Prvi Karlovački

“Domovinski rat je pokazao da Hrvat gdje god bio diše hrvatski i katolički”

Autor: Branko Obradović

30.07.2022

Karlovac

Povodom 60. rođendana Radio Karlovca: monsinjor Ferdinand Vražić

Suradnja Katoličke crkve na području Karlovca i Hrvatskog radio Karlovca počela je 1990. godine, prije toga je praktički bila zabranjena. Veliki doprinos toj suradnji dao je monsinjor Ferdinand Vražić, koji je u župu Švarča došao 5. rujna 1965. godine. Sve do 1990. godine suradnja svećenika i Hrvatskog radio Karlovca bila je nezamisliva, ali u protekle 32 godine suradnja je vrlo čvrsta i bogata. S monsinjorom Ferdinandom Vražićem razgovarali smo o toj suradnji i što je sve u sklopu nje učinjeno.

Došli ste u župu Švarča 5. rujna 1965. godine, ali to su bila teška vremena za Katoličku crkvu. Kako je ustvari bilo u tom razdoblju?

-Da, došao sam u župu Švarča 5. rujna 1965. godine, ali ja moram reći, morate znati da su to bila teška, olovna vremena, to su bila vremena u kojima smo mi svećenici u svakom pogledu bili nepoželjne osobe, da ne kažem građani drugog reda. Tada je Radio Karlovac nama svećenicima praktički bio nedostupan, i ako je negdje nešto onako usput samo bilo dano, to je bilo tako škrto izneseno, jer riječ crkve, riječ svećenika nije smjela biti u javnosti, to nije moje, nego to je svjedočanstvo svih koji imamo barem nešto godina, koji smo to doživjeli i osjetili na svojoj koži. Tako da u to vrijeme sve do 1990. godine, do prvih slobodnih izbora crkva zapravo nije imala pravoga ulaska u Radio Karlovac, kao što nije imala niti u Radio Zagreb, niti u televiziju.

Suradnja Katoličke crkve i Radio Karlovca počela je 1990. godine. Sjećate li se tih dana?

-Sve je počelo 1990. godine, a nakon prvih slobodnih izbora kada je ustanovljena Hrvatska.  Prve emisije je zapravo radio pokojni Viktor Štimec, koji je bio dekan i to samo u pojedinim slučajevima. Opet moram reći da su to bila druga vremena, to su bila ratna vremena. Ja znam da sam razgovarao s odgovornima 1997. godine, kada sam postao karlovački dekan i tada sam rekao da sam uvijek nastojao ostvariti Pavlove riječi, riječi svetog Pavla da crkva mora naviještati evanđelje u svako doba, svakom čovjeku, na svim mjestima, na svim meridijanima i paralelama bilo to nekome drago ili ne bilo drago. Tako smo tih godina onda započeli tu  suradnju koja je bila zaista živa, koja je bila pozitivna, koja je bila aktivna zahvaljujući onim ljudima koji su zapravo tada počeli voditi Radio Karlovac. To je bilo najprije onako skromno, prenosila su se pojedina proštenja, pojedine propovijedi, pojedine svete mise, a suradnja je zatim postala sve veća, sve je dobilo jedan redoslijed. Pa i vi se sjećate jako dobro da smo nas dvojica surađivali, ja sam dolazio tamo za živu riječ, koja je evanđelje, koja se još dan danas nastavlja. Već tada smo nastojali uvući u tu strukturu da bi vjera bila prisutna u Radio Karlovcu i upotrijebiti neke ljude. Mislim da je tada direktor bio Mladen Muić i on bio posve otvoren za svaku suradnju u svako doba. Njemu uz bok ništa manje važan bio je Josip Grdina, on je još i dan danas aktivan. Bila je tu i naša Željka Pulez koja je itekako radila na tom poslanju vjere i crkve na području Karlovca. Bile su to teške godine, pet godina rata od 1990. do 1995. godine. Tu je suradnja bila na jednom maksimumu, zapravo preko Caritasa, preko raznih pomoći i možemo zapravo reći da je crkva počela redovno biti prisutna na Hrvatskom radio Karlovcu.

Tada je krenula i jedna emisija koja je i danas na programu, to je Katolička misao, a kroz koju je prošlo i niz suradnika. Kako je to počelo?

-Prve emisije radio je velečasni Vlado Borak kao dubovački kapelan, a onda je osnovana i župa ovdje u Novom centru, pa je onda bio moj kapelan, jer sam ja bio prvi upravitelj ove župe. Vlado Borak koji je želio puno učiniti, jer je bio mlad, pun entuzijazma i znanja. Tu moram spomenuti Sabinu Furač, koja je bila prva suradnica i ona je dala veliki obol. Ona je bila kontakt, ta veza između pojedinih svećenika, pojedinih župa i dekanata, a nakon nje to i  još dan danas radi naša Dubravka Beljan, koja još uvijek surađuje u Radio Karlovcu. One su zapravo bile ti koordinatori, kada je Radio Karlovac dolazio u pojedine župe i tamo su snimane propovijedi za nedjelju ili su snimane svete mise ili kakav religiozni događaj. Može se reći da su bile desna ruka u kontaktu Radio Karlovca i svećenika Karlovca, ali ne samo Karlovca i Karlovačkog dekanata, već i šire i Duge Rese i Draganića, a kao što je zapravo i danas, Radio Karlovac nije sužen samo na Karlovac, nego malo šire, na cijelu Karlovačku županiju, gdje god je naš čovjek.

Ivica Sertić i ja u dogovoru sa svećenicima krenuli smo raditi prijenose svetih misa nedjeljom, da te mise dolaze u domove vjernika, u domove slušatelja. Koliko je to po vama bilo važno?

-Zapravo ono što je bitno, što je najvažnije, ono što sam na početku rekao, da sam uvijek stajao na tome i dan danas stojim na tome da mediji, moram to reći, kakvi god oni jesu, oni su odraz sredine, odraz društva, a nadasve čovjeka koji konkretno taj medij ima u svojim rukama i zato su ti ljudi primali od nas te poruke i upute. Bilo je vrlo bitno, recimo, da riječ božja, evanđelje, propovijed dođe do onoga čovjeka koji je prikovan uz krevet, do naših bolesnika, naših patnika. To je bila bomba, da on na Radio Karlovcu čuje propovijed, pa to se dogodilo nakon 50 godina olova, pritiskanja. To je bio jedan udar hvala Bogu, dakle bolesnici, tu su i naši stari, koji nedjeljom nisu mogli na svetu misu, nisu mogli niti na druge mise i događaje sada su sve mogli čuti putem radija. Mislim da ste vi i gospodin Ivica Sertić doprinijeli da taj glas, ta propovijed, ta vijest iz rodne grude dođe mnogim našim iseljenicima u Americi, Kanadi i Australiji. Tako su oni mogli čuti i pratiti što se to sve događa u Hrvatskoj.

Koliko je po vama bitno da naši iseljenici mogu čuti glas iz domovine?

-Jako puno, tu sada moram ubaciti svoju priču. Bio sam u Varšavi u posjetu pavlinima tamo nisam mogao slušati drugu, nego znate koju stanicu i pitao sam koje zapravo vijesti se šire svijetom o Hrvatskoj, jugoslavenske. Zato je svećenik kao katolik, kao vjernik, kao Hrvat iza onoga Hrvata koji je morao suznih očiju otići bilo arbajtati u Njemačku, bilo preko oceana u Ameriku, Kanadu ili Australiju. Njima su suze tekle, govorili su mi kada su čuli hrvatsku riječi da je to tako lijepo, što su mogli čuti što se zapravo događa u Hrvatskoj, oni su bili živi sudionici. Nemojte zaboraviti kada je došla 1990. godina, kada je agresija bila u punom jeku, one silne donacije koje smo dobili, organizatori tih donacija bili su naši ljudi, prognani, izbjegli Hrvati koji nisu nikad zaboravili Hrvatsku, nego su bili Hrvati. Kao što mi je jedan rekao da je u rudniku u Americi kopao, bio je to mučenički kruh, nije to bilo tako lako. Kazao je da je jedan do njega poginuo i da je oko vrata nosio na jednoj špagi neku vrećicu, unutra je imao komad grude, komad hrvatske zemlje. Komentar koji je bio tamo, je da je to sigurno Hrvat, jer on kuda god ide nosi sa sobom grudu zemlje. To čuti preko radija, to je nešto što dirne u srce. Koliki su ljudi iz Karlovca i okolice, Bosiljeva, Lipnika, pa prema Pribiću, čak od Vivodine, to velečasni Markač zna, otvorili svoje srce i dušu i pomagali. Rat je pokazao da Hrvat gdje god bio diše hrvatski i katolički.

Koje još svećenike treba istaknuti u proteklom razdoblju za suradnju s Radio Karlovcem?

-Možda još treba nekoliko svećenika istaknuti u ovom razdoblju suradnje. I monsinjor Marijan Radanović bio je jako zadovoljan suradnjom. Jednom priliko došao je do mene i rekao da je led probijen. Rekao je da hvala dragom Bogu da smo mogli progovoriti na Radio Karlovcu. Dekan Viktor Štimec učinio je jako puno, po službenoj dužnosti, jer je u to vrijeme bio karlovački dekan. Svi župnici iz karlovačkog dekanata, a i šire, bili su sretni kada sam ih nazvao i pitao žele li da Radio Karlovac prenosi u nedjelju njihovu svetu misu. Pogotovo kada je bilo proštenje. Znao sam nazvati župnika Mateka u Dugu Resu i rekao mu da je Petrova i da bi bilo dobro da se misa prenosi, a on je naravno odmah pristao. Svi smo mi bili posve otvoreni za jednu takvu suradnju i bili sretni da se mise prenose. Bilo je važno da je suradnja bila omogućena, pa moram zahvaliti ljudima koji su vodili Radio Karlovac, jer nemojte zaboraviti, uvijek je bilo, i ima, i bit će onih koji ne misle tako i makar je na položaju radi jedno, a misli drugo, to je stvarnost, nažalost.

Kada ste postali monsinjor?

-To je bilo u travnju 1997. godine kada me je nazvao tajnik nadbiskupa, bio je to tajni poziv. To je bila tajna da toga i toga dana moram biti na duhovnom stolu. Znači, nisam znao o čemu se radi, a morao sam i šutjeti. Išli smo svi svećenici na Emaus i to više prema Jadranu, na Trsat i dalje. Morao sam šutjeti da idući dan moram ići u Zagreb. Kada sam došao u Zagreb morao sam i dalje šutjeti. Dolazi jedan, pa dolazi drugi, pa ja pitam njega, on pita mene kuda ideš, pa ja pitam njega i tako to. Mislim da je to bilo 20. travnja 1997. godine i onda je došao nadbiskup i pročitao da smo postali kapelani Svetoga Oca, monsinjor, to je zapravo kapelan njegove svetosti Pape.

Radio Karlovac djeluje 60 godina, a suradnja s crkvom je već oko 32 godine. Koliko ta suradnja znači i crkvi i vjernicima?

-Čujte, tada televizija nije bila ono što je danas, to nam je jasno, televizija je bila pristupačna više visokom društvu. Tu je Radio Karlovac odigrao značajnu ulogu, kada je vjernik čuo da je  danas prijenos svete misa sa Švarče ili prijenos iz Svete Trojice, to je ljudima značilo da su prisutni, da je to naše. Ta stvarnost suradnje i mogućnost da crkva najavi Krista, evanđelje, da je to nešto ne samo lijepo, nego silno korisno u svom moralnom, kulturnom i nacionalnom vidu, te stvari su uvijek zajedno. Kad je meni netko rekao nakon jedne propovijedi da sam ja nacionalista, da ja previše govorim hrvatski, onda sam se nasmijao pa sam rekao, a niste rekli jednu riječ, baš sam mu rekao otvoreno, niste rekli da se bavim politikom, sada ću vam ja reći da se bavim politikom, ali to nije politika ove politike, nego je to politika Božja, a zašto, jer je preda mnom lik moga učitelja kome sam jako povjerovao koji me je pozvao, hvala mu dragi Bože. Imam neprestano pred sobom kada se Isus uspeo se na brdašce iznad Jeruzalema, gledao veličanstveni židovski hram. zlatom sjaji obasjan. gledam ono mnoštvo, bio je Bog i čovjek, ali kao Židov, evanđelje govori, proplakao je i rekao Jeruzaleme, Jeruzalem koliko puta sam te htio sabrati, ali ti nisi spoznao svoj dolazak. To je moja politika, ljubav prema Bogu ljubav prema crkvi i ljubav prema narodu, to me naučio Isus.

Monsinjore, koja je vaša poruka za kraj razgovora?

-A što drugo nego prva poruka je zahvala svima onima, koji su to radili, koji su pomogli, koji su zapravo dio sebe ugradili, koje možda nisam niti spomenuo, a bili su jako važni. Svaki čovjek u svoj posao dade najprije sebe, a onda ono što mora recimo dati po struci, po zvanju, po zanatu. Svima onima koji su omogućili da Bog bude prisutan u zraku, u eteru preko karlovačkog radija i to diljem svijeta dokle god dopire, od svega srca iskreno zahvaljujem. želeći da ta suradnja nikad ne prestane, da ona bude stvarna suradnja, da zaista bude u vidu dobroga za jednog i drugog i da ta suradnja bude jednostavno najava Isusa Krista, ja sam put, istina i život, a taj put istina i život pomaže da bude objavljeno na karlovačkom radiju dokle sve dopire. Svi sudionicima, i onima danas i onima jučer i prekjučer, a i onima sutra neka uvijek gledaju na to da radost evanđelja bude prisutna i preko Radio Karlovca. Svima želim ništa drugo nego samo Božji mir i dobro.