Dario Maradin u finalu utrke za najbolji radijski glas godine, prvo pojavljivanje pred mikrofonom imao na našem Radio Karlovcu

Na moje pitanje kako bi se ukratko predstavio nekome tko ga uopće ne poznaje, nije čuo nikad za njega, a da mu u kratkom odgovoru opiše sebe i svoju pravu bit, Dario je odgovorio jednostavno: ''Ja sam Dario Maradin iz Karlovca i blizanac sam u horoskopu, i to bi trebalo biti sve jasno.'' U nastavku našeg razgovora pokušao sam saznati koliko je zapravo uistinu lokalpatriot i koliko ima zapravo istine u horoskopu. Dečko je s Banije, voli naše četiri rijeke i kupanje, brbljav je i komunikativan, ali nas ne zadovoljava ovaj kratki odgovor. Inzistiram na pojašnjenju i evo što sam o Dariju uspio saznati.

-Volio bih vjerovati da sam kreativan. Srednju sam išao za grafičkog dizajnera, imao sam već tada potrebu nekog kreativnog izražavanja, zatim sam otišao u Varaždin na multimediju i proširio taj svoj kreativni potencijal na druge formate (video, zvuk…). Poslovi kojim se bavim, YouTube video clipovi, radio – sve to zahtjeva kreativnost, pokušao mi je odgovoriti na pitanje je li kreativna osoba.

U kojoj te mjeri Dariom Maradinom čini tvoj posao radijskog voditelja?

-S obzirom na to da radim na glazbenom radiju gdje je mjuza broj jedan, a glazbu inače volim i ne mogu bez nje zamisliti život – čini mi se da cijeli moj personality proizlazi iz onoga što sam ja i kakav sam ja na poslu.

Smatraš li se prvenstveno radijskim voditeljom ili glazbenim urednikom, autorom, urednikom, producentom radijskih showova, DJ-om, YouTuberom… što bi rekao da ti je prvenstveno posao, a onda nakon toga i sve ostalo jer je jedno s drugim spojivo?

Teško je reći… Rekao bih da sam možda prvenstveno radio personality… više DJ i voditelj, nego spiker ili novinar. Ili možda – kreator sadržaja, kako na radiju, tako i na svom YouTube kanalu.

Vidjet ćemo kakvi smo lokalpatrioti!

Povod našem razgovoru s našim ''kreatorom sadržaja'' je bila u naslovu spomenuta nominacija. Vjerujemo kako su mnogi od vas glasali za našeg Karlovčanina, za one koji bi to tek sad htjeli učiniti - nažalost, glasanje je završeno. Nagrade Zlatni studio se dodjeljuju šestu godinu zaredom, ove godine će se dodjela održati 28. siječnja u studiju Anton Marti, s izravnim prijenosom na Prvom programu HTV-a u 20:15 i čini nam se da bi bilo baš sjajno kad bi u kategoriji Najbolji radijski glas godine prozvali upravo Maradina. Vidjet ćemo kakvi smo lokalpatrioti!

Dario, jesi li ti lokalpatriot?

-Pa da, dokaz je što putujem svaki dan u Zagreb, ne želim se preseliti, a sigurno bi mi bilo jednostavnije, i jeftinije na kraju krajeva živjeti u Zagrebu. Volim, recimo, što nakon posla mogu popodne otići na Koranu… Imam čak i izbor – ako mi je Korana pretopla, odem na Mrežnicu ili Dobru… Živim za ljeto, obožavam naše rijeke, draže su mi od mora… Volim Karlovac. Sviđa mi se to što je dovoljno urban da je grad, a opet ima dovoljno prirode i zelenila, blizu su šume, mir je…. A metropola je s druge strane tu u neposrednoj blizini. Klasična priča, nekome iz Dubrave do Buzina na posao treba više nego meni od Karlovca, meni je samo malo skuplje.

Ali onda to vrijeme na putu iskoristiš za snimanje videa pa si opet na dobitku.

-Pa tako je sve zapravo i krenulo. Tako sam i pokrenuo svoj YT kanal. Kad sam počeo raditi na Otvorenom… s nama DJ-evima se dosta radilo, imamo nešto što se zove ''aircheck''… Glavni urednik te posjedne, pusti ti snimku tvog programa i onda se analizira tvoje vođenje, doslovno se secira sve što si rekao – kako si rekao, je li moglo drugačije, kraće, zanimljivije, tko te sluša, jesi li ga zainteresirao i slično… Za posao voditelja treba jako puno pripreme, umjetnost je reći punu, a što kraće…

I onda sam ja odlučio vježbati u autu s obzirom na to da puno vremena provodim na putovanju do i s posla. Izgovaranje, pričanje iz glave, frazeologija… Snimao sam se i preslušavao da vidim kako to zvuči, da si osvijestim poštapalice, da znam što treba unaprijediti i što trebam dodatno vježbati… I nekako se dogodilo da mi je jedna snimka ispala zgodno i igrom slučaja sam odlučio objaviti video na Fejsu, to se zarolalo, krenuli su pozitivni komentari, ljudima se svidjelo, savjetovali su mi da zašto ne bih otvorio svoj YT kanal jer je to ispalo, kao, ''super stvar'', pa - zašto ne objaviti s vremena na vrijeme nešto kad već dobro polazi. Probao sam, i evo ta priča sad već traje otprilike pet godina, imam oko 20 tisuća pratitelja na kanalu, na Facebooku i dosta više, skoro 80 tisuća. Zapravo, odlične brojke s obzirom na to da je sve počelo kao obična zafrkancija.

Može li se tu nešto i zaraditi?

-Može. Ne direktno od YouTube-a jer bi za to trebalo imati jako puno pregleda, ali ima suradnje sa sponzorima. Ako im odgovaraš u sklopu nekog njihovog brenda, targeta i zainteresirani su – može se dogovoriti neka promocija. Jave se ili oni meni, ili ja njima ako imam neki tematski video, nekad dođe do suradnje, nekad ne… Kombinacija hobi i dodatna zarada!

Teme za video clipove biraš unaprijed ili nastaju u trenutku, improvizatorski?

-Nemam neki dugoročni raspored, teme dolaze spontano, ovisno što se meni ili mojim pratiteljima u određenom periodu događa… Ali imam pripremu, neku strukturu, kraj i početak, a ostalo improviziram. Mislim, moraš neki koncept imati unaprijed… To je važno zbog toga da ne moram previše kasnije kratiti. Želja mi je zadržati se na nekih 5 do 7 minuta, čak i to je možda nekome predugo za današnji fokus i koncentraciju. Kad snimam idem starom cestom i tad imam otprilike sat vremena za snimanje. A naknadno onda to editiram da bude kraće i što efektnije na kraju. Izbacim pauze, izbacim suvišne rečenice, izbacim ono što ponovim jer sam se spetljao ili sam frfljao i tako se dođe do konačne verzije.

Možeš se fokusirati i na vožnju i na snimanje paralelno?

-Mogu. Nemam s tim problema. Podsvijest preuzme najvažniji dio, valjda.  Trudim se snimati jednom tjedno, ali mi sve teže to uspijeva otkad sam tata. Jer to nije samo snimanje već i montaža. Dosad ih imam oko 250 videa. Iako, nije bitan broj snimljenih videa, meni je bitan sadržaj, reakcije, doseg, a sponzorima - koja je moja ciljana publika… statistika kaže od 25 do 45 godina, podjednako žene i muškarci, a zapravo ljudi koji se mogu poistovjetiti s mojim problemima, stavovima i slično. Primjerice , kad sam gradio i uređivao kuću i snimao vlog o tome najviše su me pratili oni koji su to nedavno prošli ili su upravo bili u tom procesu, kad sam postao tata onda mi se javila hrpa mladih roditelja koji su mi govorili: ''Ha, ha, nemaš pojma kaj te čeka!'' i tako…

Postoji li neki video koji je najlajkaniji ili po nečemu najuspješniji?

-Imam video u kojem sam birao odijelo i pripremao se za svadbu… To znam da je bilo top jer mi je stvarno jako puno ljudi prišlo i reklo da su vrištali od smijeha, neki su čak i išli u taj salon samo da bi vidjeli što sam prošao… A najviše sam se potrudio oko jednog videa i taj mi je najdraži, ali je zapravo najlošije prošao. Nevjerojatno! Cijelo ljeto sam furao malu kameru sa sobom i snimao svaki i najmanji detalj – kartanje Una, skakanje u vodu, vožnja kanuom, cijelo ljeto u jednom videu… montirao sam ga sigurno dva tjedna, jer stvarno je bilo jako puno materijala. Inače za jedan ovaj vlog iz auta mi treba otprilike 2 sata montaže. Tako da, eto, meni najdraži i drugima najdraži video nisu isti.

Mnogima sam ''jocker zovi'' za pitanja o Karlovcu

Vratimo se na tvoj lokalpatriotizam. Koliko promoviraš Karlovac kroz svoj posao, kontakte, videosnimke?

-Pa zapravo puno, a da toga nisam možda dovoljno ni svjestan. Tipa, na radiju mi se jave ljudi koji planiraju doći na Advent u Karlovac pa me pitaju jel' to vrijedi čemu, ili idu s klincima u Aquatiku pa me pitaju mogu li im preporučiti kamo ići na klopu, što još vidjeti, ili da im preporučim kamo na kupanje… Mnogima sam ''jocker zovi'' za pitanja o Karlovcu, bilo na radiju, bilo na Instagramu. Tako da mislim da dajem do znanja koliko volim svoj grad i više nego što zapravo želim biti lokalpatriot i sigurno da to ispliva onda i kroz eter i kroz Instagram, odnosno YT kanal.

Prepoznaju li ljudi po naglasku da si iz Karlovca?

-Mislim da ne. Sad već svi znaju odakle sam, ali po samom naglasku je većina u početku mislila da sam zapravo iz Rijeke. Kažu da imam naglasak, ali su ga svrstavali definitivno pogrešno.

Tata Dario?

-Za dva tjedna će mi dijete imati dvije godine. I upravo te posljednje dvije godine su mi definitivno drugačije.

Obično se žene pita kako kombiniraju privatno i poslovno, obitelj i posao. Kako je to kod tebe?

-Teško, jer u ovom mom poslu nemaš radnog vremena. Nekad se probudim u 4 ujutro pa montiram video jer sam dan prije premoren pa ne stignem. Naravno, nisam sam u roditeljstvu, i žena i ja uskačemo jedno drugome i kombiniramo posao i obitelj kako najbolje znamo, ali da je teško – je. Još smo uz roditeljstvo paralelno i uselili u kuću pa i to nosi sa sobom hrpu obaveza, tako da je svakako izazovno. Srećom pa sam tip osobe koji ustaje inače u pet ujutro, bez obzira morao ili ne morao i onda nekako volim vjerovati da si dobro organiziram dan. Samo, eto, dosta vremena mi ode na taj put do posla. Uvijek radim jutarnju šihtu, radno vrijeme mi je od 10 do 14, od ponedjeljka do petka. Vikendi su mi slobodni, osim kad si uskačemo na neke zamjene, tako da je to OK. Doduše, nije uvijek tako bilo, ja sam na početku dobio angažman za vikende, četvrtak i petak priprema, a subota i nedjelja po pet sati. Ali su me ubrzo prebacili u tjednu šihtu i sad mi je super. Bolja je lova, više je ljudi, veći muving i više mi tako odgovara, definitivno.

Kako si uopće završio pred mikrofonom?

-Zapravo, prvo pojavljivanje pred radijskim mikrofonom je bilo upravo kod vas na Radio Karlovcu. Bilo je neko predstavljanje maturanata i onda smo kolega i ja bili gosti. Ja ne znam jesam li ukupno dvije rečenice izgovorio od silne treme. Mene su poslali jer sam bio brbljav i uvijek sam neku pravdu ganjao po školi, a onda su me kasnije zezali kako sam glasan ovako, a na radiju ''ni mu, ni bu''. I evo me sad radim na radiju.

A kako sam završio kao voditelj? Ma, radilo se zapravo o spletu slučajnih okolnosti. Kao grafički dizajner sam došao na televiziju TV4rijeke, radio sam tamo kao video montažer, grafički dizajner i po potrebi snimatelj.

Kako je u istoj zgradi i radio dogodilo se da se je voditeljica jutarnjeg programa razboljela, a u goste je dolazio gradonačelnik. Gradonačelniku se ne otkazuje gostovanje samo tako, morao je netko uskočiti za realizaciju, a nije imao tko. S obzirom na to da sam studirao multimediju očekivalo se da ja znam i taj tonski dio pa je bilo logično da ću se ja na brzinu najbolje snaći. Ja sam u to vrijeme bio pod velikim utjecajem Antene koju sam stalno slušao, sviđala mi se njihova spontanost i opuštenost u eteru, i tako sam se, eto, ja našao u studiju za pultom. Kolegica Nataša i Jelić su razgovarali, a ja sam se povremeno nešto nadovezao, ubacio se, okretao na zezanciju… Ispalo je fora, i tadašnja urednica Majda mi je nakon toga spomenula ideju (sad, je li to bila njena ideja, direktorova ili nekog drugog, ne znam) da bismo kolegica Antonija i ja možda mogli voditi udvoje. Čak me se moralo i nagovarati jer sam ja nekako mislio da nisam za to i da to ipak ne bih, jer oduvijek imam tremu od javnih nastupa. Kako sam pristao ipak na to - ne znam, kako se na kraju to zarolalo – ne znam… znam samo da kad sam ušao u to bilo je ''go with the flow''. Slušao sam druge radio postaje, znao sam kako sam želio da to zvuči, trudio sam se to prekopirati… i tako je to krenulo…

Dvije godine sam vodio na Trendu, u to vrijeme sam pokrenuo i emisiju ''Gost dana'' koja je i dan-danas slušana… Ali sam s vremenom jednostavno postao nezadovoljan ondje i počeo sam tražiti dalje. S time da nisam tražio posao na radiju, već sam se planirao ponovno vratiti u svijet grafičkog dizajna. Oduvijek sam se vidio u nekoj kreativnoj agenciji, htio sam smišljati kampanje za brendove i slično. Da bi u toj industriji mogao raditi moraš biti baš, ono, kreativan – kreativan, lumen za to, a ne da si kao ja neki osrednji grafički dizajner koji je samo težio tome, tako da mi je realnost bio rad u tiskari. A u tiskari nema baš puno kreativnosti, ondje u principu radiš samo pripremu za tisak…

Javljao sam se ja i na radio, da se razumijemo. Sjećam se, tri kruga sam prošao audicija i razgovora za Soundset, ostali smo jedna cura i ja… ali to je bila varijanta samo za povremeno uletjeti kad zatreba. Od toga ipak nije bilo ništa. I onda sam naletio na oglas u kojem je Otvoreni tražio voditelja, sjećam se, bio sam bolestan, oglas je doslovno taj dan završavao… ja sam pustio neku pjesmu s laptopa i doslovno s mobitelom snimio, kao, neku radijsku najavu do početka vokala i poslao to. I za tjedan dana su me nazvali, svidjelo im se i ponudili mi posao. Bez krugova, bez natječaja, vidjeli su potencijal i ponudili mi vikend šihtu. I to je bio taj neki trenutak kad sam morao prelomiti, ostaviti stalan posao ili ne, samo za neki probni rad za koji ne znaš što će od toga na kraju biti. Ali eto, treba nekad biti hrabar i zažmiriti. I riskirati. Mislim, inače ne bih imao neki problem s tim, ali sam taman ušao u kredit za auto od 5 godina pa mi nije baš bilo lako donijeti odluku. Ali drago mi je da sam odlučio tako kako sam odlučio.

Kakve su bile reakcije okoline kad si se pojavio u eteru?

-Pa, različite. Mislim, većini mojih prijatelja je to nebitno.. Oni koji slušaju više radio njima je to bilo wau, super. Naravno, mama je bila ponosna. Ali okolina mi nije baš bila vezana uz svijet medija pa onda nekako nije to bilo nešto što je ljudima bilo važno komentirati.

Kad voditelj pusti Pink Floyde da to znači da je otišao na WC

'Ajmo malo razotkriti posao radijskog voditelja. Kako to izgleda, koje su dobre i loše strane posla? Mnogi ljudi nisu svjesni da je najčešće voditelj i spiker i urednik i scenarist, glazbeni urednik, tehničar, realizator – sve u jednom.

-Kod nas na Otvorenom mi ne biramo glazbu, to radi isključivo glazbeni urednik. Naše je da glazbu smiksamo, da ju isporučimo van, da radimo music sale-ove, da uključimo slušatelje, da damo sebe i to je zapravo meni ljepota ovog posla. Povežeš se sa slušateljima na prijateljskoj razini. Sama činjenica što su odlučili slušati tebe i provesti vrijeme s tobom puno znači, inače su si mogli odabrati i pustiti si na YouTube-u svoju omiljenu glazbu bez mojih govorancija i loših fora. Moj zadatak je povezati se s njima, imaš određene zadane parametre na radiju kad što ide, a ostatak je na tvojoj kreativnosti i personalityju koji kroz show dolazi do izražaja.

Fora je što većina ljudi misli da kad voditelj pusti pjesmu da on ništa ne radi, da sluša pjesmu i uživa u njoj. Ali to nije tako. Možda negdje je ili je možda nekad bilo tako, ali više nije. Ima kod nas zezancija da kad voditelj pusti Pink Floyde da to znači da je otišao na WC. Jer pjesma traje 7 minuta. Ipak, to malo drugačije izgleda. Kad isključim mikrofon ja miksam sljedeće tri pjesme, ubacujem reklame, pripremam si što ću sljedeće reći, režem si tonove slušatelja… Kad uđem na ta 4 sata u studio ja ne izlazim, ne stignem ni na WC, cijelo vrijeme radim. Ono, baš je tempo! Zato što je sve zadano, to je ono što zovu ''format''. Jer kad bih se ja javljao samostalno po svom izboru svakih 15-20 minuta niti bih se povezao sa slušateljima, niti tu imaš energije i dinamike, to nije vođenje, to je javljanje… a u ovom načinu na koji mi radimo naše showove je zapravo ljepota svega.

Tu je jako puno pripreme. U počecima sam slao sinopsis uredniku sa svakom rečenicom koju planiram izgovoriti, puno se je vraćao natrag – ovo kraće, ovo ne zvuči dobro, ovo nije za taj dio dana i tu publiku, ovo treba prilagoditi… i to ne zbog neke cenzure, već zbog psihologije radija i slušatelja koja se mora poštovati. Mnogi mile da je to samo tako – pričaš iz glave što te volja. Ne, nije, sve ima svoje kako i zašto, sve je unaprijed osmišljeno, pripremljeno, programirano.

Znači, ne biraš sam glazbu? Koliko možeš dobro prezentirati glazbu ako ju sam ne biraš? Što ako ti se glazba po odabiru glazbenog urednika ne sviđa?

-Ako ti se ne sviđa odabrana glazba onda radiš na pogrešnom radiju. Onda trebaš odabrati onaj radio koji svira tvoju glazbu. Jasno, da bi mogao dobro prodati npr. Zepter posuđe, moraš i sam biti zadovoljan njime i vjerovati da je kvalitetno. Mi imamo kao radio targetirano što slušatelji vole i toga se držimo. Super mi je što se moj glazbeni ukus poklapa s ukusom mojih slušatelja. Imamo istraživanja koja nam jasno kažu što je za eter, tako da… ne puštamo ono što bismo mi htjeli, već ono što slušatelji žele.

Koje su negativne strane tog posla?

-Radio je jako transparentan. Ti ne znaš što se događa u pekari iza dok se mijesi i peče kruh, dobiješ konačni proizvod i kupiš ga, dok na radiju ti čuješ proizvodnju sadržaja, sve se čuje i sve je podložno reakciji i kritici. Trebalo mi je puno vremena dok sam to prihvatio. Svatko ti ima potrebu ukazati na tvoju grešku i to je opterećujuće. Ja kažem da je vani 13 stupnjeva, a zove slušatelj koji kaže da njegov mobitel pokazuje 11 i naziva me zbog toga ''idiotom''. Ali kad shvatiš jednom da je to tako i da se jednostavno ne možeš svidjeti svakome, jer nisi burek – onda se naučiš nositi s time.

Jesi li umoran nakon posla?

-Jesam. Uvijek. To je show i mi kao ''feel good'' radio puno radimo na kreiranju dobre atmosfere – ja se potrošim, iscijedi me taj delivery energije. I koliko god mi tijekom vođenja showa upravo to treba da držim cijeli show, jednom kad to stane – ja sam gotov, najradije bih legao spavati. A još se moram ''dopeljati'' do Karlovca. Tako da, umara.

Dođe li ti nekad da kažeš – dosta mi je, sad bih volio malo raditi nešto drugo?

-Ne. To ne. Volio bih raditi nešto drugo, ali – i nešto drugo, ali vođenje ostaviti to nikako. Trenutno to još uvijek jako volim. Naravno da si čovjek želi još i nekih drugih izazova u životu. Ne bih mijenjao ništa. Već sam deset godina u eteru, sedam i nešto sam na Otvorenom. Tako da… Ne bih mijenjao ovaj posao ni za što.Koliko si radio na svojim voditeljskim vještinama i na koji način si se gradio tijekom proteklih deset godina?

-Slušam puno stranih radio postaja, aircheckovi su mi puno pomogli, čitam literaturu, blogove, gledam videa i slično.

Neki poslovni ciljevi, planovi? Neki novi show? Postati glavni urednik? Podučavati?

-Skroz mi se sviđa ovo kako je sada i zapravo nemam nekih želja ili ciljeva u tom poslovnom smislu. Mnogi misle – nakon radija bi trebala sljedeća razina biti televizija. Mene ne privlači televizijsko voditeljstvo, televizija mi je nekako umjetno stvorena situacija, radio je više živ. Šefovanje me ne privlači, mentoriranje i predavanje – to možda i da. Bilo mi je zabavno, recimo, kad smo vodili udvoje na mojim počecima, to je dinamično i zanimljivo, ali sad sam se već naviknuo raditi solo tako da ne znam koliko bi mi to sad bilo zapravo bolje… Ne znam, uživam u trenutku i sada mi je dobro točno ovako kako mi je trenutno.

Valjda će me moj lokalni ''narod'' podržati

Misliš li da je ova nominacija za Zlatni studio došla u pravo vrijeme? Prije ju nisi zaslužio?

-Najveća medijska nagrada godine, kako ju zovu, je velika stvar, pa tako i sama nominacija za nju, neovisno o tome dobijem li ju ili ne na kraju. Da poslušam sada neku svoju snimku prije pet godina vjerojatno bi me bila sramota, tako da definitivno ju prije nisam zaslužio. Ali i vjerojatno će me za pet godina biti sramota slušati i današnje showove, to je tako. Teško je reći kad je pravo vrijeme. Očito sam došao do te neke razine da je netko rekao, i to netko iz struke – ok, ovo vrijedi za nominaciju pa idemo vidjeti što kaže narod. Valjda će me moj lokalni ''narod'' podržati!

Eh, da, i htio bih se tebi i tvojim medijima ovom prilikom zahvaliti. Baš sam si neki dan razmišljao kako je zapravo tužno da ovu moju nominaciju nije apsolutno nitko od lokalnih medija popratio, osim vas. Ne znam, radio na kojem radim nije nikome od lokalnih medija konkurencija, to su dvije različite razine – nacionalna i lokalna… Ono, kolege smo, iz Karlovca sam… Za Zlatni studio se nominiraju velike poznate face kao što su Duško Ćurlić, Antonija Blaće, Robert Knjaz… I onda se među njima nađe netko iz Karlovca, i nijedan lokalni medij to ne zanima. Šteta. S druge strane, vama hvala.

Neću te pitati što bi ti ta nagrada značila, ali ću te pitati hoćeš li biti jako razočaran ako je ne dobiješ?

-Hoću. Jer će me biti sram. Apsolutno glup odgovor, znam. Ali tako je. Sad sam već tu, pred ciljem, i koliko god mi stvarno i sama nominacija puno znači, moram biti iskren i reći da bih nagradu volio staviti na policu. Bila bi to moja prva nagrada ikad ikakva u životu. Da, bilo bi dobro… Mislim, ono, već sam kupio odijelo, uvježbao govor… haha, šalim se! Čuj, konkurencija je jaka… Battifiaca s Istre i kolegica Iva s Radio Rijeke. Battifiacu stvarno poznaju svi, bio je u žiriju Zvijezde pjevaju… Ne znam, velika je to konkurencija.

Što radiš kad ne radiš?

-Kupam se.

Dobro, kupaš se, ali ne kupaš se po zimi.

-Kupam se po zimi, bio sam prošli tjedan na Dobri, na Krvavom mlinu.

I?

-Bilo je dobro. Mislim, hladno je. Nije gušt kao po ljeti. Zdravo je, kažu! Gle, jednostavno se volim kupati u našim rijekama, što da ti kažem. A osim toga nije da imam nekih hobija. Treniram, dva puta tjedno odem u teretanu, imam i doma neki mali gym pa i sam vježbam, gotovo svaki dan. Ujutro… Ustanem oko 5, do 6 žena i ja popijemo kavu, malog spremamo za vrtić i onda kad oni odu ja odvježbam svoje, u osam idem na posao. S posla se vraćam oko 3-4, ne ostaje puno vremena u danu za neke hobije, ali kad su lijepi dani gledam da budem što više vani, bicikl, šetnje, ponovno kupanje… Ne izlazim navečer često, nekako kao da to više nije za mene, vrlo rijetko se dogodi neki izlazak. Ali sam i više tip koji voli svoj ritam u danu, buđenje rano, da iskoristim dan i tako…

Za kraj, jesi li zadovoljan trenutno sa svojim životom, privatno i poslovno, s onim gdje si sad?

-Jesam. Samo… ljudsko prokletstvo je što uvijek želiš više. Ono, želiš si kuću – dobiješ kuću, pa uređuješ iznutra, pa onda želiš izvana… Sada mi je trn u oku to vanjsko uređenje, recimo. Nikad nema kraja, uvijek ima planova. Ali generalno sam zadovoljan, moram biti. Došao sam gotovo preko noći s nekog malog lokalnog radija na najslušaniju radijsku postaju u Hrvatskoj. Velik je to skok i trebalo je znati u tome plivati. I na kraju ne samo da sam plivao svih ovih godina nego i na neki način ''isplivao'' s ovom nominacijom i kad sa strane pogledam mislim da trebam biti itekako zadovoljan sa svime. Ali da, čovjek uvijek želi više. Iako, da me sad pitaš što je to ''više'' ne bih ti znao odgovoriti. Ali možda je upravo u tome što ne znam – najveća čar. Život se preko noći okrene naglavačke, nikad ne znamo što nas čeka! Destinaciju svi znamo, put je bitan. A ja na tom putu trenutno baš guštam. Samo neka potraje.