Nagrada za životno djelo za mene je poticaj za daljnji rad

Poznati karlovački planinar i ekspedicionist, aktivan je od srednje škole i ostavio je dubok trag u našem gradu i cijeloj županiji. Mladen Kuka predsjednik je CEIK-a "Braća Seljan", Planinarskog društva "Karlovac", Planinarskog saveza grada Karlovca i član Družbe "Braća Hrvatskog Zmaja". Aktivan je i u sportu, član je Upravnog odbora Karlovačke sportske zajednice. Iza Mladena Kuke veliki je broj projekata, ekspedicija i putovanja, no i dalje je aktivan s punim žarom. Kuka je dobitnik nagrade Karlovačke županije za životno djelo, koja će mu biti uručena na svečanoj sjednici Županijske skupštine, kada to uvjeti dozvole.

*Nagrada za životno djelo zna biti završetak jednog ciklusa, ali i poticaj za daljnji rad. Kakav je osjećaj?

 -Ova je nagrada za mene poticaj za daljnji rad. Dosta sam tih nagrada dobio i s viših razina i s više pozicija i mogu reći da je to u neku ruku kao nekakav teret, kao nekakva obaveza. Nikada to nisam shvaćao kao ''sada je fajront'', nego onda baš još više potegnem iz petnih žila, zato da opravdam što su mi ljudi dali povjerenje i pokazali čast.

*U cijelom životnom opusu puno je aktivnosti i djelatnosti, sport, planinarstvo, speleologija, ekspedicionizam, muzej i niz drugih stvari. Kako je bilo sve to odrađivati?

 -Možda je to i jedan minus u mom životu. Ako gledamo samo to planinarenje, i ako ga gledamo po nekim segmentima kao alpinizam, speleologiju, gorsko spašavanje, orijentaciju i ne znam koliko još tih disciplina, mogu reći da sam se bavio svim i svačim. Nekako mi je sve to išlo dobro, a i dosta sam rano počeo biti u tim nekakvim upravljačkim strukturama u planinarskoj organizaciji i nastojao sam da svi ti segmenti budu jednako zastupljeni. I onda hoćeš - nećeš počneš se baviti sa svim tim stvarima. Možda bi bilo bolje da sam imao jedan afinitet i da sam se fokusirao na njega, mislim da bih postigao puno veće rezultate da sam se specijalizirao. Ali nekako išlo mi je uvijek sve prilično dobro. Po prirodi sam dosta uporan i tvrdoglav, a onda ono, ako je dobra klapa bila u speleologiji, bio sam tu, ako je bila u alpinizmu, tu sam bio i tako je to išlo. Inače, volim putovanja, tako da mi je sve bilo na dohvat ruke.

*Što ti je od svega toga najdraže?

 -Ne mogu se opredijeliti, mogu reći da su to bile i određene životne faze. U jednoj životnoj fazi bio sam živo zainteresiran za speleologiju, vodio sam speleološke škole. Mogu se pohvaliti da je ono, pa i najbolje danas u karlovačkoj speleologiji, ti dečki koji su danas i vrhunski hrvatski speleolozi, da su prošli kroz te škole i da je nekakav mikron moje zasluge da su oni ostali u tome. Ja sam uvijek nastojao, osim nekakvog ozbiljnog posla kada se postiže neki rezultat, da to bude i dobra zabava.     

 *Jedna od aktivnosti trenutno je projekt postavljanja spomenika braći Seljan u Karlovcu. Zbog trenutno situacije aktivnosti su prekinute, ali u kojoj je to fazi?

-Ova situacija sada ima svoje prioritete i to je najnormalnije. Sada je najvažnije ostati živ, a druga bitna stvar je da se sačuvaju radna mjesta i da ljudi imaju od čega živjeti. Meni je drago da smo prije te nesretne korone imali sastanke u Gradskoj upravi, da smo sve utanačili, da su osigurana financijska sredstva te da je dogovorena lokacija. Sada je stvar samo kada će to biti realizirano, hoće li to biti dva, tri mjeseca ili pola godine poslije, to je tako sporedno. Meni je taj spomenik prirastao srcu iz više razloga. Jedan je što možemo Karlovac promatrati i kao grad istraživača, ja ne volim ona nekakva dosadašnja brendiranja koja su bila populistička, nego sam upravo forsirao svoj rad da se grad Karlovac prikaže i kao grad istraživača. U povijesti je Karlovac, kao niti jedan hrvatski grad, dao toliki broj istraživača. To su bili Tadić, Mikić, Lukšić, pa Dragojla Jarnević koja je 1843. godine ispenjala prvi smjer i time postala prva žena alpinist u povijesti hrvatskog planinarstva, tu su onda briljantna braća Seljan. I nekako upravo kroz to brendiranje Karlovca kao grada istraživača, 19. kolovoza 1997. godine sam osnovao Centar za ekspedicionizam, istraživanje i kulturu "Braća Seljan", prvi hrvatski eksplorer klub. To je bio jedan korak. Zatim su bila terenska istraživanja njihovog života i rada po Južnoj Americi i Africi. Na tim našim istraživanjima došli smo do nekih strahovito velikih otkrića. Jedno od otkrića je da je Mirko Seljan bio čovjek koji je prvi došao na Gran Pajaten u Peruu, na mjesto koje je arheološki interesantnije nego Machu Picchu, koji je otkrio Hiram Bigham 1911. godine. Dakle, dvije godine prije nego je Mirko Seljan otkrio Gran Pajaten. Objavljena je poštanska marka, to bila moja ideja koja je lobirana kod Hrvatske pošte. Na taj način su naši istraživači proputovali cijeli svijet. Tu je došlo i do osnivanja Muzeja planinarstva i ekspedicionizma grada Karlovca, što je opet jedan segment tom brendiranju i svakako taj spomenik. 

 *Često spominješ spomenik, izgleda da ti je on posebno važan. O čemu se radi?

 -Da, meni je taj spomenik posebno bitan. Naime, osim što je Mirko Seljan bio istraživač i Karlovčanin, on je bio i član Družbe "Braća Hrvatskog Zmaja" i imao je naziv Zmaj Abesinski, zbog toga što je bio u vrijeme kralja Menelika u Abesiniji ili današnjoj Etiopiji. Prošle godine i ja sam postao član Družbe "Braća Hrvatskog Zmaja" i nastavljam tu liniju Mirka Seljana i s njegovim nazivom i s njegovom titulom, ja sam Zmaj Abesinski drugi.

 *Jedan od važnijih trenutaka u tvom životu je otkriće jame Jazovke. Kakvi su osjećaji?

-Sigurno da je to jedan od velikih momenata u mom životu. Moramo znati da tada nije bilo lako doći na Jazovku i spustiti se, biti prvi čovjek koji je pronašao Jazovku i prvi koji je u nju ušao i prvi koji je iz nje izašao van. To su bila vremena kada su se takve stvari plaćale glavom jer je to bila jedna od državnih tajni. Bilo je to prilično zaguljeno vrijeme. Do 22. siječnja 1989. godine kada sam otkrio Jazovku i do 29. siječnja iste godine, kada sam se spustio u nju ona je bila jedno stravično mjesto, o kojem se nije smjelo pričati, a koje je skrivalo svirepu smrt oko 500 hrvatskih ljudi.

 *Pokrenuo si akciju da se ulaz u jamu zatvori, u kojoj je to fazi?

 -Da, a najviše me na to ponukalo moje prošlogodišnje spuštanje u jamu. Prošle godine 14. kolovoza, dan prije Velike Gospe, opet sam napravio jedan iskorak kada je u pitanju jama Jazovka. Želja mi je bila da jamu Jazovku dignem na jednu drugačiju razinu. Kada sam je 1989. godine otkrio i bio prvi čovjek  koji je sišao u nju, užasnut prizorom izmolio sam Očenaš. Želio sam da moj prijatelj župnik župe u Krašiću Ivan Vučak napravi dolje jedan molitveni obred za te stradalnike i tu sirotinju koja je na takav jedan svirepi način završila svoj životni put. To mi je i uspjelo. Nas dvojica spustili smo se dolje i župnik je napravio obred u čast i na spomen tih ljudi. Na taj način ja sam zaokružio jedan svoj pogled na jamu. Ono što me je posebno razočaralo, to su ti silni derneci koji se rade na toj jami jer mi je očito različito doživljavamo. Ja je doživljavam kao mjesto dubokog pijeteta, a netko kao mjesto političkog derneka, političkog ispucavanja. To nije mjesto da se to radi. Kada smo se velečasni Vučak i ja spustili dolje, bio sam šokiran. Ne znam jesam li bio više užasnut kada sam se prvi put spustio u jamu i vidio te kosti, štake i ostatke ljudi ili sada kada sam vidio da su ti silni patrioti i domoljubi poslije svih tih derneka bacali u jamu pivske boce, konzerve i ostalo. Netko je, možda u dobroj namjeri, bacio dolje i hrvatsku zastavu, a neki su bacali lampione koji su pri padu s trideset metara samo napravili smeće. Sve to stvara od jame smetlište. Načelnik Općine Krašić Josip Petković Fajnik prihvatio je moj prijedlog da na ulaz u jamu stavimo ploču od plastike, koja bi onemogućavala bacanje smeća u jamu i da se od grobnice pravi smetlište. Tako bi se sačuvao vizualni identitet, jama bi se vidjela, ali se ne bi moglo u nju išta bacati.      

 *U tijeku je još jedan projekt na području Krašića?

 -Na području Krašića imam puno prijatelja i oni su me inspirirali na mnogo aktivnosti, a jedna od njih je i projekt staze. Kada sam pročitao dnevnik župnika Vrankovića, koji je služio u Krašiću u vrijeme kada je Alojzije Stepinac bio u izolaciji, dobio sam inspiraciju za stazu. Njih dvojica su po malo u ilegali šetali po Krašiću i okolici, Stepinac se nije mogao predaleko udaljavati. Išli su po tim nekim mjestima i onda sam došao na ideju da bi bilo primjereno da mi kao Planinarsko društvo "Karlovac", CEIK "Braća Seljan", župa Krašić i Općina Krašić trasiramo jedan put koji bi se zvao "Put Alojzija Stepinca". Put započinje u Krašiću kod crkve, ide do spomenika svete Ane pa do kapelice svetog Ivana, zatim ide u Jezerine, gdje je rođen biskup Juraj Jezerinac, a tu je i etno kuća. Od tuda trasa ide na Lović Prekriški, od kuda bi bio neobavezan dio do vrha Štule. To bi bila ta staza posvećena Alojziju Stepincu. S druge strane vidjet ćemo kako će se razvijati ova situacija s koronavirusom jer u planu je i druga staza koja bi išla do Krašića do Jazovke. Ta bi se staza zvala "Put hrvatskih mučenika". Moramo znati da je u toj jami završilo i 230 domobrana koje su partizani na prijevaru zarobili u Krašiću i koje su u siječnju 1943. godine gole i bose odvukli do Jazovke i tamo likvidirali. Tako da bi u tom kraju bile dvije edukativno-povijesne-planinarske staze.

 *Koji se poslovi obavljaju u vrijeme ove situacije s koronavirusom?

-Imam dosta posla kojeg mogu obaviti u četiri zida. Mogu sređivati arhivu koju već godinama sređujem i nikako da je sredim. Mogu se posvetiti i muzeju, preslagivati eksponate, uglavnom ja imam posla i kada to nisu hodanja po planinama. Žao mi je u ovoj situaciji, što sam morao odgoditi jedno zanimljivo putovanje. Trebao sam ići 10. svibnja na ekspediciju na Kajlaš na Tibetu. Ekspediciju je trebao voditi moj prijatelj, najbolji slovenski alpinist Viktor Grošelj koji se popeo na deset osamtisućnjaka. Žao mi je i što nije realizirano nekoliko promocija zanimljivih knjiga. Jedan moj dobar prijatelj iz Slovenije napravio je knjigu o tome što smo radili prošle godine na području Annapurne. Promocija knjige slijepog planinara Feruča Lazarića s kojim sam imao nekoliko uspona i pomogao mu da osvoji značku Hrvatskog planinarskog saveza za pedeseti uspon trebala je biti 4. travnja. Njegov pedeseti uspon bio je uz Stipu Božića i mene na Kozjak. Nekoliko stvari je iskliznulo, ali tu smo gdje smo. Svečana sjednica Županijske skupštine Karlovačke županije također je odgođena, ali bit će vremena za svečanost i dodjelu nagrade. Sada ima prioritetnih stvari.

 *Kako je u mirovini?

-Od kako sam u mirovini, shvaćam one umirovljenike koji su mi znali reći da nemaju dovoljno vremena. Stalno sam u pogonu, od jutra do mraka. Dižem se u šest sati i nikada ne idem spavati prije jedan. 

Branko Obradović