"Dokučio sam smisao života, ali svog života"

Iz tiska bi uskoro trebala izaći nova knjiga Mirka Butkovića pod naslovom „Svemir i ja“. Knjigu je napisao da bi pokazao kako se može uspjeti u životu, posebice u znanstvenom polju, koje mora nužno, smatra  84-godišnji umirovljeni doktor znanosti, biti u svrhu razvoja proizvodnje.

Podsjetimo da je Mirko Butković diplomirao strojarstvo u Zagrebu, potom i magistrirao u Zagrebu i SAD-u,  doktor znanosti  je od 1976. godine. Radio je u bivšoj Jugoturbini kao inženjer, bio je na niz rukovodećih funkcija, prije i  nakon privatizacije, no brojne ga generacije znaju kao veleučilišnog i sveučilišnog profesora.  U mirovini je 15 godina, ali i dalje neumorno radi na popularizaciji znanosti, jer želja mu je zainteresirati i privući mlade da se bave znanošću, posebice STEM područjem.

Jedan od načina da to postigne je i knjiga „Svemir i ja“, iako u njoj više piše o svojim hobijima i svojim pogledima na neke teme koje su smatra zanimljivima većem broju ljudi.

-Knjiga govori o meni i to s tri aspekta – način života, kvaliteta života i smisao mog života. Govori o mojim pogledima. Pisao sam je za laike, o mojim hobijima koji su, smatram, široko interesantni za sve. Recimo to su teme poput  umjetne inteligencije, svemirci, kompjuteri, biologija, gdje će razvijati futurizam i tako dalje.

Primjerice pišući o svemircima iznio je svoju teoriju postoji li izvanzemaljski život i kaže dodao je svoju  novu teoriju o tome.

-Ima kod svemiraca jedna formula koju je postavio astrofizičar Frank Drake objašnjavajući ima li i koliko ima svemiraca. Njegovu sam formulu malo proširio i dodao moju teoriju. Postoji naime 50 teorija, odnosno pristupa ili razloga koji objašnjavaju ima li ili nema svemiraca, a ja sam dodao 51. Smatram da su ti pristupi bazirani na mašti i da niti jedan nije baziran na čvrstoj znanosti. Član sam i društva koje isključivo znanstveno istražuje postojanje izvanzemaljskog života, to je SETI i niti jednog nismo našli. Moj je zaključak da vanzemaljaca ima i da su se svi razvijali na sličnom principu kao i mi. Znači razvijali su se evolucijom gdje svatko svakog jede i najsposobniji preživi. Kad dođete do visoke inteligencije kao što smo mi i kad možete smisliti atomske bombe onda se sve civilizacije unište. Zato u jednom dijelu predlažem kako da mi ipak opstanemo u svemiru, da se uništimo. Moja je procjena, zato što niti jednog znanstvenog dokaza ne možemo naći da vanzemaljci postoje, osim nas, da su svi do sada uništeni.

Butković se bavi i smislom života, ali s osobnog aspekta. Pitanje je, je li dokučio smisao života?

-Jesam dokučio sam. To ćete naći u knjizi. Zapravo o tome nisam puno razmišljao, ali knjiga Danka Plevnika „Pravo navlastiti smisao“ potaknula me je da počnem razmišljati o vlastitom smislu života. Vlastiti smisao života se stalno mijenja. Meni je sada puno lakše naći smisao života, koji se može promatrati s tri aspekta – jedno je religiozni, zatim filozofski, a treći je osobni skoro bih rekao sebični. Odbacio sam prvi aspekt jer to smatram praznovjerjem, filozofima prepuštam da filozofiraju i neću se u njih miješati, a ja sam svoj smisao podijelio na sedam aktivnosti ili djelatnosti kojima se bavim. Pokušao sam, dakle naći smisao u svakoj od njih.

Za svaku od svojih djelatnosti, Butković je znanstveno odvagnuo koliko je u kojoj bio uspješan ili manje uspješan pa je za svako to polje i sam sebi dao ocjenu.

-Dakle prvo sam inženjer. To je dio koji za mene ima najveći smisao i u toj djelatnosti sam si dao ocjenu pet. Zatim sam i znanstvenik. Kao znanstvenik sam dobro napredovao, u primijenjenoj znanosti u svrhu proizvodnje i s te strane bih si dao pet, ali kako sam znanstvenik bio i na fakultetima nisam uspio izgurati da se fakulteti prvenstveno bave time da razvijaju industriju. Ključno je da znanost da razvija industriju, a kod nas to nije tako. Kod nas je propis da moraš objavi rad u Americi, a za našu industriju nikakve koristi. To sam gurao i pisao o tome više puta i nisam izgurao, a smatram da nisam u potpunosti kao znanstvenik uspio. Pa sam si onda tu stavio ukupnu ocjenu četiri.

Napominje da gospodarstvo bez znanosti ne može, a kako je sam i znanstvenik, a bio je i gospodarstvenik pokušao je to povezati, ali nije uspio u tome kako je priželjkivao.

-Bio sam i gospodarstvenik u bivšoj Jugoturbini, kao inženjer i kao rukovodilac, vodio sam Institut. Jugoturbina je na neki način propala, Institut koji sam vodio je isto tako propao. Pokušao sam tu razne varijante, dioničarstvo, ali nije to išlo onako kako sam ja zamislio da će ići. Zato sam si i u gospodarstvu dao četiri.

Mirko Butković bio je veleučilišni i sveučilišni profesor, a zanimljivo je da nikad nije htio niti želio biti nastavnik.

- Nisam nikad želio niti mislio da ću biti nastavnik. Nisam bogzna kakav govornik i nikad me to zapravo nije privuklo, ali sam u Jugoturbini morao postati i to. Malo po malo sa otkrio da sam jako dobar nastavnik jer sam govorio iz prakse i kao znanstvenik. Pa sam sebi kao nastavniku da pet. Iako nikad nisam mislio u životu da ću to biti.

Devedesetih godina počeo se intenzivnije baviti i politikom, a tu je smatra najviše „podbacio“ pa si je da i najnižu ocjenu.

-Bitno sam se počeo politikom baviti 1991., a prije sam bio član SK (Saveza komunista) jer to trebalo ako ste htjeli biti rukovodilac. Aktivno sam, dakle, ušao u politiku 1991. godine. Tri razloga su zašto sam ušao u politiku. Jedan je bio da stvorimo državu, drugo da stvorimo demokratsku i nenacionalističku državu i treće bojao sam se korupcije. Onda sam ušao u HSLS, koju je osnovao Slavko Goldstein, koji je po mom mišljenju jedan od najpametnijih ljudi koje je Hrvatska imala. Bilo mi je jasno da ću ući u stranku koja neće biti nacionalistička. Ona je hrvatska stranka, nacionalna, ali nije nacionalistička. Postao sam i saborski zastupnik i borio sam se, ali od korupcije nisam uspio niš' napravit bogzna što. Tu sam se ocijenio s tri.

Kao profesor pisao je udžbenike i znanstvene radove, ali okušao se i u drugim područjima, ovo mu je treća knjiga.

-Zapravo sam slab govornik i slab pisac, s gramatikom sam uvijek imao problema. U višoj i nižoj gimnaziji uvijek su mi morali poklanjati četvorku iz hrvatskog jer sam ostao imao pet da prođem s pet. Pjesme nisam pisao nikad, to me uopće nije zanimalo. Probao sam u gimnaziji pisati science fiction, znanstvenu fantastiku, ali nije mi išlo. Rekao sam; niš' od toga. Počeo sam ponovo pisati kad sam otišao u penziju. Jedna je moja knjiga o budućnosti čovječanstva, druga je povijesna, o Prvom svjetskom ratu. O Drugom svjetskom ratu još ne usudim pisati jer onda se etiketira ili si ustaša ili si partizan i slično. Nije je još vrijeme za to. O Prvom svjetskom ratu se da pisati, napisao sam lijepu knjigu; Veliki rat i Slovenci u Karlovcu i karlovačka pukovnija na Soškom frontu. Tu su i osobne priče i dosta sam to dobro napravio. Ipak kao pisaca sam ocijenio s 3,5. Ovu knjigu koju sam sad napisao sam dao Danku (Plevniku op.a,) da je lektorira, a on je rekao da je dobio slom živaca. Nije to moje pisanje tečno, kad čitam druge koji jako lijepo pišu ja nisam takav. Moja prva knjiga ima tridesetak stranica, ali imate za čitati pola godine jer sve morate proučavati. Kondenzirano pišem zato sam si dao 3,5, ali sadržajno mislim da zaslužujem više, ali to ću ostaviti onima koju budu čitali.

Butković je na čelu udruge Nikola Tesla, osnovanoj s ciljem da popularizira znanost.

-Jedno od mojih djelatnosti je popularizacija znanosti. Tu sam jako aktivan uvijek bio i sad sam. Preko udruge Nikola Tesla organiziramo cikluse predavanja i prije sam to radio u knjižnici. Tu sam si ipak dao ocjenu 4,5. Razlog je jer nismo dovoljno mladih privukli. Želim govoriti mladima, a dolazimo svi mi stari. Povučem ih kao studente jer me moraju slušati, ali kad ne moraju onda ne dođu.

I na kraju kaže analizirao je i tko je Mirko Butković na posve osobnom planu, kao suprug, obiteljski čovjek. Je li i tu ocjena pet?

-Tu sam ja sebi naravno dao pet, ali supruga mi je dala tri pa je na kraju prosječna ocjena ipak četiri, dodaje sa smijehom na kraju Butković.

O svemu tome moći će se pročitati na tristotinjak stranica u knjizi „Svemir i ja“, koja izlazi pod pokroviteljstvom, Karlovačke županije, Grada Karlovca, Gimnazije Karlovac, Veleučilišta u Karlovcu, Fakulteta strojarstva i brodogradnje Zagreb, Tehničkog fakulteta Rijeka i Akademija tehničkih znanosti Hrvatske, čiji je član.

Izdavanje knjige su pomogli  Tvornica Plinskih turbina Karlovac, Tvornica turbina Karlovac, Rotary klub Karlovac, Udruga Nikola Tesla koja je i izdavač knjige.

Ksenija Begović

Foto: Dinko Neskusil