Bogdanka Conjar učiteljica je već punih 35 godina: „Unatoč svemu uvijek bih ponovno birala biti učiteljica“

Obilježavanjem Svjetskog dana učitelja, 6. listopada, ističe se važnost svih obrazovnih djelatnika koji svojim radom doprinose ne samo svojoj profesiji, već i razvoju društva u cjelini.

O tome kakav je bio položaj učitelja i odvijanje nastave nekad i danas, otkrila nam je Bogdanka Conjar koja već punih 35 godina radi kao učiteljica razredne nastave, od toga zadnjih 30-ak godina u OŠ Grabrik.

-Nekada su razredi bili mnogobrojniji, ali mirniji i aktivniji, više skoncentrirani. Uvijek smo brinuli o diferencijaciji i individualizaciji, ali sada je što se tiče učenika s teškoćama u razvoju propisano što i kako. Daroviti učenici su u istoj poziciji nekad i sada. Uglavnom su oslonjeni na entuzijazam učitelja i kod njih igra ulogu faktor sreće, hoće li imati učitelja koji razumije darovitost ili ne. Sustav i nekad i sad uglavnom funkcionira i ravna se prema „zlatnoj sredini“, tj, prema učenicima s prosječnim sposobnostima. Pamtim vremena kada su učenici prvih, drugih i trećih razreda bili ocjenjivani opisno. To je bio dobar model, ali nije zaživio. Danas još uvijek tapkamo i tražimo model vrednovanja, no međutim nikako da se vratimo na one modele koji su nama poznati, koje smo mi kao učitelji živjeli i koji nam se i ove perspektive čine da i nisu bili loši, napominje.

Kaže i kako su kriteriji ocjenjivanja prije bili važniji učiteljima i učenicima, a sada su važniji roditeljima.

-Što se tiče vredovanja ili ocjenjivanja, ne mijenja se ništa osim terminologije. I prije i sada imali smo kriterije vrednovanja. Prije su oni bili važniji učiteljima i učenicima, a sada su važniji roditeljima. Prije su učenici preuzimali odgovornost za svoj uspjeh i znanje, a sada nekako sve više tu odgovornost preuzimaju učitelji i roditelji iz raznih razloga. Prije se mislilo da su djeca sposobna za učenje i da je potrebno raditi da bi se znalo, a sada se previše traže razlozi zašto djeca nemaju odličan uspjeh. Mislim da se danas djeca podcjenjuju i da je svima važna ocjena, ne znanje, govori između ostalog Conjar.

Što se tiče odnosa u zbornici, međusobne suradnje, druženja, ozračja u školi, kaže kako se mnogo toga promijenilo.

-Tehnologija, a posebno sada epidemija, učinila je svoje i učitelje zatvorila u kabinete ili razrede tako da nema odmora u zbornici, nema razmjene ideja, nema zajedničkog rješavanja problema koje smo nekada rješavali na dnevnoj bazi, na malom i velikom odmoru…

Što se tiče pristupa nastavi, on se, kako navodi, mijenja iz godine u godinu.

-Tehnologija je uvijek bila u razredu, no njezin nagli napredak dovodi do toga da programi rada u školi ne mogu takvom brzinom pratiti sve „novotarije“ te je nastava opet ovisna o učitelju, o tome koliko se on želi usavršavati, u kolikoj mjeri želi pratiti razvoj društva i u kolikoj mjeri želi ići ukorak s tim, naglašava.  A ono što je ostalo isto svih godina su, kako je navela, male plaće učitelja.

-Učitelji se nemaju snage izboriti za sebe. Ostale su iste smjene, isti broj minuta, isto zvono... Malo je ova epidemija uzburkala organizaciju rada pa je vidljivo da se može, ali kada se mora. Ja bih željela da se može jer se hoće, jer se promislilo da bi bilo bolje kada bismo promijenili barem onaj dio koji možemo. Bez obzira na sve, bez obzira na razočaranost pojedinaca i pojedinih učitelja, i na moju osobnu razočaranost, uvijek bi ponovno birala biti učiteljica, poručuje Conjar.

Naglasila je i kako se često misli da učitelji malo rade, da rade samo ono vrijeme koje provedu u školi.

-Nikako ne možemo razuvjeriti javnost da to tako nije. Članovi obitelji učitelja znaju koliko i kako oni rade. Učitelj se svakodnevno mora pripremiti za nastavu, ići ukorak s vremenom, mijenjati svoju metodiku oslanjajući se čisto na svoje znanje i na to kakav mu je razred i kako osluškuje svoj razred. Nikako se ne bih složila da učitelji ne rade, jer rade jako puno. Toliko koliko učitelji rade, zasigurno njihova plaća ne ide ukorak niti s tim vremenom, niti s tom energijom, niti s tim trudom koliko ulažu u svoj posao, zaključila je učiteljica Conjar.