Boško Rupčić: "Taekwondo mi je puno dao u životu, dao mi je samopouzdanje"

Ovogodišnja dodjela nagrada "Taekwondo Hall of Fame" održana je u Hotelu "Athenee" u Bangkoku u Tajlandu 24. kolovoza. Na ceremoniji je u "Taekwondo Hall of Fame" primljen Karlovčanin Boško Rupčić, koji se ovim sportom počeo baviti prije pedeset godina. Direktorica "Taekwondo Hall of Fame" za Europu Karlovčanka Svetlana Gvozdić Kana bila je u Bangkoku zadužena za dio scenarija i protokola. Dobitnik ovog velikog priznanja vratio se u Karlovac pun dojmova i utisaka s ovog važnog događaja u svijetu taekwondoa. Razgovarali smo s Boškom Rupčićem o ceremoniji u Bangkoku, njegovoj taekwondo karijeri i o puno drugih stvari.

Kada ste se počeli baviti taekwondo-om?

-Počeo sam trenirati taekwondo davne 1969. godine, što znači da je prošlo polja stoljeća od kako sam se počeo baviti tim sportom. Zadnjih desetljeća sam izašao iz taekwondoa, ali je on ostao u mom srcu. Formalno je Taekwondo klub "Karlovac" osnovan 1968. godine, a ja sam pristupio klubu 1969. godine kao srednjoškolac. Osnivačka grupa bila je oko Miroslava Brežana, Tonija Nobila, Franje Prota, mog brata Milorada, pokojnog Jovice Glogovca, Bijelića i bila je tu cijela jedna plejada iskusnih sportaša. Mi smo se kao klinci priključili njima, željeli slijediti njihove korake i postići one uspjehe, koje su oni počeli postizavati. Posebni zamah bio je kada su Miroslav Brežan, kao prvi Karlovčanin, i Toni Nobilo položili ispit i stekli crni pojas kao peti i šesti u rangu u bivšoj državi. Naš klub je bio prvi službeno registrirani taekwondo klub u Hrvatskoj, bivšoj državi i jugoistočnom dijelu Europe.

Zašto je po vama taekwondo postao toliko popularan u Karlovcu?

-Puno je zapravo faktora utjecalo na to. Taekwondo se pojavio kao potpuno nepoznat sport na našim prostorima. U to vrijeme karate je već bio prisutan i u Hrvatskoj i u Karlovcu i na prostoru cijele Europe, imao je određenu popularnost, određenu organizaciju klubova i formiran savez, što mi nismo imali. Pojavom taekwondoa osjetio se konkurentski odnos. Mi smo bili novi mladi sport. Bili su neki sporni momenti, koji su trajali dugi niz godina, zapravo tijekom cijele moje natjecateljske karijere. Bilo je to jedno razdoblje osporavanja i negiranja taekwondoa i nekih okolnosti koje su bile nametnute od određenih političkih faktora. Usprkos toga mi smo kao mladi ljudi ušli u taekwondo i nošeni mladenačkim entuzijazmom, u određenoj dozi i nekim inatom i buntom započeli trenirati taekwondo. Imali smo sreću da je taekwondo inicirao i doveo u Hrvatsku poznati korejski instruktor dr. Park Sun Jie, koji je bio izuzetan pedagoški stručnjak i vrstan perfekcionista. On je na prvu generaciju, na Miroslava Brežana i Tonija Nobila, prenio većinu svojih znanja, a zatim i na nas ostale. Mi smo ga jednostavno slijedili i uspjeh je bio neminovan. Puno truda i zalaganja, puno tih situacija, koje nisu bile vjetar u leđa, izazvale su kulminaciju želje da dokažemo da nismo sekta nekih raspuštenih mladića i djevojaka, nego da smo pripadnici jednog sporta, koji ima sve veću i narastajuću popularnost u svijetu. Počeli su dolaziti i prvi trofeji, iz prve je to izgledalo neočekivano, a onda je sa svakim idućim natjecanjem taj broj trofeja rastao. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih postalo je svima jasno, na osnovu postignutih međunarodnih rezultata, da to više nije samo slučajnost, da je to trend. Nakon nas nastupili su neki novi klinci, a to je možda i najveći uspjeh naše generacije. Naš najveći uspjeh je što smo privukli neke nove mlade ljude i oni su nastavili na temeljima naših uspjeha te su ostvarili rezultate, koje mi nismo mogli ostvariti. Neki iz moje generacije ostali su do danas u taekwondou.

Vi ste bili aktivni u oba pravca taekwondoa, u WTF-u i ITF-u. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

-Za mene je ovih mojih pedeset godina postojao samo jedan taekwondo. Svi smo mi izravno potekli iz ITF-a, jer je šezdesetih godina u Seulu osnovana Međunarodna taekwondo federacija, a onda je spletom nekih međunarodnih političkih okolnosti preseljena u Montreal. 1975. godine formiran je u Seulu WTF i onda je došlo do razjedinjenja na svjetskoj, europskoj i hrvatskoj razini. Ja sam sačuvao taekwondo u srcu kao jedinstven sport. Nastupao sam u obje federacije, uz Tonija Nobila ja sam jedini bio na WTF i ITF svjetskom prvenstvu. Na WTF svjetskom prvenstvu u Seulu 1975. godine osvojili smo pehar za fair play kao članovi državne reprezentacije. 1978. godine u američkom gradu Oklahoma City osvojili smo brončanu medalju na ITF svjetskom prvenstvu. Tako da smo osvajači medalja u obje federacije. Pokazali smo želju da ostanemo pripadnici izvornog načela i da nas ta podjela na različite aspekte pogleda na taekwondo ne udaljavaju. Za mene je samo jedan taekwondo, mnogi tako misle i žale što je došlo do tih podjela i svi imamo intimnu želju da konačno dođe do ujedinjenja i da se ti sporni aspekti, koji su za mene beznačajni, pomire i da se stvori jedinstveni natjecateljski sustav u kome ćemo svi biti zadovoljni i pod istim kišobranom.

Kakvi su dojmovi iz Bangkoka?

-Da, moram priznati da sam još uvijek pod dojmovima onog svega što se događalo u Bangkoku, ceremonija je bila u subotu, 24. kolovoza u luksuznom hotelu "Athenee". Prijem u Kuću slavnih je nešto što nisam očekivao i nisam se nadao, niti sanjao. Kao mladići željeli smo isprobati svoje sposobnosti na borilištu, to smo nekad uspijevali ili nismo. Tek puno kasnije došla je ideja o osnivanju Kuće slavnih od nekih naših taekwondo prijatelja u svijetu. Došao je dan kada sam nominiran i kada sam primljen u kuću slavnih. Kuća slavnih je tako koncipirana da njegujući i čuvajući povijest taekwondo sporta globalno u svijetu zahvali se pojedincima koji su u različitim vremenskim razdobljima i različitim dijelovima svijeta doprinijeli popularizaciji i razvoju taekwondoa od borilačke vještine do sporta i kasnije do olimpijskog sporta. Prije mene su u Kuću slavnih ušli moji sportski prijatelji Miroslav Brežan, Toni Nobilo, Franjo Prot, Slobodan Martinović Coco, Svetlana Gvozdić Kana i iz mlađe generacije Marijeta Željković. Već je ta činjenica za mene velika i časna. Treba istaknuti da je taekwondo nakon nogometa, najmasovniji sport. Svjetska taekwondo federacija najbrojnija je svjetska sportska federacija nakon FIFA-e, s 209 članica. U Hrvatskoj je taekwondo u ovih pedeset godina od nepoznatog sporta, zaslugom i doprinosom nas Karlovčana prerastao u organizaciju koja broji 149 klubova i najtrofejniji je hrvatski individualni sport.

Uzbuđenje je sigurno bilo veliko kod primanja nagrade. Je li to vrh vaše taekwondo karijere?

-Bio sam jako uzbuđen, to je bio zaista veliki događaj, još sam i danas uzbuđen. To je u neku ruku nagrada za životno djelo. Sve se odvijalo po izvanrednom pripremljenom scenariju. Glavni dio protokola ceremonije napravila je Karlovčanka Svetlana Gvozdić Kana, koja je direktorica "Taekwondo Hall of Fame" za Europu i koja je u ovom mandatu, pored organizacijskih stvari, iskoristila svoje pravo da predloži kandidata. To je pravo svakog kontinentalnog direktora, ona je u želji za promocijom hrvatskog i karlovačkog taekwondoa iz arhive izvukla mene. Ona je bila u Bangkoku i bila je zadužena za protokol. Dobio sam pismeno priznanje, a zlatni prsten dobit ću naknadno, jer je bilo nekih tehničkih problema oko mjera za prst. Moram reći da sam ja u mirovini i da bi teško mogao realizirati odlazak u Bangkok da nije bilo donatora. Grad Karlovac je financijski pomogao moj odlazak na ceremoniju, a posebno moram pohvaliti gradonačelnika Damira Mandića, koji je imao razumijevanja za ovaj projekt te sam dobio značajna sredstva za put. Pomogli su i Lana tiskara, Maing i moj prijatelj Neven Trbojević. U Bangkoku sam se našao s Karlovčaninom Nikicom Kosanovićem, koji živi tamo, pa sam proveo nekoliko dana u njegovoj kući na obali Indijskog oceana.  

Od svih borilačkih sportova taekwondo je najviše napredovao. Jeste li zadovoljni tim razvojem?

-Taekwondou je trebalo dugo da postane olimpijski sport i evo opstao je. Nadam se da će i dalje biti dio olimpijske obitelji, jer je puno toga napravljeno. Taekwondo je strašno kvalitativno i organizacijski napredovao. U smislu zaštite sportaša taekwondo je puno napravio u obje federacije. Meni je nekako više odgovarao ITF sustav natjecanja, gdje je bio moguć i kontakt rukom, ali to je moj osobni stav. WTF sustav je humanitaran i učinjen je realnim.   

Je li danas koji put uđete u dvoranu za treninge?

-Treniram malo za sebe. Za vrijeme studija dva put sam postao tata, pa sam zbog obiteljskih i radnih obaveza otišao iz taekwondoa, ali s pozitivnim pogledom na taj sport i sve što mi je dao. Družim se i danas s prijateljima, koji su još uvijek u taekwondou. Taj sport puno mi je dao u životu, dao mi je osjećaj samopouzdanja, naučio je mene i ostale da uvažavamo druge, da uvažavamo tuđa mišljenja i da kontroliramo svoje loše osobine i svoje nedostatke.

Branko Obradović