Deset je godina prošlo otkada je Jakov Rubido krenuo putevima anđela

Dugih je deset godina prošlo otkada je Jakov Rubido izgubio bitku s opakom bolešću. Godine su to nedostajanja i neizmjerne roditeljske i bratske ljubavi koja se ne može ostvariti zagrljajem. Vrijeme je to u kojem je Jakov iz godine u godinu postao anđeo čuvar sve one djece koja su proživljavala ili proživljavaju ono što je prolazio on 14 mjeseci.

„Naša tuga naporna je svima, čak i nama, ali je ona tu i ne možete od nje pobjeći.“

-Teško mi je pričati o svemu. Lagala bih kada bih rekla da nije. Ne znam kako uspijevam, ali znam da je potrebno, kazala je Jakovljeva mama Ivančica.

Prirodno je da roditelji očekuju da će umrijeti prije vlastite djece, da će vidjeti kako njihovo dijete odrasta, sazrijeva i zasniva vlastitu obitelj. Ne postoji riječ koja bi opisala roditelja koji dijete izgubi. On je jednostavno i dalje roditelj koji svoju bol proživljava svakodnevno negdje duboko sam u sebi.

-Kada dijete umre roditelj upadne u paralelni svijet, u jedno stanje iz kojeg nikada ne može izaći. S vremenom naučite jako dobro skrivati svoju tugu. Prvo ste jako tužni, svi to vide i svi bi vam htjeli pomoći. Svi se trude, ali vam zapravo ne mogu pomoći. U jednoj sam pjesmi i napisala koliko je naporna naša tuga svima, čak i nama, ali je ona tu i ne možete od nje pobjeći. U svakome trenutku u svakom razgovoru, susretu na ulici. Pričate s ljudima o različitim stvarima, ali razmišljate o svome djetetu. Jakov nikada nije bio prisutniji. Mi u obitelji nikada ne pričamo o njemu, spomenemo ga jer želimo, ali to je preteško i previše bolno za ikakav razgovor. Stariji brat Ivan tada je imao 17 godina. Teško se nosio s time u svojoj tišini. Ne bi htjela da nosi svu tu težinu i bol koju mi nosimo. Želim mu pokazati koliko nam je svaki taj dan dragocjen i važan.

Borba duga 14 mjeseci

Jakovu je bolest otkrivena u Zadru za vrijeme ljetovanja. Tada je počela njegova borba duga 14 mjeseci. Borba ispunjena nadom i vjerom da će sutra sve biti bolje. Nakon dijagnosticirane leukemije uslijedila je transplantacija koštane srži koja je i uspjela. No, kao posljedica terapija javila se epilepsija.

-Bojali smo se ostaviti ga ikada samoga. Epileptični napadaji dolazili su naglo, a uvod u njih bile su slikama koje su dolazile u vidno polje – likovi iz crtića, filmova, slike s mora ili slično. Tada bismo ga pokušali smiriti kako se napadaj ne bi uopće dogodio. Nikada nije klonuo čak ni kada je bio najlošije, kazala je Ivančica.

Prisjetila se svećenika kod kojeg se dva puta u Međugorju ispovijedala i molila za Jakovljevo ozdravljenje. Bio je to jedan visoki, stari svećenik koji joj je rekao da samo mora pustiti Jakova jer je on dobio sve bitke i ratove, on je pobjednik.

-Ništa nisam razumjela. Kako bi ga to trebala pustiti? Vratila sam se na nedjelju, a kada sam došla kod njega bio je u lošem stanju, no ja sam se osjećala drugačije. Dva sam mu dana pjevala i nisam mogla prestati.

Nakon nekog vremena Jakov je dobio teški moždani udar, a potom i bolničku bakteriju pseudomonas koja je uzrokovala otkazivanje organa. Deset je dana bio spojen na aparate.

- Zadnji sam puta pričala s njime kada su ga preselili u Kliniku Fran Mihaljević, u istu sobu, u isti krevet gdje se godinu dana prije toga oporavio. Kako nije mogao disati, bio je na respiratoru, a nama su rekli da idemo kući. Dok sam izlazila iz sobe, on je gurnuo glavu između nekoliko liječnika i rekao: „Mama bok, bok, bok!“

Jutro nakon, u tri sata i 15 minuta Jakov je preminuo.

-Puno sam divnih ljudi srela tijekom liječenja. Jedna takva divna žena je liječnica koja je sa mnom toga jutra plakala. Rekla mi je da je ona otišla kući svojoj djeci koja su bila dobro, a ostavila njega koji je bio u lošem stanju. Zadnju večer prije odlaska s posla stalno se vraćala na njegove monitore ne bi li se uvjerila da je sve u redu. Nikada nisam ni pomislila da bi Jakov mogao izgubiti bitku, ni u zadnjim trenucima. Ipak, to se dogodilo, rekla je mama Ivančica.

Vitezovi i princeze u vječnosti zauvijek zajedno pričaju viceve i skladaju najljepše melodije!

U istoj je bolnici s Jakovom bila i njegova prijateljica Petra. Određeno su vrijeme dijelili i sobu. Njoj je bilo 17 godina, a Jakovu 13. Prijateljstvo je to koje će u vječnosti trajati zauvijek.

-Već pred sam kraj, nakon izljeva krvi u mozak Jakov je želio ići Petri na rođendan. Posjeli smo ga, bio je prikopčan na sve aparate. Imao je na sebi samo majicu i gaćice. Čak i u tim trenucima bio je vedar i nasmijan te mi je rekao da ne može ići kod svoje prijateljice na rođendan bez hlača. Pokrili smo ga dekicama i odveli do Petre kojoj je cijelo vrijeme pričao viceve i otpjevao joj svoju pjesmu. Petra je idući dan na štakama došla do njegove sobe, no njega nije bilo jer je premješten u zaraznu bolnicu. Nakon toga su odveli i nju. Uz nju je i umro. Petra je preminula deset dana nakon Jakova.

Majka kao majka, toliko snažna, tako veliki životni borac da se na trenutke upitate kako li samo uspijeva.

-Što mogu kupiti svome djetetu? Više ne mogu ni čokoladu. Ne ostaje mi ništa osim ruža. Dođe blagdan svetoga Nikola pa Božić, što odnijeti na taj maleni grob? Na kraju shvatim da ne mogu ništa i jedino molim sv. Nikolu da ga zagrli kada je ne mogu. 

Vi ste cijelo vrijeme tu u mom srcu i kad se toga sjetim preko svega zla što me priječi do cilja Ja preletim!

Najljepši trenuci našeg razgovora s Ivančicom bili su oni kada se majčinski iskreno nasmijala sjetivši se svih Jakovljevih dječjih nestašnosti, njegovih želja i ciljeva, svega onoga što je radio i kako nikada nije izgubio svoj vedar duh.

Bio je pravi maleni gurman. Obožavao je jesti i kuhati. Od Raffaello kuglica, tiramisua pa sve do pite od sira koju je radio sam.

-Želio je biti kuhar. Mi smo mu objašnjavali da to i nije baš najlakši posao. Bio je tužan, ali nakon dva dana tražio me da mu u bolnicu donesem blok za crtanje jer je odlučio da će biti ipak arhitekt. Kada je vidio da mu crtanje baš ne ide, nastavio je sa svojom željom da bude kuhar. Nikada mi nije dao da počnem kuhati bez njega. Uživao je u tome sa svojim malenim prstićima, prisjeća se Ivančica.

Ni u najtežim trenucima Jakov nije prestajao pjevati. Zlatni dukati, općenito tamburaši i reperi bili su njegov odabir, a znala se tu pronaći i pokoja dalmatinska pjesma.

- Koje god pjesme da su bile, moralo je tu biti puno srca. Jednom je pjevao Thompsonovu pjesmu,  uzeo plastičnu čašu, bacio je na pod i rekao mi da želi staklenu tako da pukne. To je bio veliki žar.

Dobro već svima znana pjesma Jak kao Jakov nastala je u periodu dok je Jakov čekao transplantaciju. Bio je kod kuće i lijepo se oporavio. Napisao ju je sam Jakov u spavaćoj sobi na unutarnjim koricama bilježnice kao zahvalu svima onima koji su bili uz njega.

-Došli smo kući i htio je biti sam, a meni je bilo nevjerojatno da ga ne vidim. Nakon nekog vremena došao je u dnevni boravak i rekao da sjednem i slušam.  Otpjevao je i otplesao kompletnu pjesmu i meni i bratu i tati. Uspjeli smo ga nagovoriti i da ga snimimo i to je ona snimka što se vidi u spotu s grupom Connect.  Spot je sniman u Osnovnoj školi Švarča, a sva ona djeca bili su i jesu njegovi prijatelji, kazala je mama Ivančica.

Jakov je izgubio bitku s bolešću, ali svojom je borbom darovao ljudima nadu, upornost, dječju iskrenost, poniznost i zahvalnost. Imao je iznimnu snagu duha, hrabrost i optimizam sve do kraja. Iako tada nije bio toga ni svjestan, taj maleni anđeo svijetu je pokazao koliko je svaki dan života dragocjen i da ga moramo živjeti cjelokupnim bićem. Izreka "Jak kao Jakov" postala je simbol način ponašanja.

Od mame i tate dar

Povodom deset godina otkada je Jakov otišao putevima anđela želja njegovih roditelja bila je obilježiti sjećanje na Jakova pod nazivom "Od mame i tate dar"  predstavljanjem zbirke pjesama i izložbom radova  keramičkih figura.

"Pod svjetlom anđela" pjesme su koje je napisala mama Ivančica Rubido u desetgodišnjem periodu u raznim trenucima kako bi donijele utjehu i mir u srcu. Tata Branimir napravio je keramičke figure anđela, vitezova, kraljeva te ih darovao Udruzi Jak kao Jakov. Prodajom zbirke i figura udruga će prikupljati pomoć za malene štićenike, djecu oboljelu od malignih bolesti, kako bi im se olakšao težak put liječenja. Predstavljanje zbirke pjesama "Pod svjetlom anđela" i izložba keramičkih radova bit će danas u 18 sati u bočnoj dvorani Gradskog kazališta Zorin dom.

Foto: Dinko Neskusil