"Idemo uzeti kruh u ruke koji nam se nudi, a glazba će uvijek doći uz to"

Kulturno umjetničko društvo "Rečica" najstarije je društvo u Karlovačkoj županiji, osnovano je 1923. godine kao Pjevačko društvo "Drašković". !928. godine osnovan je prvi tamburaški orkestar, a 1948. godine i folklorni ansambl. Voli se reći da je Rečica najglazbenije selo u Karlovačkoj županiji, jer je većina mještana prošlo kroz KUD ili su i sada članovi društva. U društvu su aktivne i cijele obitelji. Jedna od takvih obitelji je obitelj Vrane., a družili smo se s muškim dijelom.

-Ženski dio ostao je doma, one drže tri ćoška u obitelji. Moja supruga Višnja i ja imamo petero djece, ovdje su muški, Tomislav, Matija i Franjo, udane su kćeri Ivana i Ana. Od muških oženjen je Tomislav. Sedmerostruki sam djed i ponosan sam na to da se obitelj širi i da se sve one vrijednosti koje imamo da se lagano šire i na širu zajednicu, kazao je glavni u obitelji, tata Francek Vrane.

Svi članovi obitelji bili su uključeno u KUD "Rečica", a neki su i sada članovi. Tomislav Vrane završio je osnovnu glazbenu školu i svira bugariju.

-Tata je najodgovorniji što sviramo, pjevamo i veselimo se. Sjećam se još od malih nogu da je u obitelji uvijek bilo veselo, druženje, svirka, pjesma i ples, ne samo za Uskrs, Božić i rođendane, nego se to događalo nekad i svakodnevno. Nije trebalo povoda. Tako da definitivno, prvi počeci su u obitelji i tata je za to najzaslužniji, rekao je Tomislav Vrane.

Matija Vrane svira bas, završio je srednju glazbenu školu, srednju školu, a zatim i fakultet i cijeli život je u glazbi.

-Meni je bilo lakše, uskakali su i stariji članovi obitelji, pa sam ja lakše ušao u tu glazbenu priču. Tako da je to bilo doslovce svakodnevno muziciranje, pjevanje i ples i teško je iz toga izaći. To je dio naših života, istaknuo je Matija Vrane.

Od muškog djela obitelji Vrane, najmlađi je Franjo, koji svira violinu, a završio je osnovnu i srednju glazbenu školu, a sada završava prvu godinu stomatologije.

-Da, tata je glavni krivac, ali tu su i braća, koja su veliki uzor. Nije to mala stvar, kada imam uz sebe ekipu, koja pjeva i svira. Uvijek se na obiteljskim druženjima sviralo i pjevalo, jednostavno sam morao ući u te vode, kazao je Franjo Vrane.

Tata Francek svira harmoniku i klavijature, tako da su kompletni pa mogu imati kućni band. Francek Vrane ističe da je za sve zaslužan KUD "Rečica".

-Moji počeci bili su u KUD-u "Rečica". KUD će za dvije godine proslaviti sto godina djelovanja, to nije mala brojka. U drugom, trećem razredu osnovne škole upao sam u tamburaški orkestar, koji je funkcionirao u KUD-u, tu sam zapravo stekao osnove sviranja, bugariju sam svirao i od tuda je krenulo. Imaš nekakav skriveni talent, ipak ga netko treba izvući i usmjeriti, potaknuti da se to može dalje razvijati. Na neki način tu sam krenuo i to nije trajalo dugo, negdje godinu i pol, jer nas je vodio gospodin Čulig iz Siska, to je bila ta stara opcija, onda je on preminuo. Tada je nastala jedna praznina, više nismo imali voditelja. Tako da smo ostali sami i svatko se individualno snalazio sa sviranjem. Meni je brat pomogao, naučio me svirati gitaru, iza toga i klavijature, pa su mi kupili harmoniku Weltmeister sa 120 basova. Bio sam mali, jedva sam je držao. Volja je bila za glazbom, nekako sam to nosio u sebi i polako se to razvijalo. Po malo sam učio, pa sam note naučio i došao sam do jednog stupnja da mogu nekome zasvirati i nešto pokazati. Bilo je jako važno kasnije, kada su djeca stasala, da i ona uđu u te vode. Supruga i ja smo se dogovorili da im barem omogućimo rad u KUD-u, tada je Josip Vušir vodio tamburaški orkestar. Svih njih petero prošlo je kroz tamburaški orkestar, gdje su zaista dobili solidne osnove za svirku. Omogućili smo im da završe osnovnu glazbenu školu, svi imaju završenu osnovnu glazbenu školu, a Franjo ima i srednju glazbenu na violini, on je najdalje dogurao. Tako da nam je KUD svakako bio odskočnica, gdje smo i plesali folklor i svirali. Stvarno smo bili dio toga, to je do danas ostalo, sada se sve to stišalo zbog ove situacije s pandemijom. Ali to je to, na nas se uvijek može računati. Kada jednom nekome date neku osnovu, kada ga opismenite, onda više nije problem čitati knjige, tako i ove, kada nauče note, dalje je samo pitanje njihove volje kako će se razvijati, istaknuo je Francek Vrane.

Tomislav Vrane također je bio član KUD-a "Rečica" i to mu puno znači. Dugo je svirao orgulje u crkvi, a sada sa suprugom vodi dječji zbor u župnoj crkvi.

-Bitan je talent i svi smo ga dobili, ali kako je tata rekao, treba na njemu raditi, truditi se dalje i izgrađivati ga. To smo mi uz podršku obitelji, prije svega, i napravili. Trenutno nemam band, idem po zamjenama u pet, šest bandova, trenutno mi to odgovara i imam puno posla. Bio sam u nekoliko sastava, "Ilirija" je bila moj najdugoročniji band i kasnije je bilo još niz bandova. U crkvi sam svirao deset, petnaest godina orgulje, što sam naslijedio od tate i on je svirao orgulje. Paralelno s tim, supruga i ja vodimo dječji zbor u našoj župnoj crkvi u Rečici, rekao je Tomislav Vrane.

Matija Vrane istaknuo je da je za vrijeme srednje škole i fakulteta teško bilo uskladiti svirke s obavezama, ali sada ima band.

-Kroz cijelo školovanje u srednjoj školi i na fakultetu bilo je teško raditi u bandu, bio sam u Zagrebu. Tada mi nije odgovaralo biti član nekog banda, sada kada sam sve to završio i kada sam se zaposlio, odlučio sam složiti sastav, zove se "Triola band". Sada ima vremena za probe i sve to. Što se tiče glazbenog puta, s braćom sam napravio band "Karizma", pratili smo naš crkveni zbor mladih i svirali svaku nedjelju na misi, Tu je bila i osnovna glazbena škola, koju sam odrađivao za vrijeme osnovne i srednje škole, kazao je Matija Vrane.

Franjo Vrane počeo je svoj glazbeni put kod Josipa Vušira u tamburaškom orkestru, svirao je bisernicu, kasnije je u glazbenoj školi prešao na violinu.

-Da, tata je spomenuo Josipa Vušira, koji nas je učio svirati tamburicu, bio sam niz godina u tamburaškom orkestru, svirao sam bisernicu i to je trajalo do srednje škole. U međuvremenu sam krenuo u glazbenu školu s violinom. Sada sviram u "Maroco bandu", godinu dana sam u tom sastavu. Za sada uspijevam sve to uskladiti uz studij stomatologije, napomenuo je najmlađi od braće Franjo.

Glazba je tradicija u Rečici, KUD je poznat i izvan granica Hrvatske, a posebno je poznat tamburaški orkestar.

-Jedan dan sam analizirao koliko nas ljudi poznaju baš po tome. Zahvaljujući tamburaškom orkestru i Josipu Vuširu jako puno djece prošlo je kroz tu školu i to je ostavilo traga na svima. Kada gledate danas koliko glazbenih sastava djeluje u Rečici ili naši dečki sviraju u nekim drugim bandovima, to je jako puno ljudi koji su krenuli tim stopama. Stvarno su osnove dobili u tamburaškom orkestru i sada dalje se to lako nastavlja kako kome odgovara. Imali smo KUD i dobre nogometaše, a uglavnom je tamburaški orkestar ostao mjesto gdje su se mladi okupljali i to je ostalo do danas. U sve to uvučene su cijele obitelji. Mi smo puno nastupali i kao obitelj, tako smo nastupili i u Ciboni na tradicionalnom Božićnom koncertu. Gdje god danas dođemo s instrumentima, srca se razgale i drugačije nas gledaju, istaknuo je Francek Vrane.

I Tomislav Vrane ima već veliku obitelj, on i supruga imaju troje djece i sigurno će i oni dobiti glazbenu poduku. Tu će se sigurno uplesti djed Francek.

-Imam veliku mladu obitelj, supruga i ja imamo troje djece. Iskreno, dobro mi dođe za vikend da se malo opustim i odmorim. Supruga to podržava, tako mi je to gušt prije svega, a i neka dodatna zarada, ali gušt prije svega. Moram reći da sam prvi honorar od glazbe dobio negdje prije petnaest godina, u prvom razredu srednje škole. Tata me nazvao u subotu ujutro i rekao da idemo u svadbenu pratnju i da uzmem bugariju. Tada su još bile marke, a bilo je i tala. Djecu pripremamo za glazbu, rekao je Tomislav Vrane.

Franjo Vrane kazao je da su mu tata i braća uvijek govorili da ne treba razmišljati o novcu kada se ide na svirku.

-Bitna je glazba, bitna je svirka, a honorar je neka nagrada za sve to. Tako da i danas imam takvo mišljenje o tome. Ne treba gledati na novac, dobro dođe, ali ne treba gledati na to, važna je svirka, kazao je Franjo.

Tata Francek napominje da im je uvijek govorio da je najvažnije školovanje, da moraju svi završiti škole.

-Meni je bilo stalo da oni svi završe škole, jer nekada ti novci povuku čovjeka i misli da zarađuje više nego netko tko radi i ne mora više dalje ići u školu. Oni su me poslušali, svi su završili fakultete, a Franjo završava prvu godinu stomatologije. Što znači da su prihvatili onu temeljnu osnovu, idemo kruh uzeti u ruke koji nam se nudi, a glazba će uvijek doći uz to i ona će trajati dok zapravo budemo htjeli. Prihvatili su tu stvar da je važno biti odgovoran i znati prioritete. Ako je fakultet prioritet, idem to odraditi, a svirka će biti kada će biti. Drago mi je da su to prihvatili i ponosan sam na njih, istaknuo je Francek.

Jedno vrijeme bila je ideja da članovi obitelji formiraju Vrane band, ali odustalo se, jer Francek tvrdi da je prestar za to. Čak je rekao da su ostali iz obitelji rekli da je najslabija karika. Francek je istaknuo važnost tamburaškog orkestra za Rečicu.

-Orkestar ima svoje, često su odlazili na natjecanje u Osijek, iz svih glazbenih škola u Hrvatskoj tamo su dolazili orkestri. Naši su osvajali zlatne plakete svake godine. Tamo se nije moglo doći da se dobro ne uvježba ono što se izvodi. Kada se zna dobro svirati, onda dolazi i ovaj dio s bandovima. Moram reći da mi u Rečici čuvamo običaje. Tako je kod nas običaj Jurjeva, ide se po selu i pjeva i svira. Kada smo stasali, nastavili smo tu tradiciju i dan danas je održavamo. Sada zbog korone nismo mogli dvije godine. Ali, to inače radimo redovno i sigurno ćemo nastaviti. Tu ne treba puno razgovarati, svi koji sviraju, priključe se. To je nešto lijepo. Mi iz Rečice pomažemo svim orkestrima i KUD-ovima kada im treba pomoć u ljudstvu. U Rečici sve obitelji imaju nošnje. Kao KUD puno smo gostovali i treba reći da i to drži članstvo. Gostovali smo puno po Hrvatskoj, bili smo u Njemačkoj, Austriji i Švedskoj. To drži mlade na okupu. Ja sam dvadeset godina bio član sastava Formula 5. Jedne godine svirali smo na zabavi u Petom rajonu u Dugoj Resi i za vrijeme svirke došle su nam dvije gospođe i pitale nas da li bi htjeli ići svirati u Ameriku, u Chicago. Za nekoliko mjeseci išli smo svirati u Chicago. Devet puta smo kao band svirali u Nici, rekao je Francek Vrane.

Francek Vrane: Prije si morao pitati mamu smiješ li plesati s kćeri

-Oduvijek su bile najbolje zabave u Rečici. Samo što je u moje vrijeme sve bilo drugačije. Mame su pratile kćeri na zabavu. Morao si mamu pitati za dozvolu, ako si htio plesati s njezinom kćeri. S vremenom se taj običaj izgubio. Nedavno je Franjo svirao na zabavi u sklopu Ljetnih večeri u Rečici, bilo je petsto ljudi. Svi vole doći u Rečicu, jer znaju da će biti dobra zabava.