Dečki koji plešu: student, poduzetnik, doktor znanosti i vojnik

Luka Đuričić

 Luka ima 21 godinu, studira prehrambenu tehnologiju u Karlovcu, smjer mljekarstvo. Iz četveročlane obitelji je, odrastao na selu na poljoprivrednom gospodarstvu. Zainteresiran za nebrojene stvari. Neke od njih su, maloprije spomenuta poljoprivreda, zatim strojarstvo, tehnika i elektrotehnika. Skuplja gramofonske ploče i za sebe kaže da je staromodan. Reklo bi se da je vrlo društven tip, ali je i veliki fan samotnog mira. Za sebe kaže da je pretjerano pričljive prirode i ljubitelj zabave, te ''malo (malo više) na svoju stranu'' jer ne pije ni ne puši za razliku od većine njegovih vršnjaka, pogotovo onih koji žive studentski život. Ponekad je neshvaćen, požalio se, jer, kaže: -Zvučim k'o moja baba". Možda je preozbiljan, ali to je samo naizgled. Voli izmjenjivati mišljenja i iskustva sa svima koji imaju stav. Svatko te može nešto naučiti, kaže.

-Počeo sam s plesom krajem 4. srednje kad sam saznao da ipak još uvijek postoje vatrogasne zabave o kojima sam slušao priče od kumova, obitelji, suseljana, članova našeg dobrovoljnog vatrogasnog društva, priča svoju priču Luka. Želju sam imao oduvijek jer mi gotovo cijela obitelj pleše. A pošto ne pijem, ples mi se činio savršena ideja zabave. Nagovorila me je prijateljica, tj. digla me od stola na rođendanu (te sudbonosne večeri) i tako je sve krenulo. Neki prijatelji su se zainteresirali odmah, neki malo kasnije, neki nisu još uvijek. Ženski rod se lakše zainteresira nego dečki, zaključuje. Ali s vremenom mi je praktički cijelo društvo proplesalo i sad svi idemo po zabavama. Tim više jer imam prijatelje u Tamburaškom sastavu Merak. Pod ''sad'' ne mislim na korona godinu, nažalost.

Na tečaj plesa je Luka krenuo kad je upisao fakultet jer je postojala plesna sekcija kao alternativa tjelesnom. -To kad sam vidio bilo je "E, ja idem na to, nema dvojbe", prisjeća se. U početku je to kao i sa svim počecima, smotani ste i pretjerano svjesni svake sitne zanemarive pogreške (meni je još uvijek tako i sa salsom i s bachatom, nakon 3 godine, jedna od kojih je bila prije spomenuta korona godina u kojoj nisam plesao). Na pitanje što ga i dalje tjera da pleše kaže: -Ono što vas uvijek zadrži je ekipa, barem je mene zadržavalo. S tim ljudima dijelite trenutke gdje se skupa ''sramotite'', učite, potičete se međusobno, stječete iskustva. A učitelji? Učitelji vam mijenjaju svijet i život nabolje jer vas uče plesati, a putem plesa i mnogočemu drugome. Ne mogu dovoljno naglasiti koliku to vrijednost ima.

-Najveći problem mi je to što previše očekujem od sebe, pa mislim da sve moram pohvatati odmah, od prve. To je krivo razmišljanje i nije dobro za živce, kaže. Ali zato vam je tu ekipa s kojom ste na tom tečaju. Svakome tko razmišlja da počne bih preporučio prvenstveno da proba, nećete požaliti. Tečaj vas neće daleko dovesti ako samo tamo vježbate. Korak je lako naučit, ali bez vježbe ništa. Zato slobodno otiđite, probajte, i plešite gdje god, bilo to po plesnjacima, zabavama, svadbama ili kući. I mijenjajte plesne partnere što više. Svatko će vas naučiti nešto ili vas dovesti u situaciju da se naučite sami. I zadnje... kad vježbate, kad počinjete, kad tražite motivaciju, kaže Luka, neka to bude vama draga glazba. Nije bitno je li pjesma za quick step ili jive. Ritam je ritam, ako ritam odgovara onda plešite. Na vama omiljene pjesme je najlakše jer ste tada opušteni i pjesma vas samo nosi, savjetuje Luka.

Na ples sam krenuo jer je to bio način da se natjeram da redovito vježbam, jer postoji raspored. Ples mi je donio nova poznastva, nova prijateljstva, nove uzore čak. I najviše od svega, donio mi je još jedan način za kvalitetnu zabavu. I to toliko kvalitetnu i zabavnu da se više ništa ne može usporediti s plesom. Sasvim nova razina zabave, rekao bih. I ako vam je do toga stalo, donio mi je i samopouzdanje. Sreća je jedna od rijetkih stvari koje ima više kad ju podijelite, mudro kaže Luka. Ako ju dijelite s plesnim partnerom onda je jednostavno ima više. Osim toga, zabavnije je plesati nego sjedit za stolom (i curama, a i dečkima zapne za oko).

Pitam kako je u doba korone funkcionirao ples. -U koroni je sve gotovo stalo, kaže Luka, praktički je, ali iščekivanje je raspirilo želju. Nisam odustao od plesanja. Niti planiram. Planiram plesati doživotno. A svima koji počinju ili misle početi, ali ih je sram ili nešto... Zapamtite, i mene je bilo sram, a imao sam ogromnu želju. Sva sreća pa imam upornu prijateljicu. Zato ako vas netko tjera - nemojte se opirati. U grupi je lakše. Ako mislite da vas svi gledaju u početku dok još ne znate, to je možda istina, ali nije im u glavi ono što mislite da je. Ako vas gleda netko tko ne zna plesati, ta osoba će vas gledati s poštovanjem jer imate hrabrosti, a on možda nema. A ako vas gleda netko tko zna, oni će vas gledati s ponosom, radoznalošću i namjerom da vam pomognu na tom plesnom putu. I taj sram traje 30 sekundi jer ubrzo imate važnije brige od tog srama, hvatati ritam, koju sljedeću figuru otplesati i tako dalje. Na tečaju ste svi u istoj kaši i međusobno razumijevanje je neizrecivo, a stereotipi, toga je bilo i bit će. Možete se s tim opterećivati i sjediti za stolom gledajući ljude koji plešu misleći "Wow, pa ovo je impresivno, ja bih tako", ili ih ignorirati i pokušati, te se garantirano zabaviti. Ako ništa – dobro nasmijati! Stereotipi se neće promijeniti dok ih netko ne promijeni. Evo, i ja ih pokušavam mijenjati. Pusti selo neka priča, kaže pjesma. Inače, to je dobra pjesma za dvokorak, discofox, završava šaljivo Luka svoju priču.

Tomislav Novosel, je geodet i mladi poduzetnik iz Duge Rese. Završio geoinformatiku na Geodetskom fakultetu u Zagrebu, ima 32 godine. Od djetinjstva se bavio šahom i postizao je dobre rezultate u juniorskim i kadetskim prvenstvima Hrvatske, 3 puta je bio treći i sudjelovao na Europskom prvenstvu. Tek negdje na fakultetu se počeo baviti više fizičkom aktivnošću gdje je prvo krenuo s teretanom, kasnije s trčanjem, a danas se bavi kung-fuom. I plesom, posebice salsom koju najviše voli.

-Da mi je netko prije rekao da ću se time baviti, rekao bih da nema šanse. Plesom sam se počeo baviti sasvim slučajno, bio sam vjenčani kum, pa sam htio - ne htio morao naučiti plesati. To je u početku bio discofox i foxtrot, a kasnije na nagovor plesnog učitelja Saše Lugara iz River Dance-a Karlovac otišao sam na prvi sat salse. S obzirom da sam se uključio negdje u sredini trajanja tečaja, sam početak bio je poprilično težak (sjetio sam se Mr. Beana, barem sam se ja tako osjećao prvih nekoliko sati). Ipak, znao sam da je početak takav, tako da nisam odustao, priča svoju priču Tomislav. Danas sam napredovao, kaže, ali ima još jako puno toga što treba poboljšati i naučiti.

Ples je jedan oblik razgovora kroz pokret, gdje čovjek zaboravi na probleme i opusti se od stresne okoline. Plesom se steknu poznanstva i prijateljstva, i jedan potpuno drukčiji pogled na svijet. Iako kod nas, barem kako se meni čini, kaže Tomislav, okolina ne podržava dečke koji plešu. I sam sam doživio određena podsmjehivanja, više od muške strane poznanika i prijatelja. Uvijek postoje neke predrasude prema nečemu novom i stranom, neuobičajenom, ali smatram da trebamo raditi ono što nas veseli, bilo da se radi o plesu ili drugim stvarima iz života. Preporučam da svatko tko razmišlja o plesu proba doći na tečaj, pokuša zaplesati. Siguran sam da će imati samo pozitivna iskustva i da će mu to uljepšati život. Nas četvorica smo totalno različiti tipovi, različitim poslovima se bavimo, različite živote živimo. A opet, za kraj kaže Tomislav, svi imamo gotovo identična pozitivna razmišljanja vezano uz taj naš zajednički hobi i svi ga, na kraju krajeva, preporučujemo drugima.

Bojan Matijević

Bojan ima 44 godine, doktor znanosti je i profesor na visokoj školi, bavi se mikrobiologijom hrane, tehnologijom mlijeka i funkcionalnom hranom. Član je Uredničkog odbora u domaćim i stranim znanstvenim časopisima. Obožava trčanje, uređenje interjera, povijest i putovanja. Po prirodi je temeljit, dosljedan i esteta, ima osjećaj za lijepo, kaže za sebe. Polako usvaja pojam hedonizma i nastoji ga primjenivati u životu. Ne voli – prenemaganje, laži, manipulaciju i loše društvo. Nekada je bio sramežljiv i tih, ali posao predavača ga je promijenio pa zna u društvu preuzeti inicijativu, šaliti se, zafrkavati i pričati viceve. Naravno, dok ne naiđe žena koja mu se sviđa, onda ponovno postane sramežljiv.

Na latinskoameričkim plesovima je završio na nagovor kolegice s posla. Njoj je trebao partner za ples i nije ga trebala puno nagovarati. Plesna priča počinje sada već davne 2008. godine i traje uz duže ili kraće prekide sve do danas. Prvi plesni koraci su bili vrlo deprimirajući, prepričava Bojan. -Kolegica i ja, početnici, naišli smo na ekipu koja je plesala već neko vrijeme i dobro savladala plesnu rutinu. Pokušavali smo uhvatiti osnovne korake, uskladiti koordinaciju pokreta i sve je to na početku izgledalo vrlo nezgrapno i smiješno, kaže. Kolegica je odustala, a Bojan je malo po malo savladao korake i naučio plesati. Uz smijeh poručuje početnicima, -Nemojte se obazirati na druge plesače, učite i trenirajte, napredak ne dolazi preko noći, ali je divan osjećaj kada se vidi i osjeti.

Znanje plesa mu koristi na druženju na znanstvenim kongresima jer više na završnoj večeri ne sjedi, već pleše i dobro se zabavlja. Bojan zna otići i na plesne festivale kako bi se dobro isplesao, naučio neku novu figuru i upoznao neke nove ljude. To ga posebno veseli jer na festivalima upoznaje ljude iz različitih dijelova svijeta. Uz smijeh se prisjeća festivala u Puli i jedne prekrasne Šveđanke koju je ondje upoznao, ali ipak ni uz teško nagovaranje nije detalje te priče želio podijeliti s nama.

U ovoj pandemiji koronavirusa Bojan je oprezno pristupio plesu. Tečajeve plesa redovito pohađa, ali izbjegava veće plesne događaje. Nakon što se cijepio, otiđe na neku radionicu i party, ali uglavnom tamo gdje je manje ljudi i poznata ekipa. Poručuje dečkima za kraj: -Ako niste naučili plesati, krenite. Dečki nisu ni svjesni koliko žena voli plesati i kako svojim neznanjem propuštaju dobru zabavu. Ples nije nužno vještina kojom se hvataju cure, prvo je zabava, a ako se dobro zabavlja tko zna što se iz toga može izroditi, kaže uz vragolasti smijeh ovaj rasplesani mladi profesor.

Dražen Gaćeša

Dražen je četrdesetjednogodisnji vojnik, razveden, otac sedamnaestogodisnjakinje. Obožava tetovaže i tijelo mu ih je prepuno, to je prva stvar koju na njemu zapazite. Baš se uskoro sprema završiti lijevu ruku do kraja. Zanimaju ga i "kuži se" u računala, pa mu je često kuća prepuna rastavljenih laptopova i kučista koje sastavlja, rastavlja, pokušava popraviti. Voli životinje, vlasnik je nekoliko mačaka, voli izlaske i žene. Na prvu sramežljiv i tih, na drugu otvoren i glasan, u društvu koje poznaje veliki je zezant i zabavljač, i to uvijek uz bezalkoholno pivo jer alkohol ne pije. Kako je dečko u uniformi koji je nekad bio u misiji završio na latinskoameričkim plesovima?

-S plesom sam, ustvari, počeo slučajno, prije dvije godine, na nagovor najboljeg prijatelja koji je inače instruktor plesa. Iako volim ples i dvokorak mi oduvijek baš dobro ide, priča Dražen, trebalo mi je malo vremena da se odlučim krenuti, prvenstveno zbog manjka samopouzdanja, ali i okoline. Bilo je svakakvih reakcija, ali moram priznati da su većinom bile pozitivne.

-Početak je bio dosta škakljiv, ali ne zbog samog plesa, već zbog sredine, odgoja i moje neke sramežljivosti. Najveći strah mi je bio kako ću uskladiti razmišljanje o koracima, noge i ruke dok radim neku figuru, a da pritom ne dođe do nenamjernog hvatanja i ''pipkanja'' cura. Nasreću, ubrzo sam shvatio da mi je strah bio stvarno neosnovan. Početnicima bih savjetovao da se samo opuste, plešu i uživaju u tome bez ikakvog straha ili srama.  Ples kao takav mi se oduvijek sviđao, samo što prije nisam imao hrabrosti krenuti u te vode, nastavlja Dražen. Zato je puno lakše kad na tečaj dođete već s nekim poznatim, lakše je uklopiti se. Na moje pitanje o prednostima plesa kaže: -Za mene su to da puno lakše upoznajem nove ljude, idem na zanimljiva mjesta na partije, a uz sve to me opušta i zabavlja. Pomaže mi sa samopouzdanjem, a i dobar je za kondiciju, dodaje.

Nezaobilazno je spomenuti koronu, sva četvorica ju spominju. -Korona je, nažalost, dosta utjecala na ples u svim segmentima, od samih tečajeva i druženja, pa do putovanja i partija. Moram priznati da sam zbog korone u nekom trenutku pomislio odustati od plesa jer sam se bojao da ću puno toga zaboraviti i da ću morati učiti sve od početka. Srećom, nisam odustao, a nisam ni zaboravio, sve je ostalo tu (pokazuje na glavu) i samo sam nastavio dalje. A što je s planovima u vezi plesa, pitamo Gašu? -Plan mi je da nemam plana, želim samo plesati, biti još bolji i uživati u učenju nekih novih plesova. Obožavam bachatu i preporučam je svima za početke plesa jer je sporijeg ritma i ima lakše figure, salsa mi je možda malo prebrza, a htio bih naučiti kizombu. Ako ne znate kako ti plesovi izgledaju, potražite na You Tube-u, ali se nemojte obeshrabriti jer ćete vjerojatno naići na showdance nastupe  profesionalaca i naravno da će vam se činiti da je takvo što nemoguće naučiti. Ali, zapamtite, i oni su jednom krenuli od osnovnog koraka da bi to onda izgledalo ovako jednostavno.

Za kraj i Dražen ima poruku dečkima koji se srame ili im je neugodno doći na tečaj, a htjeli bi: -Nemate razloga za to, opustite se, dođite i uvjerite se kako je ples zabavan, zanimljiv i opuštajući. Ti vaši strahovi su stvarno neutemeljeni i smatram da to nisu čak ni vaši strahovi, već je to sve nametnuto od okoline i društva. Kod nas je, nažalost, uvriježeno mišljenje da je ples za cure, a da dečki trebaju igrati nogomet i igrice. Nećete biti jedini dečko na tečaju. Stvarno je istina, sve više i više dečki dolazi na ples. Ponekad nas zna doći na tečaj i više od cura, što je pred manje od deset godina bilo praktički nemoguće.

-Te predrasude je po mom mišljenju najlakše razbiti kroz ovakvo pisanje o tome, kroz promociju samih plesnih škola, plesa, partija i sl. Smatram da svojim primjerom itekako razbijam predrasude jer pokazujem da je u redu biti tetovirani vojnik i baviti se plesom, zaključuje Dražen. Jedno ne isključuje drugo, ma koliko to netko mislio. Svim budućim plesačima bih poručio da prestanu biti robovi predrasuda i raznih stereotipova. Nije važno što će reći susjed, već ono što vi želite, zato plešite, družite se i uživajte u svemu što vas čini sretnim. A nakon Nove godine obavezno upisati tečaj u jednu od dvije karlovačke plesne škole (CasaBlanka ili River Dance Karlovac). Tko zna, možda se sretnemo na nekom plesnom podiju i zahvalite mi na savjetima koje sam zajedno s mojim kolegama plesačima pokušao dati vama budućim plesačima, završava Dražen naš razgovor na ovu zanimljivu temu.

Foto: Matija Lovrenović