„Bez obzira što je Hrvatska sada službeno slobodna od mina, upozoravamo na potencijalnu opasnost“

Povodom nedavnog obilježavanja Dana svjesnosti o opasnostima od mina u Muzeju Domovinskog rata na Turnju, u emisiji Aktualno našeg radija razgovarali smo s Ivicom Bošnjakovićem, predsjednikom Udruge Bojna za razminiranje Karlovac. Razgovor prenosimo i u Karlovačkom tjedniku.

*Kako vi kao predsjednik udruge i pirotehničar doživljavate Dan svjesnosti od mina i njihovih opasnosti?

-Povodom Dana svjesnosti od mina mi kao udruga koja je nekada bila postrojba Hrvatske vojske, koja je radila isključivo na razminiranju vojnih objekata i vojnih lokacija, želimo upozoriti lokalno stanovništvo, lokalne zajednice na potencijalnu opasnost bez obzira što je Hrvatska sada službeno slobodna od mina. Želimo upozoriti jer iz našeg iskustva, dok smo radili na razminiranju, pronalazili smo sredstva zaostala iz Prvog i Drugog svjetskog rata. Tako da postoji velika mogućnost na nekim lokacijama da ostanu zaostala sredstva i iz Domovinskog rata.

*Jesu li pirotehničari pacifisti?

-Svaki pirotehničar zapravo je pacifist, zato što smo svjesno ušli u to da bi očistili to područje za druge. Dali smo svoj doprinos za cijelu našu zajednicu, da mogu danas slobodno hodati i kretati se tim prostorima.

*Na prostoru cijele Hrvatske nailazili ste na ta minsko eksplozivna sredstva iz drugih ratova. Kako to da proteklom vremena taj eksploziv, taj eksplozivni mehanizam ne oslabi i ima i dalje tako razornu moć?

-Oni imaju jako dugi vijek trajanja i ta su sredstva uglavnom dobro hermetički zatvorena.

*U moru kod Lošinja pronašli ste minsko polje iz Drugog svjetskog rata, a od tada je prošlo više od 80 godina?

-Da, sa kolegama koji su radili na razminiranju i nekim stručnjacima iz pirotehnike bio sam razgovarao o tome. Sa usporedbom sa sredstvima iz 2. Svjetskog rata koja su se koristila u vrijeme Domovinskog rata, je da su oni  usavršeniji i njihov vijek trajanja je duži. Pretpostavlja se i da više od 100 godina mogu ostati u toj svoj svojoj snazi kao i danas.

*Kada se jednom krene u miniranje određenog područja, bez obzira na vašu stručnost i na sistematsko čišćenje tog terena, postoji li mogućnost da jedna eksplozivna naprava uvijek ostane?

-Zato i želimo upozoriti na to. Znači ako ljudi koji borave u prirodi, naiđu na tako nešto, to ne mora značiti da je tu bilo minsko polje, da je to čišćeno i da je ostalo, nego može biti jednostavno odbačeno ili se na neki drugi način našlo u tom prostoru, da to ne diraju, jer to su nestabilna sredstva. Sva sredstva koja nisu eksplodirala kada su ispaljena, ona ostaju nestabilna i mora se izvršiti procjena  može li se to sredstvo transportirati, nositi negdje dalje na uništavanje ili se uništavati na licu mjesta.

*Od 1991. pa do 1. ožujka kada je službeno dan kada je razminirana Hrvatska,  vi i vaša bojna prošli ste kompletan teritorij Hrvatske od Vukovara pa sve do juga. Gdje je bilo najteže?

-Mi smo kao postrojba Hrvatske vojske za razminiranje nakon mirne reintegracije išli u čišćenje prostora koji su od 1991. bili minirani, znači tih vojnih objekata i tih vojnih lokacija. Ne znam sad da bih mogao reći evo, ovaj je bio najgori. Svaki teren je specifičan i težak na svoj način. Prvo, ako ne postoji neka dokumentacija mora se dobro napraviti izvid, odakle početi, kako uvesti ljude i tako dalje. Znači ima dosta pripreme oko toga. A onda i sam rad u minskom polju, jer tu nikad ne znate što vas  čeka.

Drugo je kada postoje neki zapisnici o minskim poljima pa onda imate već neki uvid. A možemo doći i na lokaciju koja je minski sumnjiva, a ne mora biti mine. Ali mi moramo sve pregledati, kao da ih ima, to se mora odgovorno i stručno raditi.

*Je li prijam za posao pirotehničara, odnosno selekcija jako rigorozna?

-Kada sam bio došao u tu postrojbu, sa mnom je došla grupa od 86 ljudi. Nakon te selekcije nas je ostalo 12 raditi kao pirotehničari u minskom polju. Ostali nisu  zadovoljili te kriterije koje su trebali i poslani su u neke druge postrojbe, na druga mjesta.

U početku kada se krenulo u razminiranje i Hrvatska vojska je imala dosta žrtava. Ljudi koji su stradali, znači ostali bez nekih ekstremiteta ili smrtno stradali. Ali onda tu se malo stalo i došlo se do ideje da se stvori jedna specijalizirana postrojba Hrvatske vojske samo za razminiranje. Tako je i ta naša postrojba ustrojena i zato se radila tako velika selekcija. Ljudi su morali biti psihofizički spremni da mogu raditi taj posao. Ali i educirani. Znači moralo se dobro poznavati sva ta eksplozivna sredstva, znači cijelu materiju. Ali sve ovisi od  čovjeka do čovjeka, jer bilo je ljudi koji su prošli tu edukaciju, ali nisu mogli ući u minsko polje, dobili su tremu. Onda je bolje da recimo takav čovjek bude logističar kod nas, nego da ugrožava i sebe i svoje kolege.

*A što je odlučujuće u vašem poslu?

-Ključno je biti odgovoran, taj posao morate staloženo i temeljito raditi, jer svaka pogreška se skupo plaća.

*Koliko vam pomaže tehnika, odnosno oprema koju pirotehničari imaju i kakva je ta naša oprema?

-Hrvatska je po pitanju razminiranja u samom svjetskom vrhu. Znači imamo dobru opremu, relativno kvalitetnu i dobro se pokazala na terenima gdje smo radili. A najvažnije je isto kao i u ratu, da mora proći čizma po terenu. Imate terena gdje strojevi ništa ne mogu i onda se sve mora ručno raditi.

*Kada se kreće o minska polja, kakav je protokol rada?

-Sve vam ovisi o terenu. Ali ima jedno, kako bih rekao,  možda neko kao zlatno pravilo. Znači postoji točno propisan razmak između pirotehničara kada se uvode u posao. Oni moraju imati jedan prostor oko sebe gdje su samo oni i u kojem rade i odvojeni su zato da ne bi u slučaju neke eksplozije došlo do stradavanja više ljudi.

*Na nedavnoj edukativnoj izložbi u Muzeju Domovinskog rata na Turnju ukazali ste na opasnosti od eksplozivnih sredstava koje još uvijek postoje. Što poručujete građanima?

-Ukoliko pronađu nekakvo eksplozivno sredstvo, neka ništa ne diraju, nego prijave policiji koja će poslati svoje stručnjake pirotehničare na to mjesto.

*Koliko vaša udruga broji članova?

-Imamo oko 50-ak članova u udruzi. Najveći nam je problem što nam je udruga  registrirana u Karlovcu i tu nam je baza, međutim članovi udruge su iz svih krajeva Hrvatske. I onda je problem skupiti ljude, daleko im je putovati. Evo recimo ja sam u ponedjeljak došao iz Osijeka ovdje.

Inače, mi se kao udruga bavimo humanitarnim djelovanjem i edukacijama. Recimo prošle godine smo imali jednu humanitarnu akciju sa biciklističkom klubom Furaj Lega iz Osijeka gdje smo donirali jednoj osnovnoj školi 35 bicikla.

*Koliko je kroz postrojbu od 1991. do zadnjih dana prošlo pirotehničara vaših kolega?

-Ne mogu sada reći točan broj jer postrojba je doživljavala nekoliko preustroja i mijenjala je nazive. Ali otkako je ova postrojba ustrojena oko 250 pirotehničara radilo je baš na razminiranju, iako je bilo i više ljudi koji su imali licence, odnosno položili su ispite u na Policijskoj akademiji u Zagrebu.