Dragica i Josip Milčić – 60 godina „u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti“

Kad su se upoznali početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, Dragica i Josip nisu niti pomišljali da će toliko desetljeća biti zajedno i proslaviti 60 godina braka – dijamantni pir.

-Kad smo bili mladi nismo niti pomišljali da ćemo toliko doživjeti, a kamoli dočekati 60 godišnjicu braka, kažu uz smijeh.

Dragica je iz Donjeg Velemerića, a Josip iz Ladvenjka. Upoznali su sekad im je bilo 18, a Dragica napominje da je ona nekoliko mjeseci starija. Prisjećaju se da su odlazili na zabave i druženja, upoznali se i zaljubili. Josip možda nije Dragicu osvojio velikim riječima, ali svakako je plesom.

-Aaa, bio je jako dobar plesač, kaže Dragica.

-Istina, volio sam plesati i danas bi plesao, ali ne mogu, dodaje Josip.

Nisu to bila vremena dugih veza prije braka pa su njih dvoje nakon dvije godine svoju ozakonili. Naime, vjenčali su se prije Josipovog odlaska na odsluženje vojnog roka, kako kaže „sve po zakonu“.  Nakon toga počeli su zapravo graditi zajednički život, a to nisu bila laka vremena.

-Bilo je dosta neimaštine. Živio sam samo s majkom, oca nisam nikad upoznao jer je nestao u Drugom svjetskom ratu, ne zna mu se ni za grob. Možda je zato što sam rastao bez oca meni bilo i teže. Kad smo se vjenčali živjeli smo s mojom majkom, prisjeća se Josip.

Po zanimanju trgovac, Josip je radio u nekadašnjem OTP-u, pa na Autobusnom kolodvoru, a onda i kao civil u kantini bivše vojske, dok je Dragica radila u, kako kaže, štampariji koja je jedno vrijeme nosila ime „Ognjen Prica“, danas je to Lana Tiskara.

-S te dvije plaće uspjeli smo nešto stvoriti. Bilo je uspona i padova. Izgradili smo kuću i sve smo novo napravili. Osim kuće napravili smo i gospodarske zgrade, podigli cijelo imanje. Gradili smo, kredite smo dizali, i supruga i ja i moja mama. Tako je to onda išlo, pričaju Dragica i Josip.

Došao je i rat pa je Josip proveo tri godine u Hrvatskoj vojsci. Nakon toga su ih pritisnule i bolesti i godine…

-Sve što smo napravili na kraju smo prodali. Trebalo je puno raditi i održavati to imanje, a mi više nismo mogli. I kako nemamo djece prodali smo kuću. Kupili smo stan i sad smo već 20 godina tu.

Ladvenjak su zamijenili Krležinom ulicom. Dragica je još nekoliko godina nakon što su preselili odlazila u Ladvenjak i obrađivala manji vrt, ali na kraju je i od toga odustala.

-Nije bilo lako kad smo sve to morali prodati, ali kad više nismo mogli...

Josip je, naime, prije dvadesetak godina imao dvije teške operacije, operirao je srce, a Dragicu muči i kičma i razni drugi zdravstveni problemi. Stalni posao oko održavanja kuće i imanja zamijenili su sporijim tempom kad su se preselili. Josip ima svoje rituale, svako jutro odlazi na kavu i pročita novine, a Dragica kaže da za nju uvijek ima posla oko kuhanja i spremanja i odlaska u nabavu. Sada kad su oboje 80-godišnjaci „usporili“ su, a godine kao da su proletjele…

-Brzo vrijeme prolazi. Prije smo puno radili pa nismo ni razmišljali o vremenu, ali brzo nam ide i danas, kaže Josip i kao da je u tren došla i 60. godišnjica braka.

- Pitamo se, kad je to vrijeme prošlo, dodaje Dragica.

-Šezdeset godina… - ponavljaju oboje, pomalo u nevjerici.

Danas se živi drukčije, druga su pravila, druge navike i sve traje kraće pa i veze i  brakovi, kažu.

-Danas su druga vremena, dugo su mladi zajedno prije nego se odluče na brak, a onda su već malo i stari kad se vjenčaju. Tko se danas s 20 godina vjenča? - pita Dragica.

Zašto je tako? Zašto ima toliko razvoda?

-Mislim da danas nitko nikoga ne želi trpjeti. Još mi je to jasno kod onih koji su samostalni i nemaju djece, ali kad ljudi imaju djecu, po meni bi ta djeca trebala vezati ljude u braku. To ipak nije tako i puno se ljudi na kraju rastaje, objašnjava Josip.

A tko u njihovom braku „trpi“?

-Kako kad, kaže Josip.

-Nekad trpi on mene, a nekad ja njega, uz osmijeh dodaje Dragica.

Iako Josip vjeruje da bi djeca trebala učvrstiti brak, njihov brak i bez djece traje 60 godina. Oni na to kažu da je važna ljubav i međusobno poštovanje, ali i proći zajedno i kroz one teže trenutke u životu.

O Milčićima smo pisali kad su slavili „zlatni pir“, pitam ih na kraju vidimo li se i za 70. godišnjicu.

-To bi bilo malo teže, smiju se.

Nadamo se da ćemo Milčiće posjetiti i za 10 godina. Čestitke još jednom od Karlovačkog!