"Da nam nije projekata i javljanja na natječaje, ne bi mogli djelovati"

Udruga slijepih Karlovačke županije jedna je od najstarijih udruga osoba s invaliditetom u Hrvatskoj. Udruga djeluje više od 72 godine, trenutno ima 98 članova o kojima vodi brigu. Udruga slijepih Karlovačke županije vrlo je aktivna, a većim dijelom financira se projektima, koje prijavljuje na razne natječaje. O radu udruge i brojnim aktivnostima razgovarali smo s predsjednikom Denisom Velimirovićem.

Kakva je situacija sa članstvom, imate li nezaposlenih, jesu li svi stambeno riješeni?

-Većina našeg članstva je u mirovini, dakle odradili su svoj radni vijek. Imamo nešto malo članova, koji su nezaposleni, ustvari jedini sam ja koji još uvijek radim. Stambeno su svi zbrinuti, osim jednog člana, tu smo nešto bili u razgovorima s Gradom Karlovcem, u međuvremenu je on našao smještaj, pa je i to riješeno.

Koji su glavni problemi slijepih osoba u Hrvatskoj?

-Nezaposlenost je jedan od glavnih problema slijepih osoba u Hrvatskoj, pogotovo u manjim sredinama. Ljudi završe školu, završe sve što je potrebno da bi se mogli uključiti u radni sustav, međutim malo je telefonskih centrala, praktički ih više i nema. Možda bi trebalo sustav školovanja promijeniti i prilagoditi. Senzibilizacija javnosti je svakako bolja, nego što je bila prije, ali još treba puno raditi na tome. Novim prijedlogom nacrta Zakona o sustavu socijalne skrbi nismo zadovoljni i nadamo se da neće proći. Hrvatski savez slijepih dosta radi na tome. Naravno, tu je i inkluzivni dodatak, već dvadesetak godina pokušavamo se izboriti za njega, ali bez uspjeha.

Koliko su projekti važni za udrugu?

-Putem projekata i programa udruga financira sve svoje aktivnosti i hladni pogon, djelatnike i edukacijske aktivnosti, u biti sve. Da nam nije projekata i javljanje na natječaje, ne bi mogli djelovati.

Koji su projekti trenutno aktivni?

-Imamo trenutno tri glavna projekta i programa, jedan je "Želim dom, a ne dom", koji je financiran od Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Isto tako provodimo dva projekta videće pratnje, jedan je isto od resornog ministarstva, to je "Ruka koja vodi". Drugi je projekt Europskog socijalnog fonda pod nazivom "Uz pratnju do sigurnijeg danas", to je također projekt videće pratnje.

Što znače ovi projekte videće pratnje članovima udruge?

-Znače puno, većina našeg članstva nije prošla edukacije kretanja uz pomoć dugog bijelog štapa ili uz psa vodiča, to su pretežno osobe treće životne dobi, a uz oštećenje vida imaju i dodatne zdravstvene probleme. Tako da bez pomoći videćih osoba, teško bi mogli obaviti sve što treba. Ja sam samostalnog kretanja, mogu otići od točke A do točke B, ali otići u našu bolnicu, otići u trgovinu po namirnice, to samostalno ne mogu odraditi. Pogotovo to ne može osoba, koja nije prošla tu edukaciju, znači, bez pomoći videće osobe teško je, gotovo nemoguće.

Možete li sami doći do prostorija udruge?

-Ja sam prije vidio, pa se puno toga sjećam, ali jedno je kada vidiš i kada se krećeš, a drugo je kada se krećeš uz pomoć štapa. Ja imam te neke svoje orijentire, nisam baš nikad došao pješke u udrugu, živim u Gornjem Mrzlom Polju, nisam nikad došao od točke A do točke B, ali vjerujem da bih znao doći. Tamo gdje bih zapeo, pitao bih nekoga, uvijek je netko u prolazu, netko hoda, pa bih pitao za pomoć. Putujem svaki dan s autobusom, dođem na stanicu u Mrzlom Polju, uđem u autobus i dođem u udrugu.

Često idete po gradu bez videće pratnje, imate li problema?

-Pa da, to je ruta koju poznam, od autobusne stanice do udruge. No, da moram ići na Rakovac, recimo do Sportske dvorane, nisam siguran da bih znao doći, znao bih se uputiti prema Rakovcu, ali pronaći sve zebre da bih prošao, to ne bih znao. Morao bih prije naučiti trasu da bih došao do te lokacije, ali trase koje znam, kojima se svakodnevno krećem, to nije problem. Tu i tamo, ako su neki radovi ili nešto, ali uvijek netko priskoči, prevede me preko zebre, ako zatražim pomoć. Kod sebe u Mrzlom Polju ne prelazim samostalno cestu, jer se iskreno jednostavno bojim ceste. Imao sam incident, bila je situacija, auto mi je stao preko puta iz smjera za Karlovac, s moje strane nije bilo nikoga, krenuo sam prelaziti cestu i čuo sam da nešto ide i potrčao sam, kamion je projurio meni iza leđa. Onda je došla susjeda, koja je isto išla na stanicu, rekla mi je da je sve vidjela i da ne može vjerovati što se dogodilo. Znači, taj kamion išao je pretjecati auto, koji je meni stao na zebri. Tu su bili milimetri u pitanju i nakon toga iskreno ja više nemam hrabrosti tu cestu prelaziti samostalno. Par puta još jesam nakon toga, ali su mi svakakve misli bile u glavi i onda sam rekao gotovo, ne mogu više, neću se prisiljavati.

Jesu li građani susretljivi prema slijepim osobama?

-Da, ne mogu reći, znači evidentan je napredak u posljednjih nekoliko godina i kada idem svojim putem, nitko ništa ne pita, ali ako stanem na zebri ili ako ljudi primijete da idem prema nekom vozilu ili ako su radovi na cesti, pa je ograđeno, ljudi priđu i ponude pomoć. Pomognu mi, prevedu me preko tog mjesta i stvarno nema problema po tom pitanju.

Proveli ste ove godine projekt "Aktivni u društvu", o čemu se radi?

-Taj projekt provodimo već niz godina, lani ga nismo imali, jer su sva financiranja bila otkazana, pa smo imali problema kao sve udruge. Ove godine projekt nam je prošao, financiran je od strane Grada Karlovca te tvrtki Čistoća i Inkasator. U slopu tog projekta imali smo edukacijski izlet u Muzej čokolade u Zagrebu, posjetili smo Muzej Domovinskog rata Karlovac – Turanj i išli smo na terapijsko jahanje u klub "Don Kihot" u Zagrebu. Izleti su bili odlični, podružili smo se, nešto i naučili. Činjenica je da nam je ova pandemija skresala dosta aktivnosti u ove dvije godine.

Kakva je suradnja s Gradom Karlovcem i Karlovačkom županijom?

-Imamo lijepu suradnju, vjerujem da to može i bolje, novci su tu uvijek ključan faktor. Znači, Grad Karlovac uskače sa svim tim natječajima u skladu s mogućnostima. Karlovačkoj županiji prijavili smo na natječaj projekt "Modernom tehnologijom do samostalnosti" i prošli smo. To je šesnaest tisuća kuna i pomoću tog projekta mi smo nabavili pomagala, koja smo dalje podijelili našim članovima.

Koliko tehnologija pomaže slijepim osobama, je li sada lakše?

-Je, puno je lakše. Potrebno je puno truda uložiti da bi se nešto i naučilo, pogotovo na računalima i pametnim telefonima. Današnji mobiteli stvarno imaju toliku razinu kvalitete, sve se ustvari može odrađivati putem mobitela. Na primjer, slikam neki predmet i meni će mobitel reći o kojem se predmetu radi. Nije uvijek točno, ali pomogne, pogotovo recimo u službene svrhe, ako mi dođe neki dokument mobitel će mi ga pročitati, nije savršeno, ali mogu shvatiti o čemu se radi. To je dosta pristupačno, mogu si ljudi priuštiti. S druge strane ostala pomagala i ostala sofwerska rješenja, koja su za računala, nažalost još su preskupa i to si rijetki mogu priuštiti.

Slijepe osobe mogu čitati knjige, kakva je tu situacija?

-Postoje Brajične knjige, one se tiskaju u Zagrebu i Čakovcu, tisak je izuzetno skup. S druge strane te se točkice kako se čita normalno i troše pod prstima. Te knjige nisu dugotrajne. Postoji u Zagrebu Knjižnica za slijepe, gdje se mogu preuzeti audio knjige i ostali materijali, stavi se u reproduktor ili računalo, pa se slušaju knjige.

Povodom Međunarodnog dana bijelog štapa objavili ste novi broj časopisa "Život slijepih". Koliko vam on znači?

-Već šesnaestu godinu zaredom objavili smo novi broj našeg časopisa "Život slijepih" i ponosni smo na taj naš časopis. On je u početku bio na par listova, a sada praktički moramo paziti što ćemo objaviti, jer je puno aktivnosti. Lijepo je kada u časopisu objedinimo sve naše aktivnosti, koje su bile tijekom godine i onda to kolegica snimi, pa zvučni zapis podijelimo članovima da mogu poslušati. Sam časopis podijelimo institucijama i prijateljskim udrugama.

Koje su aktivnosti Sekcije žena?

-Žene su vrlo aktivne, redovno u pravilu jednom tjedno je šetnja po gradu. Prijavili smo jedan projekt Hrvatskim šumama ove godine i prošli, pa su žene imale obilazak naše četiri rijeke, Bile su to šetnje oko rijeka. Žene idu i u kazalište, bile su u sklopu Mreže žena i u Premanturi, tako da ima aktivnosti.

Sportsko društvo slijepih "4 rijeke" vrlo je aktivno, imate jako dobre rezultate. U kojim sportovima nastupate?

-Trudimo se biti aktivni, četiri, pet godina smo tu negdje, osvajamo pehare i medalje. Natječemo se u kuglanju za slijepe i u pikadu za slijepe osobe. Kolega Slavko Kralj je na državnom prvenstvu u Premanturi ove godine osvojio treće mjesto u pikadu. Ja sam u kuglanju ponovio prošlogodišnji rezultat i ponovno osvojio naslov državnog prvaka. Slavko Kralj i ja bili smo na Europskom prvenstvu u kuglanju u Koprivnici, Kralj je bio četvrti pojedinačno, a ja peti. Sezonu smo dobro počeli i u kuglanju i u pikadu, sezona je duga, pa ćemo vidjeti.

Koji su novi projekti?

-Prijavili smo novi ciklus što se tiče videće pratnje preko resornog ministarstva, čekamo hoće li to biti, nadamo se naravno da će proći. Europa je za sada obustavila sva financiranja i natječaje. Svaki natječaj koji se objavi pratimo i u suradnji s Izvršnim odborom pokušavamo nešto napraviti.

Kakva je situacija za zaposlenicima u udruzi?

-Svi zaposlenici vezani su uz projekte i financiraju se isključivo iz projekata. Imamo dvije videće pratnje, administratora i voditelja projekata. Tako da je u potpunosti jasno, ako nema projekata, nema ni udruge.