Alfred Freddy Krupa - Atelje mu je lesonit ploča na krevetu, a izlagao je na šest kontinenata

Crtanje tušem je slikarstvo trenutka ili jednog daha. Zato je možda najspontanije i najiskrenije jer ne dozvoljava naknadnu korekciju. Ili ste nešto napravili ili ste napravili - ništa, kaže Alfred Freddy Krupa.
A upravo 53 njegova djela nastala u ovoj tehnici - moderno slikarstvo tušem, izložena su trenutačno u Galeriji „Vjekoslav Karas“, u kojoj samostalno izlaže nakon 11 godina. U Zorin domu je izlagao 2017. godine, no njegovi su crteži tušem bili tada interpolirani u modne kreacije Igora Dobranića. 
Slikarski je zanat i talent Freddy Krupa, kao što je poznato, počeo brusiti uz djeda Alfreda Krupu. Nastavio je na Akademiji likovnih umjetnosti. Tamo je na poticaj profesorice koja mu je poklonila svitak rižinog papira i tuš u štapiću dublje ušao u slikarstvo tušem specifično za Daleki Istok.
-Uspio sam otići u Japan na postdiplomski studij kao prvi slikar iz Hrvatske nakon priznanja koji je bio stipendist japanske vlade. Zapravo moj se slikarski razvoj može pratiti u nekoliko faza od poučavanja mog djeda, Akademije pa do odlaska u Japan. Znači ono što sam znao nadograđivao sam u Japanu. Druga je situacija kad osjetite osobno atmosferu i mjesto s kojeg je to poteklo. Ta jedna rafiniranija varijanta slikarstva tušem je potekla iz Japana, a inače je to slikarstvo karakteristično za cijelo područje istočne Azije, od Koreje do Tajlanda.
Tradicionalni oblik slikanja ili crtanja tušem u Aziji dominantan je i danas, a počinje se mijenjati tek prvih desetljeća 20. stoljeća, kada mladi umjetnici u Hong Kongu počinju unositi moderne zapadnjačke trendove. Danas se taj spoj starog i novog naziva New Ink Art ili New Black, pojašnjava Krupa. Početkom ove godine on se našao među vodećih 10 svjetskih slikara tušem današnjice i jedini je ne-Azijat u tom društvu, kako je u predgovoru kataloga izložbe napisao Ante Vranković.
Kako je od početka prigrlio mogućnosti koje nude moderne tehnologije i mediji to mu je omogućilo i prodor na međunarodno tržište preko galerije u San Franciscu, ali i izlaganja po čitavom svijetu. Njegove su slike u spomenutoj galeriji procijenjene od 8.200 do 10.200 američkih dolara, što bi značilo da bi na američkom tržištu vrijednost slika na aktualnoj izložbi u „Karasu“ bila oko pola milijuna dolara. Izložena je i jedna slika koja je u vlasništvu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Nagrađena je na izložbi u Kini, a trenutačni su je vlasnici procijenili na 10.000 kuna. Dakle, na hrvatskom tržištu izložba bi „vrijedila“ oko pola milijuna kuna. Podatak je tim zanimljiviji kad Freddy Krupa otkrije gdje i kako radi.
- Nemam atelje. Imam lesonit ploču metar sa 70 centimetara koju stavim na krevet gdje spavam sa suprugom, stavim papir i crtam. Kad mogu idem van. Radio sam i u kuhinji. Crteži nastanu na mom bračnom krevetu, a onda odu na izložbu u London ili Detroit. Iznimno mi je teško raditi, sad je u stanu od 60 kvadrata nas osmero. Kad malo pogledam unazad pitam se kako sam uopće uspio nešto napraviti, ali kad čovjek nešto hoće onda to i može. Slikam i ulja povremeno. Ako je toplo odem na balkon, a sad kad je hladnije odem na hodnik. Smrdi po terpentinu cijeli hodnik, svih pet katova, ali nemam druge mogućnosti i nastojim se prilagoditi okolnostima u kojima živim.
Osim što još čeka prvu prodaju na međunarodnom tržištu, kaže sve se manje prodaje u Hrvatskoj. Dok je studirao, koncem devedesetih i početkom 2000-tih, ljudi su pitali, kupovali slike, prisjeća je Freddy, no unatrag nekoliko godina i to je stalo. Zato Krupa ima drugi posao i radi kao profesor u Srednjoj školi Duga Resa gdje predaje crtanje i slikanje grafičkim dizajnerima. Otkriva i koja je najviša cijena koju je postigao za svoju sliku.
- Najveća cijena bila je za narudžbu portreta u olovci posljednjeg kralja Ruande. Vrijednost tog portreta bila je oko 6.000 dolara. Sretan sam da su me izabrali, kaže Krupa i dodaje da je posao dobio putem interneta pa nije mogao raditi sa živim modelom, nego prema fotografiji.
Niz godina kao i drugi karlovački slikari Freddy Krupa je slikao akvarele, a ta je tehnika na neki način „prirođena“ Karlovčanima okruženima rijekama i vodom. Pojašnjava da je to kao i kad Dalmatinci kao kipari najbolje osjećaju kamen.
-Akvarel je slikarstvo osjećaja. Dugo sam vremena radio u akvarelu, ali čovjek se mijenja i životne okolnosti se mijenjaju, tad se počinje mijenjati ne samo način rada nego i odabir tehnika tako sam u nekom trenutku skrenuo s akvarela i tih laganih tema u nekakve malo dramatičnije pristupe gdje mi je gusti tuš iznimno odgovarao i vidim da je to prepoznato i kod hrvatske i kod međunarodne kritike. Pokušao sam sve ono što mi se loše dogodilo, sve ono što me je trebalo oslabiti pretvoriti u neki moj napredak u ovom slučaju u umjetničkom izričaju, zaključuje Krupa dodavši da umjetnik uvijek mora ostati iskren i autentičan.
- Ako živim u teškim okolnostima ne mogu raditi plavo nebo, bistru vodu, cvijeće… Bio bih lažnjak. Ako čovjeka nešto tjera da se izrazi na taj način onda to mora biti istina i onog u njemu i onog što uočava oko sebe. Iskrenost je temelj za umjetnost.(kb)
Foto: Dinko Neskusil