"Bio sam na liječenju u Lovranu, kad je pao Vukovar, zavladao je muk na cijelom odjelu"

Gotovo 30 godina je prošlo od završetka Domovinskog rata. Kroz godine obilježavaju se i oni pobjednički i oni tragični događaji iz tog ratnog perioda. Za Karlovac i Karlovčane, ali i žitelje cijele županije tih je teških, tragičnih događaja najviše bilo od 4. listopada pa sve do kraja te prve ratne 1991. godine. Počelo je napadom na grad 4. listopada, a pogleda li se unazad mjesec studeni bio jedan od najtežih ratnih mjeseci; raketiranje u Draganiću i pogibija 17 branitelja, proboj tenkova iz Logorišta kad je u tri dana stradalo je 18 civila među kojima su neki brutalno ubijeni, zatim je 12. studenoga okupirano Saborsko, gdje je ubijeno 38 civila, mahom staraca koji nisu htjeli napustiti svoja ognjišta, a onda 16. studenog pada Slunj. Tijekom rata poginulo je 352 Slunjana. Upravo te tužne obljetnice obilježavaju se ovih dana. No, cijela se Hrvatska prisjeća žrtava Škrabrnje i Vukovara, 18. studenog.

To je bio i povod za razgovor s Miroslavom Carom. Kao 24-godišnjak u Domovinski se rat uključio kao dragovoljac. Mnogi će ga prepoznati s jedne od najpoznatijih fotografija iz Domovinskog rata na karlovačkom području, koju je Dinko Neskusil snimio na križanju u Mostanju, a na kojoj su uz Cara još redom Darko Lipak, Zdravko Krpan, Dubravko Željković – Paganini i Davor Celinšćak – Cela.  Njih su petorica bili pripadnici 1. satnije 2.bojne 110. brigade ili kako su se kasnije nazvali - Satnija Rebels. Upravo ta fotografija nalazi se i na ulazu u Muzej Domovinskog rata na Turnju.

Samozatajan i skroman, Miro je u vrijeme početka rata studirao na tadašnjem VTŠ-u u Karlovcu. U jednom od prijašnjih razgovora kazao je da nije baš razmišljao da će biti rata.

-Možda sam bio mlad i neozbiljan, ali meni su u to vrijeme glavne stvari bile cure, izlasci i nogomet. No, situacije sam postao svjestan kad su 21. na 22. rujna 1991. izašli tenkovi i mi kao ekipa prvi smo put tada bili blizu pucnjave i postali smo svjesni, odnosno barem ja, donekle svjestan ozbiljnosti situacije. Kad je pak 4. listopada počeo napad na Karlovac, ako je još itko dvojio tada mu je bilo se jasno.

Samo dva dana nakon toga, bila je nedjelja 6. listopada, Miroslav je teško ranjen u Škrtićima, zaseoku iznad Slunjskih brda.

-Svako jutro, dakle između Škrtića i Slunjskih brda je šuma, mi smo se dovikivali s gardistima. Tog jutra, u nedjelju sam čuo čudne glasove kroz šumu, spominjanje imena koja nisu baš bila iz naših krajeva. Bilo mi je to sumnjivo i sjećam se da sam rekao dečkima da idem pogledati opremu koja je bila u kući malo niže. Krenuo sam, tad je pala granata i poslije toga se više ničega ne sjećam, ispričao je.

Probudio se tek nakon tri dana u bolnici, ranjenici su u karlovačkoj bolnici zbog granatiranja bili često seljeni u to vrijeme, s odjela u podrum gdje je bilo sigurnije.

-Moja prva slika kad sam se probudio bila je da ležim u polumraku i vidim cijevi od toplovoda ili ne znam čega iznad sebe, a onda i mamino lice.  Ona je radila u bolnici u kuhinji. Tada sam počeo povezivati što se dogodilo. To je bila srijeda, a do tada ništa. Kako mi se „ugasio televizor“, tri dana nisam znao ništa.

Miroslav je ranjen u vrat i natkoljenicu. U vratu je imao geler, a iz natkoljenice je izvađena kuglica, pa pojašnjava da se radilo o projektilu VBR-a.

-Sve je ispalo super. Imao sam, kako se kaže, više sreće nego pameti. Dobro je završilo i u cijelom tom nizu od ranjavanja sam imao sreće. S nama je Škrtićima bila i Sabina (Protulipac op.a.) i nije mi bilo tada drago da je tamo, ali mi je ona spasila život. Izgubio sam puno krvi i svi kažu da ona nije reagirala moglo je biti i drugačije. Bila je cijelo vrijeme uz mene dok su me vozili jer je bilo još ranjenih. Imamo sam sreće i u tome što je tada u bolnici bio dr. Pajić, vrhunski kirurg, koji me je operirao i odradio je to vrhunski.

Zanimljivo je poznanstvo, a kasnije i prijateljstvo Miroslava Cara i Sabine Protulipac.

-Kad smo išli na položaj stali bi u Apolu, a Sabinu i njezinu srednju sestru viđao sam na izlascima. Sestra je izvrsno plesala, a ja jako volim plesati pa smo se znali družiti, a i nekakva smo daljnja rodbina. Nazvala me njena mama i rekla da Sabina želi u gardu i da ne zna što će s njiom. Zamolila me bi li mogla doći kod nas jer mene poznaje. Što sad reći? Mogao sam reć' ne… No, tada je nama puno značilo kad je uz nas bilo djevojaka, ali s druge strane to je bilo i teško. Sjećam se kad su počeli napadati Škrtiće i kad se granatiranje malo smirilo, prvo mi je bilo da vidim gdje je Sabina. Kad se nije javljala pretrnuo sam od straha, dok nisam našao Celu i nju i vidio da su dobro, kazao je Miro.

Nakon dva tjedna zbog preopterećenosti bolnice je otpušten, ali nije se mogao vratiti kući u Logorište nego kod sestre na Švarču. Bio je polupokretan zbog ozljede noge, a zbog ozljede vrata ostao je bez glasa. Čuvši što se Miroslavu dogodilo po njega je došao kum Marijan Tuškan koji je živio u Rijeci.

-U riječkoj bolnici su me primili k'o narodnog heroja, kaže Miro, a nakon 10 dana prebacili su ga u Lovran u rehabilitacijski centar.

Iako većinu listopada i studenog proveo na liječenju i nije bio u Karlovcu, to vrijeme bilo mu je vrlo teško.

-U Lovranu je bio sve puno, bilo je ljudi od svuda, iz Vukovara, Osijeka, Slavonija, Lika i vidio sam zaista nevjerojatnih sudbina. Kad sam to vidio, sebi sam rekao da sam prošao super. Veze nisu bile kao danas, ali čuo sam se s ljudima u Karlovcu. Ginuli su dečki koje sam poznavao. Ležao sam u bolnici kad mi je bratić poginuo, ubrzo se dogodilo i još jedno stradavanje u obitelji, Dražen Mikšić, muž moje sestre, ostao je u kolicima. Jako me je pogodilo kad su mi rekli za izlazak tenkova iz Logorišta. Tada je Lovranu bio televizor u jednoj sobi i svi smo gledali vijesti. Kad je objavljena vijest da je pao Vukovar, zavladao je muk na cijelom odjelu, kaže.

U Lovran u se brzo oporavljao, zahvaljujući i vrhunskoj skrbi i jer je imao veliku volju da se oporavi. Želio se što prije vratiti u Karlovac, a vratio se početkom dvanaestog mjeseca 1991. Zabrinjavalo ga je što mu se glas nije vraćao, govorio je uz veliko naprezanje, a to je više zvučalo kao piskutanje. Liječničke prognoze bile su neodređene pa se već pobojao da se to neće niti dogoditi i da ga samo tješe, ali na jednoj nogometnoj utakmici, u žaru navijanja vratio se i „dobar glas“. No, ubrzo je slijedio još jedan udarac kad mu je poginuo najbolji prijatelj Denis Goršić.

-Kad već govorim i o mladosti, prije rata društvo smo bila nas šestorica. Danas sam samo ja ostao. Trojica su poginula u ratu, a dvojica su umrla nakon rata, istaknuo je Car.

Želja za povratkom u Karlovac bila je velika, ali vrijeme nakon povratka, kako kaže, nije bilo dobro za njega. Iako ratni vojni invalid, nakon Celinog poziva da se vrati u Rebelse odlučio je ponovo obući uniformu u veljači 1992. godine.

-Vjerovali ili ne tad je sve ponovo dobilo smisao, a dok sam bio u stanu… Uvijek me užasavala jedna pomisao - da će me granata pogoditi i na cesti i da ću nestati k'o pas, nakon svega što sam prošao. Kad sam rekao da se vraćam, svi su, roditelji, cura rekli da sam lud, posebno je to teško prihvatila sestra, kazao je i dodao da je u vojsci ostao do 1994. godine.

Kaže da u Vukovaru, nažalost, nikad nije bio. Što se tiče udruga, aktivan je u Rebelsima, pomaže im kad treba raditi, ali…

-Kad je završio rat, našao sam svoju srodnu dušu i zasnovao obitelj. Iskreno, do pred koju godinu zapravo sam jednostavno rat „prekrižio“. Otišao sam raditi i radio sam u privatnoj firmi 15 godina. Nije mi na kraj pameti bilo da ću imati mirovinu i da ću od toga moći živjeti, nego od svog rada. Uopće se nisam htio rata spominjati. Kako godine prolaze, starimo i sad mi dolazi nekako želja i sigurno ću proći u Vukovar, ali sam ili sa suprugom. Eto, 20, 25 godina ništa me od toga nije interesiralo, htio sam se maknuti od svega toga, jer vidio sam kud to vodi. Meni je obitelj bila sve, drago mi je da sam se našao sa suprugom, opstali smo, iza nas je 28 godina braka, dvoje djece, kćerka i sin i dan danas meni je obitelj sve. Da sam bio drugačiji možda bih bolje živio, ali ne žalim, završava priču  57-godišnji Miroslav Car.