Aquatika kroz oči Nikoline Boić: Djeca, “vau efekt” i rijeke koje treba čuvati

U Aquatici se znanje ne prenosi samo kroz susret s ribama i akvarijima, nego i kroz pitanja, osmijehe, iznenađenja i svaki dječji “vau” trenutak. Za biologinju i edukatoricu Nikolinu Boić koja je već gotovo pet godina sastavni dio malog tima velikog karlovačkog akvarija upravo je taj susret djece s podvodnim svijetom najljepši dokaz da prirodu najbolje razumijemo kada je doživimo izbliza. Primarno je edukatorica, što znači da u Aquatici sudjeluje u izradi svih edukativnih programa, radionica s djecom i vođenja kroz akvarij, radi s grupama posjetitelja, pomaže i u izradi sadržaja poput novih plakata, informacijskih i edukacijskih ploča, Goranu Jakšiću u izradi znanstvenih radova i Krešimiru Kuriju na terenu... dakle razne poslove vezane uz edukaciju posjetitelja.

Dječji “vau efekt” ispod površine

Ipak, za ovu edukatoricu Aquatika je primarno javna ustanova koja pomaže u očuvanju slatkovodnih ekosustava, najviše kroz edukaciju i kroz zaštitu vrsta, ali i mjesto je na kojemu je naučila puno više o slatkovodnim ekosustavima nego na završenom Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. „Taj sadržaj se na fakultetu samo malo zagrebe, ali ovdje smo to baš lijepo produbili. Budući da sam išla na znanstveni smjer, ovdje sam puno naučila i o radu s djecom – kako se prilagoditi izvan laboratorija i skučenih prostora.“, kaže Nikolina kojoj je najdraže raditi s grupama djece. „Znalo je biti situacija u kojima su djeca toliko sretna i oduševljena, pa se čak znaju i vezati za mene, pogotovo kad imamo ljetnu ili zimsku školu. Onda dobijete taj njihov mali zagrljaj, to me rastopi. Tu sam gotova.“, prepričava s osmijehom i govori kako izgleda njihov prvi, dječji „zaron ispod površine“, taj trenutak kada ugledaju ribe koje plivaju iznad njihovih glava. „To je pravi „vau efekt“. Ako su manja djeca, vrtićke dobi, točno vidite kako otvore usta, kako im se oči i zjenice prošire od oduševljenja, pogotovo u dijelu tunela gdje su jesetre, to je potpuno oduševljenje.“, priča ova mlada biologinja kojoj su apsolutni favoriti akvarija potpuno posebne i drugačije jesetre, ali djeca imaju svog, uvijek istog favorita: „Som je ipak som. Za soma su čuli, on im je poznat. Ima svoje brčiće, velik je, grabežljivac je i to je ono što njih oduševi.“

Znanost prilagođena dječjoj znatiželji

Rad s djecom pun je iznenađenja pa tako Nikolinu nerijetko iznenadi koliko djeca uđu u tematiku i nastavlja: „Znalo je biti pitanja koja su me ostavila bez daha. Djeca gledaju dokumentarce, vole prirodu i biologiju i dogodi se da me dijete iz nižeg razreda osnovne škole iznenadi znanjem nekih pojmova.“ Tako su se, prisjeća se, jednom „zakačili“ za megalodona, golemog vladara morskih dubina koji je izumro prije 3,6 milijuna godina i čiji su fosilizirani zubi pronađeno na području Hrvatske, odnosno nekadašnjeg Panonskog mora. „I tu je krenulo: u kojem su periodu živjeli, što je su jeli, kako su izgledali, koliko je bio dugačak, je li ga bilo u našem Jadranskom moru... Bili su puni pitanja o toj jednoj vrsti, bez obzira na moje pokušaje vraćanja priče na naše ribe. Ako se dotaknemo živih fosila ili nekih starih vrsta, lako se prijeđe na dinosaure, na pradavne izumrle ribe i gmazove.“, priča Nikolina koja često ima zahtjevan zadatak prevesti na dječji jezik apstraktne pojmove iz biologije. Kaže da uspjeh uvijek ovisi o grupi kojoj se bez problema prilagođava i pritom često koristi primjere iz svakodnevnog života. „Najbolji primjer je kruženje vode u prirodi koji sami mogu napraviti u kućnim uvjetima - kad im mama kuha čaj. Onda u toj šalici čaja vide kako  izmaglica, odnosno vodena para, lagano isparava. Kažem im neka pokušaju staviti neko stakalce ili ogledalce iznad šalice i vidjet će kako će se nakon nekog vremena ogledalce orositi i kako će voda početi kapati natrag u šalicu. I to je u biti ciklus kruženja vode u prirodi, samo u malom formatu.“, prepričava nam jedan primjer i ističe da je važan dio vođenja i tema zaštite prirode i svjesnost o održivosti. „Većinom se dotaknemo plastike i mikroplastike, jer im je to najbliže, a održavamo i radionice na kojima radimo na fizikalno-kemijskim svojstvima vode i više ulazimo u ove „nevidljive“ stvari koje zagađuju okoliš. Dotaknemo se raznih kemijskih proizvode koja se koriste u poljoprivredi, otapala, herbicida, nitrita, nitrata... svega što može potencijalno zagaditi vodu i što djeca u šestom, sedmom i osmom razredu razumiju.“, govori Nikolina koja mlađima priču najčešće svede na plastične patkice ili najlonske vrećice, što im je itekako jasno, jednako kao i tema globalnog zatopljenja. Tu, kaže, odmah „kliknu“ i osvijeste da bi trebalo manje voziti automobile, više biciklirati i pješačiti i na taj način dati doprinos zaštiti okoliša.

Želja za širenjem slatkovodne priče

Mjesto na kojemu ova srdačna i otvorena biologinja danas radi otvoreno je dok je ona još bila studentica u Osijeku. Sjeća se da je tada čula da je Aquatika počela s radom, ali su prošli mjeseci dok nisu završila predavanja i ispiti da bi mogla prvi put doći, odmah po završetku semestra. „Nas petero biologa smo onako nadobudno prošli akvarijem i pretežno diskutirali: „Vidi ovu vrstu, vidi onu, sjećaš se onog plivaćeg mjehura kad smo radili, sjećaš se osmoze...“. Proveli smo to kao da smo na nekom terenu i kao da ćemo kasnije imati ispit.“, prisjeća se s osmijehom i uspoređuje prvi dolazak sa svojim nedavnim obilaskom u koji je došla sa svojom bebom. „Sada sam se vratila na razinu malih i velikih ribica, jer je na njezinoj razini i to previše.“, zaključuje Nikolina Boić koja za kraj ima veliku želju da se sadržaj Aquatike nastavi širiti i na druge skupine važnih vodenih organizama, poput vodozemaca, beskralješnjaka i tako zaokruži sliku cijelog slatkovodnog ekosustava. Upravo u takvim željama vidi se koliko Aquatika za Nikolinu nije samo radno mjesto, nego prostor u kojem znanost, djeca i priroda svakodnevno pronalaze zajednički jezik. A svaki dječji pogled pun oduševljenja potvrđuje da se ljubav prema rijekama i njihovim stanovnicima najbolje gradi onda kada ih bolje upoznamo.

Što si naučila od djece tijekom rada u Aquatici?

Nikolina Boić: Da nikad nije dovoljno voljeti prirodu. Uvijek treba više.

Koja bi bila jedna poruka koju će svako dijete ponijeti iz Aquatike o tome kako zaštititi prirodu?

Nikolina Boić: Krenite od sebe malim koracima, poučite i druge i onda ćemo nešto moći postići zajedno, jer je svaki svakodnevni mali korak važan.

Koja ti je najdraža rečenica koju si čula od djeteta u Aquatici?

Nikolina Boić: „Joj teta, kako je ovdje lijepo. Jedva čekam ponovno doći s mamom i tatom idući put“.