Prvi Karlovački

Dolores Hribar – građevinarka koja istražuje špilje, izrađuje licitare i priprema pekmeze

Autor: Ksenija Begović

10.09.2020

Arhitektice društva

Prije pet godina zaljubila se u pripremu zimnice, dolazi iz poznate karlovačke licitarske obitelji, čiji obrt radi već gotovo jedno stoljeće

Ajvar, pekmez od vinogradarskih breskvi, pekmez od šljiva, pekmez od jagoda, pekmez od višanja, pekmez od jabuka, ljutika, sos od paradajza, sušeni vrganji, sušena bazga za čaj i sok…, nabraja nam Dolores Hribar što je sve ovog ljeta spremila za zimnicu.

No, u razgovoru s Dolores, teško je izbjeći, onu rečenicu iz televizijske prodaje: I to još nije sve! Planira još napraviti i pekmez od dunja i štošta drugo.

Po zanimanju je inženjerka građevine, zaposlena u Zagrebu, putuje svaki dan, najčešće starom cestom, što znači da putuje duže. Kad dođe kući oko 17 sati, nema odmora. Tako je i nas dočekala odmah po povratku s posla, a u odboru za doček bila je mješanka labradora i zlatnog retrivera Kelly. Pitam je kako to da priprema zimnicu, jer su mnogi od toga zbog obaveza na poslu odustali.

Kad dođem „krepana“ doma, najbolji mi je odmor da se bacim na pripremanje zimnice. Zapravo meni i mom dečku Rafaelu, ponekad je premalo sati u danu da bi napravili sve što smo si zacrtali, priča 27-godišnja Dolores.

Sa pripremom zimnice počela je prije pet godina, dakle kad su joj bile svega 22 godine. Potaknulo ju je kad joj je djed ispričao da je baka nekad pripremala ajvar. Majka je imala manje vremena za pripremanje zimnice, ali se kasnije pridružila kćeri i pomagala joj je oko pripreme ajvara. Počela se s dva proizvoda,  ajvarom i pekmezom od šljiva. Ove godine planira na policama u svojoj smočnici imati čak 12 različitih pekmeza, priloga i dodataka jelu.

Za recepte se snalazim. Kad su pitanju pekmezi, najviše tražim po internetu. Recept za ljutiku dobila sam od prijateljice Nataše, a recept za sos od paradajza dala mi je prijateljeva mama i taj mi se jako dopao i radim po njemu. Pokušavala sam različite načine. Našla sam dva recepta za pekmez pa sam kuhala istovremeno na dva načina, da bih vidjela koji je bolji. Recepte koje nađem najčešće modificiram, uglavnom smanjujem količinu šećera pa dodajem limun i slično… Problem je što ne zapišem što sam točno radila, onda iduće godine mozgam koji sam recept koristila i što sam mijenjala. Radila sam i pekmez od šljiva u pećnici, činilo mi se kao zgodno pa sam probala, kaže Dolores, ali ta metoda nije baš dala željene rezultate pa se vratila prokušanom loncu i kuhači.

Pazi da povrće i voće koje koristi budu što manje špricani. Manji dio „sirovina“ dolazi iz voćnjaka  pored obiteljske kuće u Šporerovoj ulici, bazgu bere u šumi, paradajz je kupila u OPG-u Radović, šljive je nabavila kod prijateljičine bake na selu, a na sličan način i nabavlja i drugo voće – od prijatelja koji ga ne koriste. S pripremom počinje već u svibnju.

Prve dolaze jagode. No, kako ih kupujem i dosta su skupe, skuham svega nekoliko teglica, ističe Dolores.

Najveća pomoć u pripremi zimnice je Rafael, a ove su si godine zacrtali ambiciozni plan da od 100 kilograma paprike pripreme ajvar i pinđur.

Planirali smo da bi nam bilo jednostavnije da ispečemo paprike, očistimo, a onda istovremeno u dvije posude kuhamo ajvar i pinđur. Ali… Nismo baš planirali da je to velika količina paprike koju treba očistiti. Na kraju smo spasili što se spasiti da, rekla je Dolores, a ova ju kriva procjena nije obeshrabrila, samo će ubuduće malo bolje planirati ili naći više ruku za čišćenje.

Sve što pripremi uglavnom je za potrebe obitelji, a nešto pokloni prijateljima u zamjenu za recepte.

Potrošimo sve, jedva da nam ostane koja teglica dok ne počnem s pripremom nove zimnice. Posebno sam ponosna na pekmez od jagoda, koji moja prijateljica obožava, a kako joj je rođendan u svibnju obavezno je teglica pekmeza poklon.

Uz sve to Dolores nalazi i vremena i za druge hobije. Bavi se speleologijom i članica je Hrvatske gorske službe spašavanja, a kaže da zapravo od malih nogu radi rukama.

Naime, ona je iz poznate karlovačke licitarske obitelji Hribar. Oni su vlasnici  medičarsko-svjećarskog obrta „Viktor“ koji ima tradiciju od gotovo jednog stoljeća.

Još kao dijete sam uvijek pomagala i u izradi licitara i svijeća. Stvarno volim taj posao. Razmišljam da se nastavim baviti proizvodnjom licitara i svijeća. Obrt je otvorio pradjed 1926. godine, nastavio je djed, pa moj otac, koji je sad u mirovini, a preuzeo ga je stric. Kad nisam pomagala u radionici, prodavala sam svijeće na placu. Stvarno volim tu vrevu, taj kontakt s ljudima, to je nešto što me je ispunjavalo zadovoljstvom, istaknula je Dolores, a pomaže uvijek pred blagdane kad se više traže i prodaju licitarski proizvodi.

Osim tradicionalnih licitara, a to su uglavnom srca, voli im davati i nove oblike.

Prošle godine me zamolila Morana iz Paviljona Katzler mogu li napraviti neki prigodni suvenir za Dane piva. Napravila sam licitar u obliku krigle, obojila sam ga žuto i baš je bio zgodan. Taj suvenir se, kako mi je rekla, dosta i prodavao. Zapravo ispunjava me sve što napravim rukama. Ponekad me ljuti kad je ljudima za jedno malo srce koje neki vole koristiti za ukrase na boru puno dati pet kuna. Kad bi samo znali koliko vremena treba da se jedno to malo srce napravi, priča Dolores.

Onda se nametnulo i pitanje kako to da je završila građevinu.

Metodom eliminacije, smije se Dolores.

U Gimnaziji, prva je ideja bila da upišem arhitekturu, ali od toga sam odustala. Onda je bio izbor sužen na nešto tehničko, dakle ili građevina ili strojarstvo, a eto prevagnula je građevina. Volim taj posao i mislim da sam ga dobro naučila, ali ipak me nekako srce vuče prema obiteljskom poslu, zaključuje Dolores Hribar.

Foto: Dinko Neskusil