinstven, poput otiska prsta. U njemu je pronašla ono što voli, a time i drugima svakodnevno pokazuje kako se napornim radom, osmijehom i predanošću može uživati u životu.

Foto: Dinko Neskusil