Ashok, Dutman i Abdul – trbuhom za kruhom s druge strane svijeta u više od 6.000 km udaljeni Karlovac

U posljednje vrijeme sve se češće čuje u svakodnevnim razgovorima kako je grad ''pun Nepalaca'', čak i kad se ne radi o Nepalcima ljudi to tako govore. Nismo mogli iz različitih izvora dobiti pouzdanu brojku stranih radnika iz te južnoazijske zemlje koja broji više od 30 milijuna ljudi. Dojam je da ih ima, ali ovo ionako nije reportaža o zapošljavanju stranih radnika.

Nepal je bio do prije 15 godina monarhija, najpoznatiji je većini nama po Himalaji i Mount Everestu na sjeveru zemlje. Većinski je to hinduistička zemlja koja se smjestila između Kine i Indije, u kojoj se govori nepalski, piše pismom devanagari, stanovništvo se uglavnom bavi poljoprivredom i imaju tradicionalni sustav kasti, njih 50-60 i svaka ima svoj jezik. Ne znam jeste li znali jednu zanimljivost, Nepal je jedina je zemlja na svijetu koja nema pravokutni oblik zastave, sastoji se od dva trokuta i najstarija je to službena zastava na svijetu. Glavni grad je Kathmandu, plaćaju nepalskim rupijama, a više od trećine Nepalaca govori engleski jezik… Doduše, takozvani ''broken english'' s različitim utjecajima drugih jezika, kojeg nije, uvjerili smo se tijekom razgovora, lako razumjeti… brzo govore, imaj čvrsti naglasak i karakterističan izgovor zbog kojeg mi je u početku bilo pomalo i neugodno jer – vidi se da dečki znaju dobro jezik, ali ih jednostavno nisam dobro ''hvatao''. Međutim, nakon malo vremena privikavanja razgovarali smo jednostavno i lako kao da jezične barijere nikada nije ni bilo i kao da smo prijatelji oduvijek.

Dvojica nasmiješenih i srdačnih mladića dočekali su me u kantini tvrtke u kojoj rade. Već kod predstavljanja bilo mi je jasno da ću ih morati zamoliti da mi sami zapišu imena… Ashok i Dutman, obojica dvadesetsedmogodišnjaci iz iste općine na istoku Nepala, i obojica istog prezimena: Tamang, što je ujedno i naziv njihove kaste. Radi se o rođacima koji su na put prema dalekoj Hrvatskoj odlučili zajedno, što im je svakako olakšalo snalaženje kod nas. Kad imaš nekog svog uz sebe u tuđem svijetu, sigurno je sve jednostavnije.

YOUTUBER ASHOK

Ashok je dugokosi naočiti mladić širokog osmijeha i s puno poniznosti u komunikaciji, a opet iznimno razgovorljiv i pristupačan. Kao i rođak Dutman ovdje je u, od svog doma više od 6 tisuća kilometara udaljenom Karlovcu već 10 mjeseci i smatra Karlovac, kako sam kaže, svojim drugim, novim domom. Prije dolaska u Hrvatsku Ashok je imao u glavnom gradu svoju malu trgovinu alkoholnih pića. Preselio se u Katmandu i vodio svoj biznis otprilike 2 godine, dobro mu je išlo, kaže, Jasno, i u Nepalu je korona mnogima poremetila planove, to je i njemu bio glavni razlog zašto više nije mogao poslovati i zašto se odlučio na odlazak na rad u inozemstvo. Inače se školovao u području menadžmenta, što mu je dobro došlo kod otvaranja i vođenja trgovine, ali nažalost više nije išlo.

Nakon srednje škole upisao je i fakultet, ali je na njemu ostao samo 2 dana, sa smijehom nam je prepričao, nije se jednostavno našao u studiranju. Objasnio nam je ukratko i nepalski sustav obrazovanja – imaju državne i privatne škole, tri godine traje predškola, deset godina osnovna i dvije godine srednja škola. Tijekom lockdowna kad je prestala s radom njegova trgovina zaljubio se u fotografiju i počeo je učiti montažu videa, to mu je hobi… Ali morao je nekako ponovno zarađivati, a u Nepalu je bila teška situacija. I ne, nije odmah završio u Europi, prvo je otišao u Katar, međutim zadržao se ondje svega jedan mjesec, imao je peh da se razbolio i nije mogao ostati, pokušao je nakon toga sreću pronaći u Kini, međutim ondje mu je problem bio jezik – kako kineski za naučiti, tako engleski na kojemu mu je bilo teško komunicirati s Kinezima… I na kraju je završio u Karlovcu.

Mnogi njegovi sugrađani su birali upravo Hrvatsku za svoje odredište tako da je naša zemlja već na neki način ''razvikana'' među Nepalcima. Mi se žalimo kako nam ljudi odlaze… Što bi onda tek nepalska vlada rekla? Ashok kaže da otprilike 300 do 500 ljudi svakodnevno ode iz njegove domovine trbuhom za kruhom, tako kažu podaci u medijima, dakle svaki dan toliko! Iako mu, naravno, nedostaje Nepal, upravo je nepalska vlast ta s kojom se ne slaže kako vodi tu državu i koju smatra krivom za veliki egzodus svojih sugrađana. Kaže, ''Nepal je raj u kojem su na vlasti demoni'', bio je slikovit. Priča o korupciji podsjećala je nekako na našu hrvatsku priču, ali nisam mu htio kvariti idiličnu sliku o našoj zemlji. Potječe iz budističke obitelji, u Katariju su mu mlađi brat koji radi kao učitelj i sestra srednjoškolka, majka je domaćica, a otac, kao većina odraslih muškaraca, saznajemo, mu je farmer, poljoprivrednik koji preživljava od usjeva. Čuje se redovito sa svojom obitelji i kažu da su dobro, ne žale se, Nepalci su takvi.

Ashok je avanturističkog duha, željan novih iskustava i doživljaja u novoj sredini u koju je došao, a koliko je oduševljen različitim stvarima u Karlovcu i Hrvatskoj – prenosi redovito na svom YouTube vlogu na kanalu SOUL V. Da, da, Ashok je youtuber. Možda 163 pretplatnika nije puno, ali ozbiljno je krenuo s tom pričom. Zadao si je zadatak na YT objavljivati barem jedan video tjedno. Plitvice, Risnjak, Zagreb… pa Advent u Karlovcu, iskustva s božićnog domjenka sa svojom ekipom s posla iz Kelteksa, neki dan i prvi ovogodišnji snijeg… sve su to zanimljive teme koje predstavlja svojim sunarodnjacima i upoznaje ih s našom zemljom, ljepotama i kulturom. Kaže da želi istražiti svaki kutak Hrvatske i o svemu napraviti vlog. Naravno, nije na tim videima sam, uvijek je uz njega i ekipa s posla, njegovi cimeri s kojima dijeli kuću pod Švarčom. Još je petero Nepalaca u kući, dva Indijca i jedan kolega iz Bangladeša, ukupno njih desetorica. Dutman se ubacio i kaže da žive kao kraljevi i ništa im ne nedostaje. Od Senjske do posla im treba tek tri kilometra, na posao najčešće idu biciklima kad je dobro vrijeme. I čini se da se jako dobro zabavljaju.

KUHAR DUTMAN

Ashokov rođak Dutman je u Katariju doslovno živio u kući preko puta. Sad su kao cimeri još i bliže. Dutman je u rodnom Nepalu vodio obiteljski fast food i radio u kuhinji, s obzirom na to da je završio školu za kuhara. Završio je i višu školu za hotelski menadžment. Njegov restoran je nastavio raditi, a on se odlučio za odlazak, kako kaže, ''da poveća obiteljski dohodak''. Nepalci u svojoj zemlji prosječno zarađuju 150 eura, tako da je zarada u Hrvatskoj itekako značajno povećanje tog ''obiteljskog dohotka'', kako kaže. E sad, njemu je već malo teže pao odlazak iz domovine jer je ondje ostavio kad je odlazio dvogodišnju djevojčicu i suprugu. Njegov je motiv bio zarada, priznaje, mladoj obitelji treba novac. Obećano mu je da će možda moći dovesti u Karlovac suprugu i dijete u skorijoj budućnosti, kaže da bi se u tom slučaju zadržao ovdje duže, pet-deset godina možda.

Kao i Ashok smatra da su ga Hrvati jako dobro prihvatili, svi su spremni pomoći, na ulici i u supermarketu ih svi pozdravljaju, nemaju negativnih iskustava, neki su se prema njima doslovno postavili kao da su im obitelj, tako da su našim hrvatskim gostoprimstvom oduševljeni. Hrvatskog nisu naučili puno, težak im je… Naravno, prve riječi koje su zapamtili i pohvalili nam se njima bile su ''ćevapčići'' i ''rakija''. Sad znamo kako provode slobodno vrijeme, haha! Vole izlaziti, kažu, druže se i s ekipom s posla, Ashok ide u teretanu, zapravo su se baš dobro snašli. Sjećam ih se na dočeku Nove godine na Adventu, plesali su uz Magazin kao da su najveći fanovi te grupe. Sjećam ih se i s božićnog domjenka, glavni su na plesnom podiju. Vole boraviti puno u prirodi, kažu da je naša Korana najveća atrakcija koju imamo. Nisu još bili kod nas na moru, ali želja im je posjetiti i našu obalu.

Pitao sam ih i za hranu, kako se snalaze s namirnicama i začinima koji im trebaju za njihovu tradicionalnu kuhinju. Kažu da su začine donijeli iz Nepala, a i u Zagrebu ima jedna trgovina koja je dobro opskrbljena sa svime što im je potrebno pa onda svako toliko, najmanje jednom mjesečno idu ondje po hranu. S poslom su jako zadovoljni, rade u proizvodnji, uglavnom bravarske poslove, na pakiranju, slaganju, voze viličar i slično… Dobro se slažu s kolegama, šefovi su prema njima jako dobri i zadovoljni su. Da su sjajni radnici to je potvrdila i voditeljica ljudskih resursa u Kelteksu, Kristina Peris. Trude se maksimalno pomoći im u njihovom snalaženju, jasno na poslu, ali i van njega, uvijek im stoje na raspolaganju i prema njima se odnose zaštitnički. U Kelteksu imaju i psa koji im je svima svojevrsna maskota, zove se Zelda, glavni je lik na njihovim društvenim mrežama… Spremno je i odlično pozirala s našim dečkima na fotoshootingu.

Kad uspoređuju Nepal s Hrvatskom kažu da su zemlje dosta slične, i oni imaju puno zelenila i rijeke, klimatski je, barem u dijelu gdje oni žive značajno toplije, na jugu su temperature zimi desetak stupnjeva, a ljeti se kreću oko 40. Neizbježno mi je bilo pitati za neobičnu ''modu'' koju viđamo kod mnogih od njih da po hladnom vremenu nose jakne, a istovremeno na nogama sandale ili natikače. Kažu da je to kod njih tako, da su navikli na bose noge. Nismo se složili oko teze da je kad je hladno ipak najvažnije da je obuća topla. O ovoj i drugim temama smo razgovarali uz puno osmijeha. Naime, njihova im životna filozofija nalaže da unatoč nedaćama uvijek budu dobre volje i zahvalni, i ta se energija osjeća kad razgovarate s njima. Razgovoru se pridružio još jedan njihov kolega, ali ne njihov sunarodnjak. Tako da, nije ovo samo priča o Nepalcima…

MARKETINGAŠ ABDUL

Abdul Vahid je Indijac iz Kerale s juga Indije, savezne države čije ime znači ''zemlja kokosovih palmi'' i turističke destinacije koju mnogi Europljani posjećuju zbog prelijepih plaža, slapova i klime koja u najhladnijem periodu godine iznosi tek petnaestak stupnjeva. Abdul je radio 12 godina u Dubaiju u svojoj struci, završio je studij marketinga, uglavnom se radilo o farmaceutskoj industriji u kojoj je obavljao rukovoditeljske poslove, a između ostalog je ondje radio i u medijima, konkretno u novinama. I obitelj je bila s njime u Dubaiju, supruga i dvoje djece. Ovaj tridesetosmogodišnji marketinški stručnjak nakon Dubaija je planirao karijeru nastaviti u Kanadi, a prije odlaska je odlučio provesti jednu godinu kod kuće u Indiji, taman kad se je i njegovim planovima prepriječila korona. Kanada je zatvorila granice na dvije godine i morao je tražiti nešto drugo, nije mogao više birati. Pitam ga kako to da nije kad se već odlučio za odlazak u Hrvatsku da se nije odlučio tražiti nešto u svojoj marketinškoj struci. Kaže da je probao, ali da se traži svagdje poznavanje hrvatskog jezika kao temelj, a također, kaže, kad se usporede plaće u proizvodnji gdje mu jezik ne treba i u marketingu gdje bi morao puno više napora uložiti da bi uspio, uz puno stresa oko ostvarivanja targeta i  rezultata – razlike u zaradi su kod nas minimalne. Naravno, kaže, kad se usporedi njegova plaća u Dubaiju – ondje je dobivao za mjesec dana koliko ovdje zaradi za tri mjeseca i više i mnogi mu kažu da je, rekao je to na tečnom hrvatskom - ''velika budala'' što je pustio taj posao, ali, eto, išao je za boljim, a okolnosti su bile nažalost takve da mu je Kanada propala.

S druge strane, i njemu se sviđa Hrvatska, nije sve užurbano i stresno kao u Dubaiju, sve je nekako opušteno i laganini ovdje… I on šalje najveći dio plaće kući, kao većina stranih radnika. Dvadeset posto zarade si ostavljaju mjesečno za osobne troškove, a ostatak zarade šalju kući. Abdul kaže da, za razliku od Hrvatske, u Indiji njegova djeca plaćaju školu, plaćaju liječnika, bolnicu, nemaju besplatno zdravstveno osiguranje, tako da zapravo veći dio zarade šalje obitelji. Priznaje, zadovoljan je i poslom i šefovima i kolegama, svime… ali on je, za razliku od obojice kolega iz Nepala, puno ambiciozniji te kaže kako razmišlja nakon ovog iskustva u Hrvatskoj potražiti ponovno posao u struci i samim time i neke nove bolje mogućnosti u skladu s iskustvom i obrazovanjem. Naravno, želimo mu puno sreće. Sad kad se korona naizgled smirila možda će na kraju završiti upravo u željenom Ontariju kako je prvotno planirao.

Kulturološki smo različite zemlje, slažu se svi. Za svoje domovine kažu da su puno konzervativnije. Abdul je spomenuo kako žene gledaju na muškarce koji piju i puše, kao na ljude u grijehu, s druge strane vidjeti ženu samu u baru da sjedi – to je skandalozno, ili primjerice da par živi zajedno prije braka… Puno smo liberalniji i to im se svima sviđa, definitivno. Ali uvijek imaju na pameti da ne mogu i ne smiju samo tako mijenjati svoje ponašanje jer će, na kraju krajeva, jednog dana kad se vrate kući ponovno doći u sustav s drugačijim obrascima ponašanja, pravilima i očekivanjima, tako da kažu da se ne opuštaju lako bez obzira na to što su stvari kod nas slobodnije. Puno su toga naučili o nama u kratkom vremenu. Ashok je rekao, primjerice, kako nije znao dok nije došao ovdje da je Nikola Tesla odavde, ali isto tako mnogi ne znaju ni da je Buda iz Nepala, isto pogrešno misle da je iz Indije ili iz Tibeta… Tako da je sve to zapravo iskustvo koje prolaze ovdje dvostruko učenje jedni od drugih i za sve je korisno, ne samo ekonomski zbog zarade, već i zbog približavanja različitih kulturoloških, religijskih i ostalih inače poprilično udaljenih svjetova… i na kraju zapravo shvaćamo da smo svi jednaki, neovisno iz kojeg smo kutka naše planete.

Ostalo mi je nepostavljeno pitanje kako im se sviđaju Hrvatice, ali s obzirom na to da su Dutman i Abdul oženjeni, nisam ih htio dovoditi u neugodnu situaciju da im ne bi supruge pročitale u intervjuu kako im se na drugom kraju svijeta naročito sviđaju naše djevojke. Ionako sam odgovor mogao naslutiti, hehe!

Na društvenim se mrežama postavlja često pitanje kako je poslodavcima jeftinije plaćati smještaj i troškove za strance umjesto povećati plaće domaćim radnicima. Štoviše, u nekim tvrtkama strani radnici zarađuju i više od domaćih. Možda bi se moglo zaključiti kako se strani radnici više trude. Naime, to vam je kao kad Hrvati dođu na rad u inozemstvo. Marljivi su, nema bolovanja, ne kasne na posao. Ne žale se na uvjete rada, spava ih i desetak u velikim sobama, zajedno kuhaju i ne izlaze trošiti teško zarađen novac. Došli su raditi pa to i čine, fokusirani su samo na posao i manje toga ih ''smeta'' jer im je motiv zarada. Moguće da  je s našim Nepalcima/Indijcima također slična stvar, mnogi će zaključiti. Kako bilo, nadređeni iz Kelteksa su jako zadovoljni svojim stranim radnicima, a mi smo se iz prve ruke uvjerili kako su to dobro odgojeni, fini, marljivi, komunikativni i simpatični dečki, i iako možda nekome katkada, neosnovano ali je tako, pričine svojevrsnu nelagodu kad ih susretne zajedno u velikoj grupi kako ih se često može vidjeti u gradu (ljudi su često nepovjerljivi prema nepoznatome, prema strancima, imaju predrasude), sigurni smo da nakon ove priče i detaljnijeg upoznavanja kroz intervju s njima – imate sasvim drukčiji dojam o njima. Dapače, znajte da vole kad ih pozdravite, kad im se nasmiješite ili mahnete, ''svirnete'' iz automobila, obratite im se… Ostanimo dobri domaćini jer mi to uistinu jesmo. A oni su samo ljudi koji su trbuhom za kruhom otišli daleko od svog doma u potrazi za zaradom za svoje siromašne obitelji na drugom kraju svijeta. Ne zaboravite - mi osmijeh njima, oni osmijeh nama, i dan je svima ljepši. Nepalci, Indijci i svi ostali dragi gosti, dobro nam došli u Karlovac!