"Petak je bio kao san, subota zbog kvara noćna mora, ali ipak sam jako zadovoljan"

U Hrvatskoj je održan najveći sportski događaj u njenoj povijesti, treća ovogodišnja utrka Svjetskog prvenstva u reliju "Croatia Rally". Vozilo se i na području Karlovačke županije, a naša je županija imala i predstavnika u utrci, bio je to član Auto kluba "INA Delta" iz Zagreba Željko Magličić, koji živi u Gornjem Zvečaju. Ovaj zaljubljenik u auto sport predstavljao je Hrvatsku u izuzetno jakoj svjetskoj konkurenciji i svojim vožnjama opravdao nastup. Prvog i trećeg dana natjecanja Magličić je imao odlične rezultate, no sve je pokvarila subota, kada je bio kvar na Ford Fiesti, koju je Magličić vozio. Zbog tog kvara završio je reli na posljednjem, 56. mjestu. Razgovarali smo sa Željkom Magličićem o nastup u utrci "Croatia Rally", o karijeri prije toga te o planovima za budućnost.

Kakav je osjećaj biti čovjek koji je vozio utrku Svjetskog prvenstva u reliju?

-Moram priznati da sada kada ste rekli čovjek koji je vozio Svjetsko prvenstvo u reliju, noge su mi se "odsjekle". To su za jednog auto sportaša Olimpijske igre, to je događaj najviše razine, nema dalje od toga. Jedino što se ja nisam natjecao u najvećoj kategoriji, ali bez obzira na to, sve to sam osjetio, sve to sam dotaknuo, iskusio, iskreno nisam nikada mislio da hoću.

Kako je došlo do toga da ste bili među posadama, koje su predstavljale Hrvatsku na ovom natjecanju?

-Mi jesmo predstavljali Hrvatsku, ali nismo izabrani od nikoga, već je bilo na pojedincima da se prijave ili ne prijave za natjecanje. Naravno, neki preduvjeti morali su biti ispunjeni. S jedne strane, to je natjecateljsko vozilo, koje mora zadovoljavati odgovarajuće tehničke zahtjeve, a s druge strane svi natjecatelji moraju posjedovati natjecateljsku licencu najvišeg međunarodnog ranga. Svi smo pravo na licencu ostvarili dosadašnjim rezultatima. Konkretno, ja i moj suvozač Domagoj Nemak bili smo prije četiri godine viceprvaci Hrvatske u našoj klasi i na osnovu toga imamo pravo na međunarodnu licencu. S time smo stekli preduvjete, a dalje je bilo osigurati financije za tako nešto i odlučiti želimo li uopće nastupiti na utrci za Svjetsko prvenstvo u reliju. Bilo je nećkanja, moram priznati, jer za ovakav jedan izlet trebalo je jako puno odricanja, vremenski i financijski, trpio je posao svih nas, trpjele su obitelji, stvarno nije bila sitnica uopće doći do toga da startamo na takom reliju, ali nije mi nimalo žao. 

Kakva je razlika u vozilima, koja su vozili sudionici relija?

-Sveukupno postoji pet kategorija. Ogier i ekipa voze u najskupljim, najbržim, najjačim vozilima, koja podržavaju tvornice. Trenutno se tri tvornice natječu u WRC-u, to su Ford, Toyota i Hyundai, onda ide kategorija po kategorija na niže. Tu su vozila s manjom snagom, pa vozila koja nemaju četiri pogona, već samo prednji pogon, naravno i novac koji je u pozadini, manji je kod nižih kategorija. Mi smo se natjecali u kategoriji FC 4, koja je četvrta od pet kategorija, ona je nekako najpristupačnija, jer je najveća ponuda vozila za najam, a opet onima koji gledaju utrku to izgleda sporo, nakon što prođu Ogier i ekipa, ali vjeruj te mi, to je jako brzo.    

Koja vozila ste do sada vozili u karijeri?

-Kroz svoju vozačku karijeru krenuo sam s vozilima iz Volkswagen koncerna, jer imam nekakvu povijest u tome i nekakav entuzijazam prema toj marci. Krenuo sam s Polom prve generacije na slalomu i brdskim utrkama, jer moram reći, osim relija, koji se ovdje vozio, postoje i druge discipline, koje također zaslužuju medijsku pažnju. Dakle, krenuo sam s tim Polom, kasnije se prebacio na Seat Ibizu, pa na Mitsubishi Lancera, s kojim sam se neslavno proslavio, reći ću tako, jednim teškim izlijetanjem i težim karambolom baš u Kumrovcu, gdje se vozila jedna dionica ovog relija. Nakon toga sam vozio Polo, kojeg vozim još uvijek, a prvi put sam sada na reliju sjeo u pravi auto. Auto koji je napravila tvornica i koji se može natjecati u bilo kojem rangu natjecanja, sve ovo do sada bili su moji "slaganci", koje sam zbog ograničenog budžeta i mogućnosti sam slagao kod kuće. Na reliju sam vozio Ford Fiestu Rally 4, to je nešto novo, nova regulacija FIA-e, koja je izašla prije godinu dana. Jedna od najnižih klasa, ali kako je tehnologija otišla daleko u zadnjih pet, deset godina, to su auti koji su zaista brzi i pružaju puno užitka vozaču i imaju definitivno velike mogućnosti.

Kako se pokazala Ford Fiesta?

-Prvi put sam sjeo u taj auto, imali smo jedan trening u Sloveniji tjedan dana prije, gdje sam odvezao tri puta po devet kilometara. Stvarno jako malo, tek da malo osjetim auto, a ovo mi je bila prva utrka u tom autu. Zapravo sam na reliju bio jako zadovoljan već s prvim danom, s vremenima koja smo postizali, jer od šest hrvatskih posada, koje su startale, jako sam respektirao preostalih pet i stvarno sam smatrao da su to vozači iznad moje razine. Većina od njih ima višegodišnje iskustvo ili u tom autu kojeg su vozili ili u toj klasi auta i nisam očekivao da ćemo u petak napraviti ono što smo napravili. Na jednom brzinskom ispitu imali smo najbolje vrijeme od hrvatskih posada, znači to je bilo daleko iznad svih mojih očekivanja. Bilo je sve super, u petak je sve bilo kao san, na kraju dana bili smo druga najbrža hrvatska posada. Međutim, kao što je petak bio kao san, subota je počela kao noćna mora. Izašli smo iz boksa na Zagrebačkom velesajmu, izašli u Jastrebarskom na naplatnim kućicama i auto se ugasio. Imali smo kvar, relej pumpe goriva se pokvario, nismo to mogli otkloniti na terenu. Vozilo smo odvezli u boks i tamo to otklonili i onda smo idući dan mogli nastaviti s natjecanjem po takozvanim super reli pravilima. Međutim, za sve brzinske ispite od subote, a bilo ih je osam, dobili smo vremensku penalizaciju i to je upropastilo naše šanse za dobar rezultat. Zbog toga smo na kraju relija završili na tom neslavnom posljednjem mjestu. Mada je nedjelje opet bila dobar dan za nas. Na prvom ispitu imali smo drugo najbolje vrijeme od naših posada, a na dugom najbrže vrijeme od svih hrvatskih posada. To mi je bio veliki rezultat, ali teško ću prežaliti kvar od subote. 

Što za vas znači nastup na utrci za Svjetsko prvenstvo?

-To je veliko iskustvo, to je jedna velika uspomena, to je nešto što novac ne kupuje, to je stvarno nešto upisano u mene. Cijeli taj event, razina na kojoj je održan, ta publika, ta pompa, sva ta vibra, to je nešto posebno, to se stvarno ne događa svaki dan. Sve bi to bilo puno jače i veće da su okolnosti bile normalne. Međutim, da, iskustvo je definitivno veliko, volio bih da se to ponovi.  

Svima je bilo drago da na reliju sudjeluje vozač iz Karlovačke županije, koliko je to vama značilo?

-Stvarno mi je drago što su ljudi iz Karlovačke županije s pažnjom prihvatili moje sudjelovanje na reliju, bio sam ugodno iznenađen kada su djeca i mladi dolazili kod mene po autogram. Mada smatram da nisam neka zvijezda u tom sportu, lijep je osjećaj. Žao mi je što prije nije bilo interesa što od publike, što od Grada Duge Rese i Karlovačke županije. Prije četiri godine bio sam viceprvak Hrvatske, imamo dečke iz Draganića, koji su prije nekoliko godina bili prvaci države. Apelirao sam prije godinu, dvije na određene institucije u ovoj županiji da se napravi utrka niže razine, ne razinu Svjetskog prvenstva, nisam nikada dobio odgovor. Žao mi je da prije nije bilo sluha, ali nema veze, sve bih to oprostio, ako će u budućnosti biti sluha, ako će netko zbog ove utrke WRC-a i budućih koje će biti, ako će vidjeti koji potencijal ima ovaj sport. Ovaj sport je specifičan, jer za njega ne treba ništa, imamo ceste, one su takve kave su, imamo prirodnu ljepotu, imamo sve, samo nam treba sloge i zdravog razuma.

Je li pomoglo to što se vozilo na domaćim cestama?

-Bile su dvije ceste, to su one koje su se vozile u nedjelju na Sljemenu i u Kumrovcu, koje sam poznavao od prije, jednu u potpunosti, jednu djelomično. Ove ceste koje su se vozile u našoj županiji, iako sam iz ovog kraja, radi se o cestama kojima stvarno nikad prije nisam prošao, osim jedne male dionice od Novigrada na Dobri do Duge Rese. Taj dio poznajem, ali to je mali postotak i ne bih rekao da sam u tome imao nekakvu prednost, pogotovo ne prema stranim posadama. To su posade na toliko visokoj i profesionalnoj razini, oni kada jednom ili dva put prođu tom cestom, vjerojatno znaju bolje iskoristiti taj dio ceste, nego ja koji sam tuda prošao sto puta u redovnom prometu.

Moram priznati da je mene iznenadio izbor cesta u Karlovačkoj županiji po kojima se vozilo, koji je kriterij za odabir cesta?

-Slažem se i mene je iznenadio izbor cesta, kažem, ceste kojima nikad nisam prošao. Kriteriji su općenito za ovu disciplinu da se traži cesta koja je što uža, jer nije poželjno da se razvija velika brzina, traže se i zavoji i traži se kompleksnija konfiguracija ceste, dakle prijevoji, a traži se i da cesta ima oštećenja, naravno ne prevelika. To sve podiže zahtjevnost same utrke, naspram brdskim ili kružnim utrkama, gdje se traži savršena podloga, u reliju je normalna stvar da se pojave blato i šljunak na cesti ili neka druga prepreka. U reliju je sastavni dio taj makadam, taj šljunak, koji se donese, da tako kažem na podlogu i onda vozači iza imaju priliku pokazati svoje umijeće u savladavanju toga. Bilo je na utrci jako puno i pijeska i blata. To su istaknuli svi vozači, čak i oni vrhunski strani vozači, koji su rekli da nisu nikad u životu vozili ništa slično ili tako tešku utrku. Što mi laska i osjećam neki nacionalni ponos, kada to čujem. Kod relija je poželjno da je staza što složenija.   

Od kada je kod vas zanimanje za auto utrke?

-Mislim da sam atipičan u tome, većina je gurala autiće kad su bili mali ili su nešto "šerafili" s tatom, ja nisam baš rano počeo s time. Sjećam se da sam negdje u srednjoj školi, negdje prije dvadeset godina s Ivanom Domladovcem i još nekoliko prijatelja išao na obronke Plešivice gledati INA Delta Rally. Mislim da je brzinac, koji smo tada gledali, identičan ovom koji smo sada vozili. Tada sam osjetio ono nešto i tada me to privuklo. Kasnije, negdje u studentskim danima, dvije, tri godine kasnije, ekipa sa Strojarskog fakulteta, Miroslav Zrnčević Mrgud i ostali organizirali su studentski reli. To se zvao reli, ali ništa slično ovome, to je bilo na poligonu, postavljeni su čunjevi, a mi smo se vrtili oko toga. To je primarna disciplina u auto sportu, od koje sve počinje. Vozio sam svoj cestovni auto, a suvozač mi je bio cimer Darko. I tada ti čunjevi, taj semafor, to mjerenje vremena, to naginjanje auta, taj miris gume, tada me to dobilo. U tim godinama krenuo je i street race, to je tada bilo novo, bila je fama oko toga. Miro iz VW Club-a Croatia iz Karlovca imao je isto veliki utjecaj na mene i ja sam zapravo krenuo u tim studentskim danima sam raditi jedan auto za utrke, poklonio mi ga je prijatelj za nula kuna. Proveo sam šest ljeta, između fakulteta, radeći na tom autu i kada sam ga završio krenuo sam s njim u ocjensko-spretnosne vožnje i u auto slalom. Jako brzo sam se okušao u prvoj brdskoj utrci, a nakon toga i u prvom reliju. Tu je već bilo gotovo, tu više nije bilo povratka, bilo je daj još, daj brži auto.   

Možete li trenirati u Gornjem Zvečaju i okolici?

-Da, moram ponoviti da sam ja iz Gornjeg Zvečaja, a za vrijeme natjecanja mediji su pisali da sam iz Zvečaja, pa su mi moji rekli da to moram ispraviti. Da, tamo ima lijepih cesta, ali ne može se trenirati. To je jedan jako veliki problem u Hrvatskoj za sve koji se misle baviti ovim sportom. Zato što Hrvatska nema odgovarajuću infrastrukturu za tako nešto. Ja sam se prije bavio nogometom i vučem komparaciju, prije nego sam počeo trenirati nogomet, igrao sam doma u dvorištu i znao sam mami prevrnuti cvijet, razbiti staklo na vratima i samo su bili problemi. Nogometu nije mjesto u dvorištu, nogometu je mjesto na stadionu. Utrci nije mjesto na cesti, nije mjesto u prometu, to je jako opasno. Utrka se provodi u kontroliranim uvjetima, na pisti ili na reliju. Mi pista, osim Grobnika, nemamo, imamo nekoliko karting staza, koje nisu odgovarajuće za automobile. To je žalosno, zato što mislim da Hrvati, osim što imaju to nešto za sportove s loptom, mislim da imaju nešto i za sportove s volanom. Dokaz za to nije samo Niko Pulić, tu je i Tomislav Pulić, koji je bio prvak Europe u brdskim utrkama, Ali, fali ulaganja u taj sport, fali staza, fali škola, fali jako puno toga. Mislim da ljudi nisu svjesni koliko toga taj sport može donijeti, turizam i druge stvari.  

Kakvi su planovi za dalje u auto sportu?

-Nastupio sam na Svjetskom prvenstvu u reliju, sada je ostalo da ga osvojim, šalim se. Da, korona otežava planiranje, otkazana je zbog korone reli utrka u Opatiji, slijedi brdska utrka na Sljemenu koji organizira moj matični klub Auto klub "INA Delta" iz Zagreba, tamo ću nastupiti. Iza toga ću vidjeti kako će utrke dolaziti, zavisi i kako ću biti sa slobodnim vremenom, volio bih što više nastupati, jer to je moj ispušni ventil, gušt i entuzijazam. Nemam neke prevelike natjecateljske ambicije da osvojim neka prvenstva, da ostvarim neke velike rezultate.  

Čime se sve bavite?

-Imam svoj posao, a uz svoj primarni posao, osnovao sam prije dvije godine tvrtku kojom sam htio zapravo na neki način olakšati mladima ulazak u ovaj sport. Kada sam ja krenuo, nama je bilo jako teško nabaviti dio sigurnosne opreme, koji smo dužni imati, to se sve uvozi iz Italije i Francuske. Pa ti ovaj tamo ne želi slati, pa je poštarina skupa, čekamo da se skupi nas pet, pa da zajedno naručimo, uglavnom to je bila borba da bi uopće nekome dali naš novac. Bila mi je ideja da mladi koji žele slijediti moj put, ne moraju prolaziti to isto, nego da im to olakšam. Tako da se uz primarni posao, bavim prodajom opreme za auto sport, bavim se pripremom automobila i najmom automobila za utrke. Tako da netko tko želi, ne mora slagati auto šest godina, može doći i iznajmiti moj automobil i probati.

Imate li kakvu poruku za kraj razgovora?

-Moram zahvaliti vama kao medijskoj kući, jer ste lijepo popratili ovaj sportski događaj i mene samog. Neki mediji gledali su na sve ovo samo senzacionalistički i pisali su o stvarima koje su nebitne u cijeloj priči, kao što je Ogierova nesreća u Zagrebu. Po meni je bitno da smo dobili organizaciju ovog velikog sportskog događaja i da je cijeli svijet tri dana pratio što se događa u Hrvatskoj. To je bila ogromna promocija naše zemlje.