"Dok sam pjevala u Sportskoj dvorani na Vagi nastao je tajac, a kada sam završila bilo je urnebesno"

Ivanka Boljkovac rođena je u Karlovcu 29. svibnja 1955. godine u siromašnoj obitelji. Djetinjstvo je provela u Kineskoj četvrti, u Šimunićevoj ulici. Nakon završene Glazbene škole u Karlovcu, 1974. godine upisala je studij pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. 1978. godine je diplomirala, a 1980. godine magistrirala. Postala je ugledna sopranistica poznata u svijetu opere, a pjevala je sve važnije uloge. Odlukom Ministarstva kulture od 17. lipnja 2003. godine potpuno je zasluženo proglašena nacionalnom prvakinjom. Dobila je brojne nagrade, domaće i međunarodne. Dok je živjela u Karlovcu imala je sjajnu suradnju s Radio Karlovcem, a posebno je dobro surađivala s Editom Gojak, koja odlično poznaje ozbiljnu glazbu. Povodom šezdeset godina Radio Karlovca razgovarali smo s Ivankom Boljkovac o karijeri i o vezi s Radio Karlovcem. U razgovoru je sudjelovala i Edita Gojak, koja je pratila karijeru Ivanke Boljkovac od početka. O životu i djelu Ivanke Boljkovac, Marija Barbieri napisala je knjigu "Naša Ivanka Boljkovac", koja je ove godine za vrijeme Zvjezdanog ljeta promovirana i u Karlovcu.

-Kada se radila knjiga razmišljali su koji naziv dati, bilo je raznih ideja, onda su rekli Mariji Barbieri, pa vi pišete knjigu o našoj Ivanki, odlično moramo je nabaviti, kada bude objavljena. I tako je došlo do tog naziva knjige "Naša Ivanka Boljkovac" i zadovoljna sam i nazivom i samom knjigom, kazala je Ivanka Boljkovac.

Editu Gojak i Ivanku Boljkovac veže dugogodišnje prijateljstvo, koje je počelo davnih godina u Radio Karlovcu.

-Pa, Ivanka je naša, osim što je naša u smislu cijele domovine ona je posebno naša Karlovčanka, naša karlovačka Ivanka i moram reći da sam jako ponosna na nju i drago mi što sam danas ovdje, zajedno s njom, istaknula je Edita Gojak.

Ivanka Boljkovac jako voli svoj grad, njegove parkove i rijeke, a posebno je voljela ići u ribolov ili kako ona kaže u ribičiju.

-Ja sam tu rođena davne 1955. godine, 29. svibnja i na ove četiri rijeke sam bila, a joj cijeli život, ne samo ja, nego moja majčica koja me vodila nakon posla, radila je, a poslije toga, onako umorna išla bi sa mnom u šetnju, hoćemo na Dubovac, hoćemo na Kupu, na Koranu, Mrežnicu, Dobru na promenadu crnu ili zelenu, ma ljepšeg grada nema na svijetu, rekla je Ivanka Boljkovac.

Ivanka je veći dio djetinjstva provela u Kineskoj četvrti, u Šimunićevoj ulici, a voli isticati da je to bilo predivno djetinjstvo.

-Kada sam se rodila bili smo na Gazi, ali onda s jedno četiri godine, mislim tri, četiri godine  smo se preselili u Šimunićevu ulici, to je ova sada najlošija zgrada u Karlovcu, ona plava. Tamo smo bili u jednoj maloj sobici, to je bilo sve i kuhinja i soba i kupaonica i sve što god je trebalo. Bilo je puno djece, naravno čim je Kineska četvrt moralo je biti puno djece. Tako da smo se igrali tamo na onom šoderu, tada još nije bilo asfalta. Igrali smo nogomet, radili smo igrokaze, predstave, pa su mame bake i djedovi, morali sjediti, moja mama bi stavila na štrik kakvu plahtu ili deku i tako, onda bi one štrikale i slušale što mi radimo. Mi smo izmišljali toplu vodu, pojma nemam kaj smo radili. Uglavnom bilo je uvijek veselo, a da ne govorim o sportu lopta je bila glavna, ako je nismo imali, onda ona lastika ili smo se igrali one školici pa trčkarali i skakali, mi smo uvijek imali nekakvog posla. Prvog dana škole kako je moja majka radila kao podvornica ili kao čistačica u Glazbenog školi donijela me u školu, da ne govorim da sam ja od svog rođenja u Glazbenog školi već od ampidekla, to već i ptice na grani znaju. Kako je moja majka bila samohrana i nije me imala gdje ostaviti, u to doba nije se bilo na porodiljskom po godinu dana ili tri, nego je sve skupa mama imala tri mjeseca, mjesec dana prije nego me rodila i dva mjeseca poslije. I sada gdje će ona s djetetom, a novac za obdanište ili nešto nije imala i moja majka lijepo mene u ampideklu odnese u školu. Kazala mi je da sam bila dobra i mirna. Stavila me na klavir, oni su imali nastavu, ne znam nisu valjda svirali na klaviru, jer ne znam kako bi to bilo, ali rekla je da sam ja bila uvijek mirna i dobra sam s mamom provodila cijelo vrijeme u školi, tako da sam ja u školi sve znala, kada bi netko od mladih profesora došao, ja sam im lijepo sve rekla, ako nešto nisu znali. Došla je jednom  nova tajnica, pa nije znala gdje su neki papiri, ja sam joj rekla da ja znam, da su tu u ovom ormaru, svi su se čudili, tako da sam ja živjela uz glazbu i s glazbom. Moja majka je uvijek pjevala tako da recimo navečer je malo zapjevala da mi odagna misli da moram ići kući. Onda bi me ona nešto pitala pjevajući, a ja sam kroz pjesmu odgovarala. Zatim sam počela ići u školu, naravno, jer sam došla do tih godina, pa su me pitali što ću svirati, ja sam rekla da ne znam i onda je došla Vanja Antonić, mlada studentica, u to doba su dolazili studenti, koji u radili u Muzičkoj školi, uz studij pa su lijepo predavali. Meni se sviđala ta jedna mlada studentica, imala je punđu i ja sam rekla da ću svirati, ono što ova teta predaje, ispalo je da je to violina, jer nisam mogla početi pjevati, dok ne prođe pubertet, tek onda. Tako je i bilo i tako sam počela svirati violinu i onda u šestom niže Glazbene škole, počela sam s pjevanjem, pa sam završila i violinu i pjevanje i otišla na Muzičku akademiji kod moje profesorice Marije Borčić i tamo sam i diplomirala i magistrirala, čak sam violinu svirala još dvije godine, ali onda sam shvatila da zbilja mi to više ne treba, istaknula je primadona Ivanka.

Ivanka Boljkovac je istaknula da je najvažnija osoba u njenom životu bila njezina mama, a zatim i profesorica Marija Borčić.

-Najznačajnija je bila moja majka koja me rodila i koja je sve dala za mene i koja je bila uz mene na svim mojim koncertima, predstavama i ona je bila meni podrška onako kako je znala. Evo recimo sada mala djeca uče sa bakama, djedama, mamama i tatama, a ja nisam imala s kime učiti, jer moja majka nije znala pisati, ona je tek kad je došla u Karlovac jedno tri, četiri mjeseca išla u školu, ono da nauči slova i tako. Ali ona bi recimo rekla, evo pročitaj tu pjesmicu 10 puta, ona je stavila 10 zrnaca graha i kada sam ja pročitala, ona bi pomaknula jedan grah. Veliki značaj za mene imala je moja profesorica Marija Borčić, rekla je Ivanka Boljkovac.

U to doba Radio Karlovac je puno značio za Glazbenu školu i za glazbenike. Suradnja je bila jako dobra, a u to doba Edita Gojak je upoznala Ivanku Boljkovac, koja je tada imala dvanaest godina.

-Mi smo imali jako dobru suradnju s Glazbenom školom Karlovac. Svaki tjedan je jedan učenik nastupao na Radio Karlovcu, jer je to bilo stimulativno za njih, ljudi su jako slušali Radio Karlovac, jer je Radio Karlovac živio sa svojim sugrađanima, mi smo doslovce živjeli s građanima. Jedanput smo došli snimati neku emisiju u Glazbenu školi, naša legenda Ivica Sertić, tehničar koji je ustvari izmislio radio. Trebali smo nešto snimiti, a Ivanka je baš svirala violinu i ja sam odjednom čula jedan smijeh, ali to nije bio smijeh, to je bilo kao da zvone srebrni zvončići, doslovce. Evo kunem se, to su bili srebrni zvončići, ona se nečemu slatko nasmijala, ja sam se okrenula i vidjela curicu koja se tako od srca smijala i tako je počelo. Ja sam onda pitala gospođu Jelačić, da zašto ona s takvim smijehom ne bi učila pjevanje, onda je rekla gospođa Jelačić da je premala i da sigurno treba još nekoliko godina da prođe pubertet. Eto tako je počelo, ja taj smijeh neću nikada zaboraviti, to je bio tako divan smijeh, ja vam se kunem to su bili srebrni zvončići. Ja jako volim operu i ja sam znala da će Ivanka nastupati na velikim pozornicama, imala sam takav osjećaj i to se i ostvarilo, istaknula je Edita Gojak.

Što se tiče Ivanke Boljkovac tada u djetinjstvu imala je neke druge afinitete, htjela je biti narodna pjevačica.

-Da, ja sam htjela ipak biti narodna pjevačica, kada god je bilo nešto, onda sam se ja htjela prijaviti da pjevam narodne pjesme, ali su me zeznuli pa mi nisu dali. Rekli su mi, ne buš ti to pjevala, ti buš pjevala nešto ozbiljno. Da, Edita mi je znala reći da jedva čeka da ja pređem preko "bare", i bila sam, ali u Kanadi, tamo sam pjevala i lijepo su primili, tako da je Edita pogodila, rekla je Ivanka.

Malo po malo Ivanka Boljkovac se okretala pjevanju i polako je bila svjesna da će biti operna pjevačica, jer su je sve više slušali i hvalili.

-Kad sam imala prvi nastup u Glazbenoj školi, u onoj velikoj dvorani, da u onoj sobi, pjevala sam "Seh duš dan" i to sa toliko osjećaja, s toliko ljubavi, s toliko baršuna, profesorice su počele plakati. Rekla sam sama sebi, pa to je nešto jako dobro i tada su svi počeli dolaziti kada sam imala satove svi bi dolazili slušati iza vrata svi su čekali što ću pjevati i jednostavno sam tada sve shvatila, ali nisam htjela ostaviti violinu, jer pjevanje je uvijek riskantno. Da li će vas glas služiti, neće vas služiti, onda bolje da ja imam nešto sigurno, ako ništa mogu ići negdje u orkestar svirati violinu ili mogu predavati violinu, tako da sam ja ipak violinu htjela dogurati do kraja da imam jednu sigurnost. Hvala Bogu kako je to pjevanje krenulo pa je bila Vaga i moram to ispričati, to nikada neću zaboraviti. Finale Vage u Sportskoj dvorani, sve je bilo puno, a bilo je dosta djece i kada sam se ja pojavila na pozornici u haljinici, onako  bucka i onda su se djeca počela smijuljiti. Rekoh ništa idemo, a gospođi Jelačić kosa se dizala na glavi, ja sam rekla samo vi počnite i kada je ona počela svirati i ja sam počela pjevati, najedanput je nastao tajac u cijeloj dvorani, ali pazite dvorana je bila dupkom puna mladih, djece, to je takav tajac bio do kraja mog pjevanja. Ne sjećam se što sam pjevala, ali kada sam završila, svi su počeli urlati i pljeskati, a za vrijeme pjevanja jedan se počeo smijuljiti, a ovaj do njega ga je opalio iza uha i ušutkao. To se sve vidjelo jer su svi bili mirni, uglavnom kada sam završila to je bio urnebesno, rekla sam sebi, znači dobro je, napomenula je Ivanka Boljkovac.

Edita Gojak kazala je kako je bila tada iznenađena kako su Ivanku dobro prihvatili, ali to je značilo da ljudima treba pokazati ono što je dobro i onda oni to prihvaćaju. Edita je i istaknula da je to bilo i prvi put da jedna operna pjevačica pjeva u jednoj velikoj sportskoj dvorani. Karlovačka operna primadona imala je dugu i uspješnu karijeru, fiksnog skoro 41 godinu staža, ali radila je i za vrijeme studija.

-Da, imala sam više od 40 godina fiksnog staža, skoro 41 godinu, a još sam imala i ono što sam pet godina pjevala u radio zboru za vrijeme studija, jer ja nisam mogla biti mirna, ja sam si još išla kao honorarac pjevati u radio zbor. Kako je mama bila u mirovini, moralo se još nešto zaraditi tako, a drugo s pjevanjem se uči pjevanje. U radio zboru imate svaki tjedan novi program tako da brzo čitate prima vista, to je sve dobra škola, to mi je bila dobra škola, kao kada sam svirala violinu, onda sam morala biti sluhist. Morala sam odmah čitati, već u glavi čuti koji su tonovi, a onda kada ste u takvom radio zboru, to je profesionalni zbor, to se moralo raditi. Imali smo i koncerte i tako sam ubrzo počela biti njihov solist i onda sam naravno krenula već za vrijeme studija na ove velike koncerte i to je onda tako počelo i svuda sam bila dobro primljeno, rekla je Ivanka Boljkovac.

Edita Gojak čuva dosta članaka o Ivanki Boljkovac, tako je sačuvala i jednu od prvih kritika na Ivankino pjevanje.

-Prva kritika na Ivankino pjevanje je bila takva da ja mislim tko je pročitao da će se sjećati riječi Jagode Martinčević, koja je sve prije nego blaga, oštra je kao nož. Jagoda Martinčević je rekla je da se takav glas rađa jedanput u 100 godina u toj prvoj kritici, naravno pozitivnoj, ja to imam izrezano iz novina, kazala je Edita Gojak.

Ivanka Boljkovac dobivala je samo pozitivne kritike, no bilo je i nekih dobronamjernih savjeta, koje je ona naravno saslušala.

-Da, dobro, kritike sam dobila uglavnom pozitivne, tu i tamo bi kroz život znao netko, recimo, kazati zašto si onaj visoki ton baš tako pojačala u pijanu i tako. Rekla sam ljudi, sve to su žive snimke, to se šiba, pjeva se iz duše i srca, onda to ode malo. Da, imala sam puno tih uloga, ali teško mi je reći koja mi je najdraža. Ja kada bilo što radim, to radim s dušom i sa srcem i sva se dajem i to se onda i osjeti, jer kada ja to osjećam, onda je drugačiji ton ljepši, baršunastiji, kristalniji i to onda prelazi granicu, prelazi rampu i to prelazi u ljude, a kada da to ljudi osjete to je to. Na promociji maestro Mladen Tarbuk je rekao da mene ne može staviti niti u jednu ladicu, a ja sam si mislila zato što sam velika, pa ne stanem u jednu ladicu, nisam se tako šalila, ali sam si tako pomislila. Tarbuk je rekao da što god da je Ivanka pjevala, da li Mozarta, Verdija ili Puccinija, dali nešto moderno ona se uvijek dala sva i to se osjetilo i to je uvijek i svuda štimalo. Tako da mene nisu mogli staviti niti u jedan fah, Ivanka je Verdijanski sopran ili Wagnerijanski ili Strausov, ne mogu me nikuda staviti, jer sam ja sve to pjevala i hvala Bogu sve je dobro ispalo, a to je najbitnije, istaknula je Ivanka Boljkovac.

Edita Gojak bila je na brojnim izvedbama i koncertima Ivanke Boljkovac tijekom njezine karijere, a često joj je i Ivanka osigurala pozivnice ili ulaznice.

-Ja sam bila skoro kao i njena mama na svim premijerama, je li me Ivanka pozvala ili sam išla s autobusom kulture ili s Muzičkom omladinom pa smo išli u Lisinski i u HNK slušati našu Ivanku. Ono što je maestralno i nezaboravno, što se ne smije zaboraviti to je arija "Pace pace", koju je pjevala pred ni manje ni više nego Zinkom Kunc. Ja sam sjedila, budući da mi je Ivanka poslala kartu do Zinke Kunc u prvom redu, još je netko bio do mene, pa onda Zinka Kunc i dok je Ivanka je pjevala tu ariju Zinka Kunc je s njom otvarala usta. Naravno, nije puštala glas. To jasno govori o kvaliteti Ivankine izvedbe, Zrinki Kunc je cijeli svijet pljeskao, a da nije bilo rata, pljeskao bi i Ivanki, rekla je Edita Gojak.

Ivanka Boljkovac zadovoljna je svojom karijerom i nije joj niti odgovaralo da je morala nekuda otići.

-Zaista sam zadovoljna svime što sam učinila, pjevala sam i velike uloge i na velikim pozornicama. Bila sam vezana uz svoju majku i nije mi odgovaralo da nekuda idem, a tu je i moj Karlovac u koji jako rado dolazim. U vrijeme Domovinskog rata dolazila sam na Koranu u ribičiju. Tako sam jednom uz Koranu srela jednog našeg branitelja i tako smo se lijepo napričali, jedno drugom smo se izjadali. Zaista sam zadovoljna svime što sam učinila i uvijek sam htjela drugima pomoći, istaknula je Ivanka.

Ivankina majka umrla je prije devet mjeseci i od tada još nije nastupila, no pozivi stižu, pa se može očekivati da će uskoro zapjevati.