Radmila Bocek: Moj život je pjesma! Da ne mogu pjevati, za tjedan dana bih umrla od tuge

Radmila Bocek profesorica solo pjevanja i dirigentica PHPD „Zora“ za čitatelje Karlovačkog tjednika otvorila je srce, otkrila dio intime i još jednom pokazala i dokazala na vlastitom primjeru da ne postoje nerješivi problemi, ako su namjere iskrene i srce otvoreno.

 Kakav je to tvoj život, kako to da si uvijek nasmijana, zar nemaš problema, kako uspijevaš, neki ti sigurno zavide, pitam profesoricu i maestru PHPD Zora, Bocek, jer nasmijano i veselo lice poput njezinog danas se ne sreće često?

-Ja sam se nahranila i namirila svoju dušu još u djetinjstvu, uz osmijeh odgovara i kad god je teško, ja imam otkuda povući tu ljubav i snagu, ja imam žive uspomene uz koje sam sigurna.

-Pamtim svoje lijepo djetinjstvo i često znam reći da ga ne bi mijenjala ni za što na svijetu. Bilo je prelijepo, puno druženja, ljubavi, poštovanja, razumijevanja. Bili smo odgajani da brinemo o starijim ljudima, svi smo se družili i sve dijelili, nije bilo razlike i nije bilo važno tko je odakle, ni kako se tko zove, ni tko je koje nacionalnosti, koje je boje kože, gdje tko radi, je li netko direktor ili čistačica, to uopće nije bilo važno.

-To je bio najvažniji period mog života, prihvaćanje života kao takvog i ja ga takvog živim i dalje. Moje srce je prihvatilo da su svi ljudi isti, nema razlika, ako si ti prema meni čovjek, ja ću tebi dati još puno više. To pravilo vrijedi i danas u Zori i zato smo mi jedna velika obitelj.

-Nisam autoritet, ne namećem se, uvijek slušam bilo svojih pjevača, učenika, uvijek ih saslušam, nikad ne upotrebljavam grube ili ružne riječi, nikad ne galamim niti na takav način želim iz njih izvući maksimum emocije i vokalne izvedbe. I uvijek uspijeva. Jednostavno takva je filozofija mog života, nikad ne učim samo druge, nego i ja učim kroz moje pjevače-zboraše i moje učenike u školi.

Često pomislim dok gledam svijet oko sebe i kao pedagog, pogotovo u ovo posljednje vrijeme, kako smo se bolno otuđili. Svakom ljudskom biću treba dodir, zagrljaj, fizički kontakt, a toga je sve manje.

-Nasuprot sveprisutne otuđenosti, ja volim zagrliti svoje učenike i zboraše, bili oni jako mali, veći ili stariji od mene, volim s njima podijeliti i sreću i tugu, jer radost postane još veća, a tuga manja,odgovara mi pa gotovo u dahu.

Povod našeg razgovora bila je i namjera da profesoricu Bocek, Bocekicu kako je od milja zovu u Karlovcu ili Bocekovu (kako ju oslovljava samo jedan zagrebački profesor op.a.) predstavim i s one „druge strane“, jer dok dirigira Zorom, gledamo joj „samo“ leđa.

Inače, najčešće ju se može sresti u Radićevoj, na potezu od Glazbene do Zorin doma, pa iako je ta udaljenost, „brat-bratu“ tek stotinjak, ako i toliko metara zračne linije, njezino putovanje zna potrajati sat ili malo duže, jer ljudi ju vole, zastanu, nabace koju, vrijeme leti…..a ona stalno u žurbi.Uvijek nasmijana, vesela, pozitivna, prepuna utjehe i razumijevanja za svakoga.

Gdje svu tu snagu i energiju čuvaš, ovako sitna, krhka i nježna, ostane li štogod od te energije na kraju dana i za tvoju obitelj?

-O da ostane i te koliko, ljubav, nepresušan je to izvor, jer što je više imaš i daješ, najmanje dvostruko dobivaš natrag, s osmjehom odgovara.

-To je ono iskonsko i nesvjesno što upijamo i dobivao iz obitelji. I kad jednom odrastemo i odemo za svojim putem, daleko od rodnog doma, uvijek ju nosimo u sebi. Svojim učenicima i rođenoj djeci uvijek kažem: Uvijek idite životu u susret širom otvorenih ruku, budite iskreni i ne bojte se za budućnost! Slušajte svoj instinkt, posebno žene, vjerujte da će sve ispasti dobro i samo i isključivo slijedite svoje srce, bez obzira na cijenu.

-Tako je bilo i meni. Rođena sam u Požegi, roditelji su mi bili državni službenici, uz mlađu sestru, koja je bila tatin „sin“ ja sam od malih nogu bila umjetničkija duša. Genetika na mom glazbenom putu nije imala presudnu ulogu, ali dobre pjesme, svirke i druženja nikad u našem domu i dvorištu stambene zgrade nije nedostajalo, pogađate, ja sam bila glavna „pjevačica“. Počela sam svirati i harmoniku, pa sam upisala i srednju glazbenu školu u Zagrebu. Kako život piše romane, ali i drame, da bih mogla normalo pohađati predavanja, trebao mi je dobar instrument.

-Kako onda tako i danas, nekoliko tisuća maraka ili danas eura naravno da nismo imali. Tada je tata odlučio prodati Ladu, ali još nije bilo dosta. Došlo je i za mene sudbonosno natjecanje harmonikaških orkestara u Puli sa kolegama i profesorima glazbene škole. Da nije bilo pjesme i svirke kao na svakom dobrom izletu, za moj drugi-ustvari prvi instrument nitko ne bi saznao. Kad su moje glasne žice zatitrale u tonu soprana, stvar je bila zapečaćena.

Na nagovor profesorice solfeggia upisuje solo pjevanje, koje s uspjehom završava, harmonika ostaje uspomena na ljubav i zajedništvo.

-Roditelji su znali da od mene mogu sve očekivati, ali ne i karijeru operne pjevačice, ali što je tu je, prihvatili su moju odluku. Nakon Muzičke Akademije karijeru sam počela u Gradskom kazalištu Komedija, a vrhunac karijere za mog danas već pokojnog tatu, kaže sa sjetom u glasu, bila je moja dirigentska karijera. Tada je njegova radost bila potpuna. Na koncertima se je uvijek divio dirigenticama i sad je to postala njegova kćer. San mu se je u potpunosti ispunio, a i moj, što ga nisam razočarala i što sam mu podarila toliku sreću.

I tako, nastavlja, čovjek nikad ne zna što vam život sljedeće sprema. Meni je nakon Požege, Zagreba i Osijeka spremio Karlovac. Prvo Glazbenu školu, a potom i Zoru, te FA Matija Gubec! U moj Karlovac, sad to već mogu reći, pod granatama dolazila sam iz Zagreba u Glazbenu školu raditi kao profesorica solo pjevanja. 2014.godine se cijela obitelj seli u Karlovac i živi podstanarskim životom, koji nije bio nimalo ugodan, jer selili smo se četiri puta svake dvije godine, moja mala, ali snažna peteročlana obitelj, izdržala je, konačno smo „stali na loptu“ i tu pustili „korijenje“.

Možemo li onda reći, da je tvoj život i u poslovnom i privatnom smislu pjesma?

-Da, u potpunosti, nije uvijek bilo lako, neuspjesi i krive procjene su neizbježni. Ne možemo učiti ako stalno pobjeđujemo, stoga neke bitke moramo i izgubiti, ali ne smijemo odustati. Ja ne odustajem lako, pa i kad gubim ja pjevam…pjeva mi duša, jer Ona zna da će sve biti dobro. Da mi se nešto strašno dogodi pa da ne mogu pjevati za tjedan dana bih umrla od tuge. Da, pjesma je moj život!

Šteta je potratiti dar- život, a ne živjeti ga onako kako smo ga davno, dok još nismo bili rođeni odabrali živjeti. Kao što smo odabrali iz nama nepoznatih razloga, baš te ljude za roditelje. Svi smo rođeni s potencijalom, prihvatite taj izazov, otkrijte svoj jedinstveni glas i put i živite ga punim plućima, jer on je samo vaš i samo vi imate alate i znate kako postići sreću u svemu što radite, savjetuje profesorica, i djecu i roditelje.

Što je za tebe sreća?

- Sretna sam što imam valjda refleksni poriv da se mogu „staviti“ u tuđu kožu. I taj dar nosim u sebi od najranijeg djetinjstva. Uvijek sam se pitala kako bi se ja osjećala da se meni tako nešto dogodilo? To mi je misao vodilja. Tako funkcioniram i u Zori i školi. Uvijek se pitam, kakvog bih ja dirigenta željela da je ispred mene, naravno da bih voljela da me se nešto pita, da imam pravo odlučivanja, da imam pravo reći ako mi se nešto ne sviđa, da imam pravo pitati ako mi nešto nije jasno. To mi olakšava da bolje razumijem svijet oko sebe i učim djecu da se prihvate onakvi kakvi jesu, jer baš takvi su najbolji i jedinstveni.

Je li Karlovac grad po tvojoj mjeri i jesi li u njemu sretna?

-Da, jako sam sretna ovdje. Nemam u životu propalih ambicija, sve što sam željela profesionalno ja sam i ostvarila. Ovo je zaista grad po mjeri svakog čovjeka, sve ti je „na korak“, svi veći gradovi su ni sat vremena vožnje, a ono što sam svojoj djeci osigurala ovdje, sigurno ne bih mogla ni u kojem većem gradu.

-Imam puno poznanika, puno dragih i dobrih ljudi, prijatelja. Jako mi je lijepo ovdje. Uvijek govorim, tamo gdje mi je srce- tu mi je dom. A srce mi je u Karlovcu. Jedna od mojih dobrih strana je ta što znam prepoznati ono što je vrijedno i dragocjeno, prije nego što to izgubim.

I za kraj jedino mogu zaključiti da Radmila Bocek može biti primjer i uzor svakoj majci, kćeri, prijateljici ili nekoj drugoj osobi za koju ni ne zna da je gleda, da joj se divi i da o životu uči od nje.

Foto: I.Č i privatna arhiva