Danica Grgec: Stara sam i zaboravljiva i to me iritira, ali da mogu ponovno bih bila učiteljica

Polako, s osmijehom na licu i štapom u ruci, u pratnji kćeri Dubravke, Danica Grgec došetala je do perivoja. Iako je bila pomalo nervozna zbog našeg razgovora, guštali smo u sjećanjima na učiteljske dane ispunjene predanošću i nesvakidašnjom ljubavlju koju je prenosila s generacije na generaciju. Kao što se učenici sjećaju svojih prvih učiteljica, tako se Dana sjeća svojih učenika koji su ostavili neizbrisiv trag u njenu životu. Pratila je njihovo sazrijevanje i odrastanje, ljutnju, sreću, borbu i smijeh. Kada četiri godine učitelj svakodnevno provede s učenicima stvara se prava obitelj s brojnim individuama, različitostima i posebnosti. I tako generacijama.

Danica će uskoro 91 godinu, a brojka je to koja joj je na ponos. Mnogo uspomena stane u nju.

-Puno se toga ne sjećam više. A šta možemo? Tako je, kako je. Starost dolazi, mladost odlazi. Iz te kože nikuda. Stara sam i zaboravljiva i to me iritira. Više ne pamtim kao kad sam bila mlada.

Iako je, kako Dana kaže, u mladosti imala sve u malom prstu, a danas nema ni u glavi, nikada neće zaboraviti svoje učenike, tolike generacije kojima je svakodnevno prenosila znanje i usmjeravala ih od samog početka njihova školovanja. Prvo radno mjesto naslijedila je od svoje tete koja je otišla u mirovinu, a je to u OŠ Lipje. Potom seli u školu u Vukmaniću gdje je radila kratko da bi se ponovno vratila u Lipje. Oko 1958. godine Danica je došla u Karlovac u OŠ Ivo Lola Ribar gdje je ostala do mirovine 1984. godine.

-Da mogu, ponovno bih bila učiteljica, to je najljepši posao. Moja su djeca bila jako dobra i svi su mi bili jednaki. Ne mogu reći je li tada bilo više ili manje posla, je li bilo teško ili nije. Ja to ne znam, nisam se time opterećivala. To je bio moj posao. Čim su moji učenici mene vidjeli, odmah su mi potrčali u zagrljaj. Mene su moja djeca jako voljela, kaže Dana sa suzom u oku.

Znala je da male stvari čine čuda, ali tada nije znala da upravo one čine osobu velikom. Imati takvu učiteljicu u prvim godinama školovanja veliki je blagoslov u životu što pamte i brojni učenici s kojima je i danas u dobrim odnosima, koji rado s njom porazgovaraju i prisjete se školskih dana. Na kraju četvrtog razreda, svakoj je generaciji poručila isto, a oni su je poslušali.

-Vi ćete narasti, bit ćete oženjeni ili udani, ali nemojte zaboraviti sastati se svaku godinu i razgovarati o svojim uspomenama, događajima. Sjetite se i mene i vidjet ćete da će vam biti lijepo. Tako ćete uvijek biti zajedno. Dosta se generacija nalazi, no ima i onih koji iz raznih razloga ne mogu. Zvali su me uvijek na svoje fešte, zovu me i danas. Ponosna sam i sretna kada ih vidim.

Prisjetili smo se kako je s učenicima Dana najradije učila u prirodi. Svake ih je zime vodila u šanac na sanjkanje, a ako je zadnji sat bio tjelesni guštali su na Korani. Kada je nastalo dječje odmaralište u Turnju sa trećašima je, ali i svojim starijim učenicima obavezno išla na logorovanje.

-Dok je bila u Lipju, jednom je prilikom išla s djecom u šetnju u šumu i našli su zmiju. Dana ju je spremila u džep i kada su stigli u selo pokazivali su je pa su joj seljani vikali “joj gospojo, vi ste sva vražja“, ispričala nam je Danina kći Dubravka koja pamti mamine zgode iz tih učiteljskih dana.

-Vidiš kako ti sve to pamtiš, ja više nemam snage, kaže Dana.

Možda ne pamti neke tako slatke i malene dogodovštine, ali zato pamti kako je nastao svima dobro poznati ZILIK. Rekli bismo, imala je Dana svoje prste u tome.

-Dok sam bila učiteljica često sam s djecom išla kod Pere Cara na Borlin koji je imao svoj vrt s djecom, uzgajao je vinograd, hranio živad, kokoši, prasce, jako se brinuo za djecu. Kada sam dovela svoje učenike k njemu, svi su se zajedno igrali. Bilo je to veselje na kvadrat. Tamo se rodila ideja onoga što je danas ZILIK. Došla sam kući i rekla mome mužu, Petru Grgecu kako bi bilo zgodno da se ondje sastaju slikari koji bi imali svoje prostorije na gornjem katu, a dolje bi bili kipari. I moj Pero, i Pero Car su to prihvatili i tako je u dječjem domu počeo ZILIK koji traje i danas, ispričala nam je Dana.

Kako ju je Pero zeznuo i što radi danas?

Svoga Peru Danica je upoznala u društvu. Slabo se toga sjeća, ali zna da je bila zima. No, nikada neće zaboraviti kako su se zaručili.

-Bio je predbožićni susret u Ozlju na koji smo trebali ići Pero, ja i naše društvo. No, društvo se nije pojavilo kada smo krenuli u Ozalj, a nisu došli ni naknadno. Vrag zna, možda se društvo posvađalo pa zato nisu došli, mislila sam si tada. Pero me je zezao cijelo vrijeme. Pitala sam ga kada smo se vraćali za Karlovac misli li on da sam ja blesava? I idemo tako na stanicu, ja ga požurujem da ne zakasnimo na vlak za Karlovac. Razgovarali smo o životu, a ja sam se samo smješkala. Dok smo tako hodali, Pero je rekao odjednom: „Čuj Dano, jel bi ti htjela biti moja žena?“. Mislim si ja, zgodan dečko, lijepo pleše i priča, snalažljiv je. Gledam u njega pa mu kažem da se i on meni sviđa i pristala sam. Kada sam došla kući i rekla teti što se dogodilo, ona je tražila da ga pozovem doma na kavu da ga upozna.

Danas Danica vrijeme provodi onako kako može. Ako je nešto dobro na televiziji, pogleda. Prije je išla i u kazalište, no sada više ne, ali joj zato kći Gaga sve prepriča.

-Moja Gaga jako je pametna cura. Angažirana je u svemu i zna sve što ju pitate. Imala je od koga i naučiti, njezin ćaća je bio pametan, a nisam ni ja baš bila za baciti.

Razgovor o sjećanjima je završio nastavkom šetnje kroz perivoj kojeg ona jako voli i odlaskom po kuhano vino, a na svoje dvije gazdarice Danu i Gagu cijelo je vrijeme pazila kujica Megy svako malo žicajući slatke pseće kolačiće. (a.r.)