„Dijete je član društva sa svojim pravima, obavezama, ali i odgovornostima“

Projekt  #nijeOK predstavljen je prije mjesec dana. Provode ga Karlovačka županija i udruga Carpe diem, a bavi se mentalnim zdravljem mladih s naglaskom na problem neprimjerenog vršnjačkog nasilja na internetu. Pomoću digitalnih alata projekt će mladima dati priliku da sami anonimno kažu što se događa na internetu, a nije O.K.. Treba naglasiti kako svako šesto dijete u Hrvatskoj ima mentalni poremećaj, a oko 60 posto školske djece je izloženo nasilju na internetu, ali samo će jedna petina njih doista to nekome i reći.

Tim povodom i našoj radijskoj emisiji Aktualno gostovale su županica Martina Furdek Hajdin i psihologinja u Medicinskoj školi Karlovac, Lidija Katić.

Vi ste ispred Karlovačke županije pokrenuli zapravo ovaj projekt u zajedno sa udrugom Carpe diem zato jer se više nasilje nije moglo tolerirati, a nešto se moralo poduzeti.

Furdek-Hajdin: Vršnjačko nasilje i mentalna oboljenja nisu novost. Međutim, ono što zabrinjava, uz  statistiku koju ste i vi iščitali, je trend porasta. Brojne se aktivnosti odvijaju po školama i zahvaljujem  našim nastavnicima i svim stručnim službama koje tu temu aktualiziraju kroz svoj redoviti rad i  brojne radionice. Činjenica je da to nije dovoljno i ovo je jedan od projekata za koji smo smatrali da nam je dužnost da ga pokrenemo, kako bi još učinkovitije uspostavili suradnju i komunikaciju s mladim ljudima koji su tom vršnjačkom nasilju izloženi; kako ga prepoznati, kako ga bez straha u konačnici locirati i identificirati da se radi o nasilju. Budući da su današnje mogućnosti suptilne, posebno putem interneta, a vjerojatno ćemo se dotaknuti i umjetne inteligencije, ta granica komunikacije koja je redovita i sfere nasilja vrlo je tanka, vrlo rubna, ponekad i neprepoznatljiva.  A onda dolazimo do one nelagode, i znači 60 posto djece je izloženo nasilju, a tek petina prijavi. Dakle to je nešto gdje mi i kao odgovorne osobe na ovim pozicijama ili ovim radnim mjestima, ali i kao roditelji ne možemo zanemariti i  neću reći da je to jedan vrisak, ali jednostavno akcija koja se mora probuditi i još više kapilarno prokrviti na svim onim institucijama koje o tome brinu.

Gospođo Katić, vi ste psihologinja u Medicinskoj školi na Švarči. Kakva je situacija među učenicima? Imate li povratne informacije što se zapravo s njima događa?

Katić: Imam priliku puno razgovarati s djecom. Prvo što je zabrinjavajuće je da oni u prosjeku tjedno na mobitelu provode od 40 do 80 sati. Četrdeset sati tjedno to je jedan radni tjedan, ako provodite 80 sati tjedno to su dva radna tjedna.  Dakle oni uopće ne gledaju televiziju. Uglavnom su na Tiktoku, na Snapchatu, Instagramu.  Ja „šepam“ zato što ja nemam profil ni na jednoj društvenoj mreži, no jako puno pričam s njima i pitam ih što gledaju, što im se šalje. Sadržaji koji se njima šalju bez da su oni to gledali ili tražili su dosta zabrinjavajući. Ono što sam zadnje čula je da im se šalju videa sa ratišta s Ukrajine. Recimo ako slučajno pogledaš neki tužan video onda će vas preko tih algoritama zasuti toliko srcedrapajućih i tužnih videa da vam se doslovce promijeni vaše raspoloženje koje vas može dovesti u stanje teške tuge. Imam iskustvo rada 17 godina u osnovnoj školi. Sjećam se točno kad smo imali prvi slučaj koji smo morali prijaviti policiji. To je bilo još dok su učenici koristili Facebook gdje su napravili jednu grupu mržnje protiv učenika koji je išao s njima u razreda, koji je bio slabijeg imovinskog statusa i gdje su se nizali komentari na račun njegovog izgleda, na račun njegove pameti i to su bile stranice i stranice toga. Naravno nisu svi učenici sudjelovali u tome. Do nas je došlo jer nam je prijavio roditelj nekog drugog djeteta koji je vidio tu prepisku na Facebook računu svog djeteta i onda smo pokrenuli postupak. Tad smo to prijavili policiji. Sjećam se da smo se tadašnja pedagoginja i ja baš loše osjećale pogotovo zbog tog djeteta jer stvarno nije ničim zaslužio takav tretman.

Županice na početku kad se predstavljao ovaj projekt rečeno je da će se provoditi šest mjeseci. Tko je sve uključen, što će se događati i što ćete raditi idućih tjedana i mjeseci?

Furdek-Hajdin: Najavna konferencija uključila je, osim nas koji smo nositelji, isto tako i stručni tim, ali i influencere koje naši mladi prate jer upravo taj učinak komunikacije i doseg do njih želimo da bude što veći i što što učinkovitiji. Ono što želimo izgraditi je povjerenje. Dakle, odmah je otvoren Instagram profil unutar kojeg se daju obavijesti i na koji se isto tako može javljati. Međutim, ono što je sada važno i aktualno je plakat #nijeOK i QR kod unutar kojeg se može prijaviti putem mobitela i to je sučelje gdje u stvari očekujemo najveći pritok informacija od mladih - screenshotova,  komentara i osobnih iskustava. Potpuno je i apsolutno zaštićena anonimnost. Te informacije će biti podloga za buduće radionice koje želimo napraviti i sa učenicima i sa roditeljima naravno surađujući sa stručnim službama u školama. Doktor Igor Salopek dio je našeg tima. Pratit ćemo što se događa. Ako će biti neka intervencija pokušat ćemo doći do autora te intervencije da se to ne dogodi, da se spriječi nešto, ne daj bože, tragično. Ono što želimo je upravo to da se kroz vrijeme izgradi to povjerenje, da mladi mogu slobodno komunicirati neopterećeni imenom i prezimenom, a da nam se kompletno proširi lepeza svih tih utjecaja. Kao što je rekla i psihologinja Lidija Katić - neke stvari ne prepoznajemo i ne znamo i to je ono što nas vjerojatno sve frustrira da nešto vidimo, da se događa, a nemamo onaj učinkoviti alat onog brzog djelovanja. Pozivam sve, ne samo učenike, već i odrasle ako primijete neki oblik nasilja da nam se na to ukaže.  Kreću i radionice u osnovnim i srednjim školam Naravno da će se na satovima razrednika razgovarati o toj temi,  ali će se poticati i umjetničko stvaralaštvo, kroz likovni odgoj.  U srednjim školama nemaju likovni odgoj,  ali imaju informatičke predmete gdje se isto tako putem računala mogu djeca izraziti i na neki način ćemo imati jedan mali, reći ću, natječaj gdje ćemo odabirati i nagrađivati one najbolje.  Djeca su izuzetno pametna, vrlo su kreativna imaju potrebu za izražavanjem i ako ih mi ne kanaliziramo u pozitivno, onda će biti bunta bit će agresivnosti, a na nama je upravo da afirmiramo i da to što žele stvarati tu energiju koju imaju onda izražavaju kroz sport, umjetnost i kroz komunikaciju da se ta energija oplodi na pozitivno.

Nekako je ispalo da su mladi ljudi prigrlili platforme koje roditelji i odrasli nisu mogli i znali kontrolirati pa se stvorio taj jedan vremenski odmak kad se zaista ništa nije djelovalo. Nije se moglo, nije se znalo nije se ni htjelo. Recite mi kako vi na to gledate i jesmo li propustili neko vrijeme. Je li ovo sad zadnji trenutak da se zaista svi udružimo da se pomogne onima kojima je pomoć potrebna i da im se osigura zdravo mentalno okruženje?

Katić: Ne mislim da smo nešto propustili jer kao roditelj vi morate biti prisutni stalno bez obzira koji trendovi sad dolaze. Edukacije su stalno, edukacije su na satovima informatike. Svaka osnovna škola i svaka srednja škola ima svoj školski preventivni program koji odrađuje nešto na školskoj razini, nešto na županijskoj razini, na lokalnoj, na državnoj. Tako da projekata i predavanja ima jako puno. Samo je problem da vi možete održati ne znam koliko radionica i predavanja, ali vi istu stvar morate imati kod kuće. Znači istu poruku moramo slati mi u školi i isto to mora raditi roditelj kod kuće. Dakle ako mi kažemo da treba neka kontrola, roditelj tu kontrolu mora provesti. Ne možemo je provesti mi.  Ako ti kao roditelj paziš kojim dijelovima grada se kreće tvoje dijete i s kojim ljudima se druži govoriš mu točno - ovdje smiješ, ovdje ne smiješ, moraš doći do tada i tada, isto vrijedi i za digitalno okruženje.  Znači morate mu reći ovu stranicu smiješ koristiti, ovu ne smiješ,  ova je primjena tebi, ova nije primjerena. Morate provjeriti s kim se dijete dopisuje, jesu li su to poznate ili nepoznate osobe. Dakle kao što kontroliramo stvarni svijet moramo kontrolirati i digitalni. Škole su, to govorim iz osobnog iskustva, poduzele jako puno jer su održavale predavanja i u suradnji sa policijom i u suradnji sa odjelom za maloljetničku delinkvenciju gdje se roditeljima jasno dalo do znanja da dijete s 13 godina ne može imati profil na Tiktoku ili na Facebooku.  Znači svaka mreža gdje moraš lagati o svojim godinama znači da nije primjereno za tvoju dob.  Međutim, to je sve uzelo maha kad su svi počeli masovno otvarati te profile i teško je bilo pojedinim roditeljima se tome oduprijeti. Tu je sad prostor gdje mi moramo uskočiti i djelovati nekako razgovorom. Dakle razgovor po razgovor i iskrenost definitivno ono što djeca odnosno učenici cijene je iskrenost. Morate im točno reći što očekujete od njih i zašto to očekujete i objasniti im što je u redu što nije u redu.  Ali opet ponavljam istu poruku moraju slati roditelji.

Prirodno je da je roditelj zaštitnički nastrojen prema svom djetetu, no gdje prestaje ta roditeljska zaštita i gdje počinje realnost? Kako roditelju reći da je njegovo dijete zaista krivo i da je nešto skrivilo?

Katić: Sad u srednjoj školi imam nešto manje konkretno samo jedan, ali imam jako puno primjera iz osnovne škole gdje su ti razgovori stvarno bili izuzetno teški i zahtjevni jer roditelji teško prihvaćaju činjenicu da je njihovo dijete za koje su uvjereni da je savršeno napravilo nešto takvo jer ga ili nisu doživjeli ili nisu vidjeli ili ne provode dovoljno vremena s njim. Tako su se znale događati i  prijetnje naspram nas kao djelatnika, ali jednom kad bi mi to prijavili policiji onda kad bi policija i Zavod za socijalnu skrb preuzeli u svoje ruke, shvatili bi ozbiljnost situacije. Problem je da roditelji jesu previše zaštitnički nastrojeni al' moram priznat da je taj nagon zaštitnički djelom potaknut od medija koji nas konstantno bombardiraju negativnim informacijama i kad čujete da se dogodilo neko razbojstvo ili neki napad bilo gdje u državi ili u svijetu vi se automatski bojite za svoje dijete. Vaš nagon se budi, vi to dijete ne puštate van i onda u nadi da je sigurno doma ostavljate ga na mobitelu.

Furdek-Hajdin: Mi sada koristimo medije da komuniciramo s javnosti i nama tu treba velika podrška u tom dijelu, znači generalno to je društveno sociološki fenomen ili problem današnjeg vremena. Zato moramo osnažiti svakog pojedinca da se formira u snažnu osobu, stabilnu koja će u tom dijelu moći prepoznati dobro i loše koja će u konačnici kada shvati da se dešava loše reagirati pravovremeno da potraži pomoć.

Katić: Ta epidemija popustljivog odgoja koja je krenula u Americi još 90-tih pa vidite kako je to završilo - masovnim pucnjavama po školama. To ne funkcionira, dijete ne može biti u središtu i da se sve vrti oko njega, ali svijet tako ne funkcionira.  Dijete je član društva sa svojim pravima i obavezama i odgovornostima isto kao što smo i mi. Imate svoja prava, obaveze, odgovornosti.  Učili smo djecu da se svijet vrti oko njih do šeste, sedme godine. Onda dođu u razred gdje se svijet ne vrti oko njih nego su oni član jedne zajednice i to je za njih bio šok;  kako se sad sve ne vrti oko mene i tu onda počnu problemi u ponašanju pa ako dođe roditelj i još dalje to potpiruje i ako ne ostvari suradnju s učiteljicom i stručnom službom, tu nastaje kaos. Imate dijete koje kod kuće sluša da škola ne valja, da učiteljica ne valja, roditelj drvlje i kamenje baca na školu, a istovremeno taj roditelj koji govori protiv škole dijete šalje u tu školu. To je, po mom mišljenju, jedno shizofrenično okruženje i cijelo naše društvo je tako posloženo. Sve je puno nekih paradoksa i nekih nerealnih stvari.

Jedan liječnik je bio ovdje pa je naveo sličan primjer. Rekao je; dobro ta djeca izgledaju i ispali su kakvi su mogli biti s obzirom na to iz kakvih obitelji dolaze. Na velika zvona krenula je ova kampanja. Želite zapravo da se uključe svi - od roditelja, cijele obitelji, institucija i ustanova.  Na koji način ćete doći do njih? Preko škola, satova razrednih zajednica ili?

Furdek-Hajdin: Djeca trebaju doma prenositi te informacije, mediji i škole, opet te mrežne komunikacije.  Vodili smo brigu i nismo išli ka svim komunikacijama koje zahtijevaju određenu dob, nego upravo na ovaj način ovaj da se djeca putem svojih mobitela prijavljuju. Zabrinjavajuće je da imamo evidentiranih mobitela više nego što nas ima, ako se ne varam nas je oko 3,8 milijuna, a imamo oko 6 milijuna mobitela. Vjerujem da će aktualiziranjem ove teme biti svima zanimljivo. Zato smo i angažirali influencere koji imaju veliki doseg, da upravo preko njih dođe poziv na sudjelovanje.  Ujedno smo imali priliku čuti i njihova iskustva. Ono što nas je na neki način i frapiralo su upravo filmovi koji kruže mrežama gdje se vidi da se zaista realnost prikazuje sasvim drugačije.  Neću reći laž, ali da su to tako „ubojita oružja“ koja se mogu dešavati, koja mogu utjecati na mladu, ali i na odraslu osobu. Stvori se većina koja će na takav način upirati prstom u osobu, sramotiti ju. To zaista može biti pogubno. Ne bih htjela zvučati kataklizmično. Sve ovo ne bismo radili da nemamo vjere. Zaustaviti promjene vjerojatno nećemo moći gotovo kao i klimatske. Međutim, mi se moramo prilagoditi vremenu u kojem živimo i pronaći alate da ostanemo zdravo društvo,  što vjerujem da hoćemo.  Uvijek vjerujem da je radna terapija jedna od najboljih terapija i kad se čovjek ostvari u nečemu što voli onda ne postoji to nezadovoljstvo i ne treba posezati za bilo kakvim nadomjescima koji će učiniti da se osjeća dobro.

Kako vam djeca prilaze? Vjeruju li da ćete im pomoći ako zatraže pomoć? Kakvi su sada problemi? Rekli ste mi da je bilo vrlo neugodnih, eksplicitnih filmova?

Katić: Iznijet ću primjer iz osnovne škole gdje je jedna djevojčica mislila da se dopisuje sa dečkom koji joj se sviđa i odlučila mu je poslat svoje gole slike. Međutim nije se dopisivala sa dečkom koji se sviđa nego sa prijateljicom s kojom se posvađala koja je te slike podijelila po cijelom gradu. Čak se ona i dobro nosila s time, ali tu još toliko puno faktora obiteljskih i pozadinskih. Najgore je bilo što djeca koja su dalje slala te slike nisu bila svjesna da sudjeluju u dijeljenju pornografskog sadržaja. Ni roditelji toga nisu bili svjesni. Žrtvu se krivilo u smislu; sama se slikala, sama je poslala.  Pokušali su odgovornost svi svaliti na nju. To je po meni najgore. Taj nedostatak empatije i taj nedostatak razumijevanja da je curica to napravila iz potrebe da se nekom svidi i da bude prihvaćena što je čisto prirodno. U Medicinskoj školi, gdje radim, problematika je drugačija.  Djeca su ozbiljnija samim time što mislim da 95% učenika koje je upisalo Medicinsku školu je upisalo baš zato što to želi i to ipak jedan drugačiji smjer, školuju se da pomažu ljudima. Već na trećoj godini imaju vježbe gdje se susreću s pacijentima, sa smrću, teškim bolestima i tako da je njihovo razmišljanje dosta zrelije. Bila bih najsretnija kad nitko ne bi dolazio do mene, to bi značilo da sve funkcionira, ali sam sretna isto kad dođu pa mogu sa mnom podijeliti teret. Mladi žele da ih netko sasluša i jako im puno fali razgovora. Njima samo treba da ih netko sasluša, da ih razumije i da podijeli s njima taj teret i onda njima bude lakše. To je ono što nam svima treba. Imamo puno alata i uređaja, a vremena nema. Ja sam pokrenula u Medicinskoj školi inicijativu za poboljšanje međuljudskih odnosa koja se zove „Jesi dobro?! gdje učenice kojima sam predavala zajedno sa mnom idu po osnovnim školama i          srednjim školama i u principu učimo djecu kako pomoći osobi, prijatelju, članu obitelji za koje misliš da ima neke teškoće. Priča se jako puno o mentalnom zdravlju, a ne dajemo nikakve konkretne alate. Zato djeci dajemo konkretan alat kako da jedni s drugima komuniciraju.

Furdek Hajdin: Naš je cilj da ovaj oblik komunikacije upravo bude podloga za daljnje aktivnosti.  Govorimo o silnim ulaganjima u obrazovni sustav. Znači zgrade, sportske dvorane, energetske učinkovitosti, novi uređaji, pametne ploče, laboratoriji… Međutim što će nam sve to ukoliko ne budemo imali zdravu djecu. Znači sve će to izgubiti smisao.

Katić: Imam jako puno povjerenja u naše srednjoškolce. Jako su pametni, sposobni, suosjećajni i sigurna sam da je naša budućnost u dobrim rukama.

Fudek-Hajdin:  Uvjerena sam da je tako i kao što sam rekla nema kataklizme. Na nama je samo da se prilagodimo vremenima. Imamo dovoljno znanja, a vidim da nam ne nedostaje ni motivacije ni ambicija.