"Cilj mi je biti najbolja sportašica grada Karlovca"

Atletika je posljednjih godina u vrhu karlovačkog sporta, članovi Atletskog kluba "Karlovac" ostvaruju sjajne rezultate na državnim prvenstvima, a bilježe i međunarodne uspjehe. Malo ih je u njihovom naletu zaustavila korona, ali oni marljivo rade i spremni su za nove izazove. Jedna od uspješnijih u 2020. godini bila je Helena Valentić, koja je 2019. godine bila najuspješnija mlada sportašica u karlovačkom sportu, a na nedavnom proglašenju bila je među pet najboljih seniorki za prošlu godinu. Helena Valentić je sportašica treće kategorije po kategorizaciji Hrvatskog olimpijskog odbora. Njena glavna disciplina je 3.000 metara sa zaprekama i u prošloj godini bila je seniorska državna prvakinja i prvakinja u konkurenciji mlađih seniorki. Razgovarali smo s Helenom Valentić o ostvarenim rezultatima u prošloj godini, planovima za 2021. godinu te o onome što je očekuje u budućnosti.

Kakav je bio tvoj početak bavljenja atletikom?

-Moj početak u atletici je zanimljiva priča, bila je to ustvari slučajnost. Bio je školski kros, ne znam je li bio županijski ili gradski, bila sam tada u drugom razredu osnovne škole. Došao je profesor tjelesnog odgoja i pitao tko bi htio nastupiti na krosu. Zanimljivo je da sam bila jedna od rijetkih, koja nije bila zainteresirana, prijavila se većina razreda. U zadnji trenutak se dogodilo da se jedna prijateljica predomislila i pitala me hoću li je zamijeniti, ja sam pristala. Iz nekog razloga sam se predomislila, a u to vrijeme sam trenirala taekwondo. I tako došla sam na taj kros i bila druga. Nekako me to dobilo, taj neki adrenalin, kad svi navijaju za tebe, baš nešto drugačije.

Jesi li već tada osjetila da imaš neke predispozicije za trčanje?

-Nisam bila prva, bila sam druga, pa nisam razmišljala o tome. Pošto sam ja dugoprugašica očito, u mlađim godinama ističe se samo brzina, vi možete imati talent i to kod brzine, a kondiciju to možete aerobno razviti tek s godinama. Tako da je normalno da se tako rano nisam pokazala.

Disciplina 3.000 metara sa zaprekama za žene relativno je nova disciplina, kako si se odlučila baš za nju?

-Da, to je postala službena ženska disciplina 2005. godine na Svjetskom prvenstvu, na Olimpijskim igrama je od 2008. godine, do tada su samo muški trčali 3.000 metara sa zaprekama. Zanimljivo je da u atletici ne biraš ti discipline, već one biraju tebe. Sve ovisi o tvojim predispozicijama, kakav si se rodio, geni i to sve. Ako se ne rodiš s većinom brzih mišićnih vlakana ne možeš ići na sprint i obrnuto. Bila sam izdržljiva, a prva utrka na 3.000 metara sa zaprekama bila je bez vježbanja, nismo trenirali zapreke, jer ih nismo niti imali. Meni je to izgledalo jako zanimljivo. Prepreke smo tada imali, to sam voljela raditi na treninzima. Na prvoj sam se utrci okupala, ali tada sam bila druga s dobrim rezultatom. Dobila sam neke cure, koje su bile bolje od mene na utrkama bez zapreka. Bila sam zadovoljna i htjela sam se baviti utrkom sa zaprekama, jer je zanimljivija od običnih utrka. Čim imate neke zapreke, malo vam to skrene misli s razmišljanja da želite stati, da vam je teško.     

Trčiš li još koju disciplinu osim 3.000 metara sa zaprekama?

-Moja glavna disciplina je 3.000 metara sa zaprekama, jako volim i 1.500 metara, ali za tu disciplinu nemam dovoljnu brzinu. Nadam se da ću to u budućnosti popraviti, trčala sam i pet i deset kilometara, to sam išla dosta dobar rezultat na državnom prvenstvu 2019. godine. Baš ne bi htjela previše ići na te duge staze.

 Koji ti je do sada najveći uspjeh u atletici?

-Meni je nekako uvijek najdraže kada me pozovu u reprezentaciju, to se s ničim ne može usporediti. Mislim da mi je ipak najveći uspjeh bio prošle godine kada sam osvojila naslov državne seniorske prvakinje. Prošle godine nije niti bilo puno natjecanja, pa nisam niti nastupala za reprezentaciju. Trebala sam ustvari imati jedan nastup za reprezentaciju, ali sam se ozlijedila dvadeset minuta prije utrke, iščašila sam gležanj. 2019. godine bila sam četvrta na Balkanskom juniorskom prvenstvu i peta na Balkanskom seniorskom prvenstvu. To su mi nekako bili najvažniji rezultati.

Kakva je konkurencija u disciplini 3.000 metara sa zaprekama?

-Logično mi je da se puno djevojaka ne odlučuje za ovu disciplinu, jer je stvarno puno teža od utrka bez zapreka, a puno ih nema niti uvjete za treniranje, kao što ih nisam niti ja imala. Međutim, mene to nije zaustavilo. Znam tri cure koje su na zaprekama slomile ruku, što znači da je ova disciplina malo i opasna. Vjerojatno i to ima utjecaja.

Ustvari je Karlovac centar u Hrvatskoj za disciplinu 3.000, jer ste Bruno Belčić i ti najbolji u državi. Kako to komentiraš?

-To mi je stvarno jako drago, Bruno i ja treniramo zajedno već desetak godina. Ovi neki dečki su kasnije došli, tako da smo mi od početka bili skupa. Radili smo skupa te kilometraže, sjećam se kako smo sanjali o sve ovome, a sada smo tu gdje smo htjeli biti, baš mi je drago zbog svega toga.

Sada ste dobili novu stazu i odlične uvjete, hoće li biti napretka?

-Naravno da će biti, ali ne može to nadomjestiti nečiju volju, rad i trud. Najviše će nam pomoći staza da više ne bude ozljeda. Našim preponašima Lei Novković i Hrvoju Neraliću bitno je da imaju više od dvije, tri prepone, njima je tehnika puno bitnija, nama nije važno kako ćemo preći zapreku, bitno je da ju pređemo.  

Kako je trčati po novoj stazi?

-Sada mi je postalo normalno, u početku mi je bilo malo neobično. Stara staza bila je crna i tvrda, to se nije ni moglo zvati staza. Mogli smo samo trenirati na polovici prve staze. Moram reći da nisam vjerovala da ćemo dobiti novu stazu, već sam više od dvanaest godina u klubu i oduvijek slušam bit će staza, bit će nešto i ja do zadnjeg trenutka nisam vjerovala da će se to ostvariti. Nisam vjerovala ni da će biti napravljena staza u dvorani. Toliko smo puta imali nadu, pa ništa, pa sam nekako odustala od toga. Tako da mi je jako drago zbog staze, puno nam znači.  

Odlični rezultati članova kluba zadnjih godina vežu se uz stazu u dvorani. Kakvo je tvoje mišljenje?

-Staza u dvorani nije krug, zavoji su pod 90 stupnjeva. Kako je bio beton, mi smo proklizavali u zavojima, bilo je i padova, nije bilo kako treba, ali bitno je da smo bili na toplom tijekom zime. Kada je stavljena staza, bio je to veliki napredak, mogli smo trenirati po zimi, dok smo do tada samo održavali formu preko zime. Sada imamo mogućnost dizanja forme u zimskom razdoblju.   

Je li staza na stadionu najbolja u Hrvatskoj?

-Mi smo malo subjektivni vjerojatno kod toga, no mi smo prvog dana kada smo stali na stazu i počeli trenirati rekli ovo je idealno. Nije niti premekana niti pretvrda, baš je savršena zapravo. Vjerujem da je to najbolja staza u Hrvatskoj.  

Kako stojiš s usklađivanjem obaveza, imaš li slobodnog vremena?

-Imam iznenađujuće dosta slobodnog vremena, ili mi se to čini. Dok sam išla u osnovnu školu, išla sam i u Glazbenu školu, vježbala sam tamburicu i trenirala, školu sam imala u jednoj smjeni, a u drugoj smjeni imala sam informatiku. Bilo me je na sve strane, ne znam što mi je tada bilo, sve me je zanimalo. Na kraju sam se odlučila za atletiku. Gimnazija mi je bila dosta naporna. Mislim da sada kada studiram, imam najviše slobodnog vremena, pogotovo sada kada je nastava online, pa sam doma. Nama to jako odgovara, u Zagrebu sam znala sama trenirati, imam sreće što sam jako motivirana, mnogi odustanu kada odu u Zagreb nije lako sam trenirati. Studiram fizioterapiju, jako me to zanima, Ivan Katić mi je puno pričao o tome i on je ključan što sam se odlučila za fizioterapiju. U srednjoj školi do trećeg razreda nisam znala što ću upisati, razmišljala sam o Kineziološkom fakultetu. Katić me upoznao s fizioterapijom, pokazao mi je koliko je to široko, svi doživljavamo to kao maser, zapravo je puno više od toga i jako me zanima.

Koji ti je glavni cilj u atletici?

-Da, ne mogu reći da mi Olimpijske igre nisu cilj, ali malo sam realnija, vjerojatno neću nikada uspjeti biti tako dobra. Nije baš da imam neke genetske predispozicije, nitko se od mojih nikada nije bavio sportom. Bruno Belčić je iz obitelji u kojoj su svi sportaši. Svi znaju da su rad i trud bitniji od talenta, ali ako nemate barem neku dozu talenta, teško je. Na Olimpijskim igrama nastupaju najbolji od najboljih, to su oni koji puno rade, ali koji su i talentirani. Vidjet ćemo što će biti. Moram reći da mi je cilj biti najbolja sportašica grada Karlovca.

Je li ti u ovoj sezoni glavni cilj nastupiti za reprezentaciju na Kupu Europe?

-Da, kao što sam rekla, reprezentacija mi uvijek najviše znači. Ciljam ove godine i na Europsko prvenstvo za mlađe seniore i seniorke i na Mediteransko prvenstvo za mlađe seniore i seniorke. Norma mi je dostižna, ali trenutno sam ozlijeđena. Radila sam odlične treninge na pripremama u Makarskoj, ali tada sam se i ozlijedila. Ovisi kako će se razvijati situacija oko te ozljede. Počela sam lagano trenirati, nadam se da neću previše ispasti iz forme, pa ako ne izgubim puno, možda bude ta norma, nadam se.  

Koliko puta tjedno treniraš?

-Sada zbog ozljede trčim svaki drugi dan, nekad imam teretanu ili vozim bicikl, plivam. Inače, kada nisam ozlijeđena, treninzi su svaki dan. Dva dana u tjednu imamo i po dva treninga. Vrijeme nam ide na ruku, pa možemo trenirati na stadionu. Pogotovo je to važno za naše mlađe članove, koji nisu kategorizirani i ne mogu raditi u dvorani, sada mogu trenirati vani.