Hrvoje Cvitanović: „Profesionalni“ speleolog kojem je hobi arheologija

Prije svega Karlovčanin, zaljubljenik u prirodu i…volim sve što vole mladi, tako se predstavio Hrvoje Cvitanović –Cvite. No, oni koji ga poznaju i znaju da nije doktor (jer ime i prezime dijeli s liječnikom karlovačke bolnice), prva će im asocijacija biti – speleolog ili špiljar, ali i još štošta drugo. Naime, dopredsjednik je Hrvatskog speleološkog saveza i Speleološkog kluba Ursus spelaeus, a organizator je više što ekspedicija što u Hrvatskoj, što izvan nje.

Cvite od čega živiš?

-Ja živim od speleologije.

Kako se u Hrvatskoj ili u Karlovcu živi od speleologije? Nije li to ipak hobi?

-Kak' se živi? Pa recimo da se živi normalno. Nemam privatni avion, imam auto koji se stalno kvari, ali uglavnom od toga što radim mogu normalno živjeti.

Kad si se počeo baviti speleologijom?

-To je bilo 6. kolovoza 1989. godine, na Bočićev rođendan! (Neven Bočić Pich, op.a.). Speleologijom sam se počeo baviti u Karlovcu, ali sam bio član Speleološkog odsjeka tadašnjeg Planinarskog društva Željezničar iz Zagreba. S njima sam uglavnom taj ostatak 1989. i 1990. godine istraživao, a onda sam otišao u JNA. Nakon povratka sam nastavio s istraživanjima, ali nije se puno moglo istraživati jer je pola zemlje bilo okupirano.  Onda smo 1993. godine odlučili da ćemo ponovo animirati Speleološki odsjek pri Planinarskom društvu Dubovac. Tu je nas nekolicina pokrenula ponovo speleologiju u Karlovcu. Bio sam tada prvi pročelnik tog novog-starog odsjeka.  Već 1994. godine smo imali speleološku školu u kojoj je bilo tridesetak polaznika.

Onda si se počeo baviti arheologijom?

-Da, negdje 1995., kako nije bilo posla, javio sam se u Gradski muzej Karlovac gdje sam s arheologom Lazom Čučkovićem krenuo u te arheološke vode, recimo to tako. S njim sam na nekoliko lokacija oko Karlovca istraživao. Kasnije kad su se počele graditi autoceste tada sam s Domagojem Perkićem, koji je tada bio arheolog konzervator u Konzervatorskom odjelu u Karlovcu, sudjelovao na probnim iskapanja na svim trasama autoceste.

I sretno si spojio speleologiju i arheologiju?

-Baš na tim projektima koje sam radio s Domagojem Perkićem smo se spustili u dvije ili tri špilje na trasi autoputa i dosta smo pomogli arheolozima, jer smo unutra već otprilike vidjeli gdje se nalaze arheološki nalazi. To je naravno specifično za špilje, za razliku od nalaza koji su vani i uglavnom su pod zemljom, u  špiljama to zna biti na otvorenom i po nekakvim da se tako izrazim sakrivenim ćoškovima i na to smo im ukazali jer to je nešto što smo naučili kroz iskustvo. Ja nemam formalnu naobrazbu što se tiče arheologije, to mi je zapravo hobi, kao biospeleologija. No, puno čitam o tome, a još sam više naučio kroz iskustvo.

Zbog toga te često zovu na arheološka istraživanja? Nisi radio samo u Karlovačkoj županiji.

-Bio sam na iskapanjima i oko Dubrovnika i u Zagrebačkoj županiji špilja Veterica. U nekim projektima radimo speleološka istraživanja, ali smo paralelno obavljali i arheološka. Primjerice za Nacionalni park Mljet smo radili arheološku prospekciju, o tome smo obavijestili arheologe koji su onda kasnije radili istraživanja. No, špilja ima zaista puno i samo Karlovačka županija ima na popisu 200 špilja i jama u kojima su nađeni zanimljivi nalazi.

A sad da odgovorim, zovu me na iskapanja jer znaju da već 20 godina kopam po špiljama, pa znam i kako se ti slojevi i sedimenti slažu. Zato me rado pozovu pa čak i ako im kažeš nekakav savjet uzimaju te zaozbiljno makar imaju i oni nekakva dugogodišnja iskustva, ali jako malo ljudi općenito iskapa po špiljama, a pogotovo arheologa tako da ponekad traže savjet, ali naravno ne trebaju ga svi.

Ti si se dakle više kroz speleologiju okrenuo tom istraživačkom dijelu, a manje onom o pronalaženju novih jama, spustiti se u što dublju jamu…

-Recimo da! (smijeh) Ali, da imam više kondicije spustio bih se i dublje, ali sam uvidio da to nije baš previše za mene pa se više bacam na ta istraživanja, ne samo arheološka, bavim se biospeleologijom, geološkim istraživanjima pa primjerice meteorološkim mjerenja u špiljama i volim speleo-fotografije. S tim ciljem smo osnovali i Speleološki klub “Ursus spelaeus” da bi se više radili znanstvenim radom unutar speleologije.

Nismo se tog dotakli na početku, ali i tvoja supruga Nataša se bavi istim poslom kao i ti?

-Supruga se ovime bavi 17 godina i iskapanjima po špiljama, ali i recimo to vanjskim iskapanjima i ona odlazi često na arheološke lokalitete po cijeloj Hrvatskoj.

Zajedno ste preko SK Ursus spelaeus pokrenuli i zanimljiv projekt.

-Nataša i ja smo s Krešimirom Ragužom, arheologom iz Konzervatorskog odjela, pokrenuli projekt „Utvrđene špilje Karlovačke županije“ koji je nakon dvije, tri godine provođenja počelo financirati i Ministarstvo kulture, jer su uvidjeli da je to jedna zanimljiva stvar. Do sad smo obradili 27 špilja i jama u kojima smo našli zidove koje su ljudi gradili da bi se u njima obranili od prodora Turaka.

Osim arheologije baviš se i biospeleologijom. Laici, u kojem spadam i ja, razmišljaju da u špiljama baš nema puno živog svijeta pa da se tu baš nema što istraživati ili se varamo?

-To se laici varaju (odgovara blago iritiran), jer dinarski krš, a veliki dio Hrvatske je pod tim kršem, je svjetski hot—spot za podzemnu faunu.  Do sad je u Hrvatskoj pronađeno više od 350 endema koji su bili u užem dijelu, znači jedna špilja ili jama ili se nalaze na području cijelog dinarskog krša.

Ali to su ponekad vrlo sitne životinje… Kako ih prepoznaš?

-Pa recimo da je prepoznam do razine roda. Dugo sam u tome i puno sam radio na tim biospeleološkim projektima od Papuka do Istr i Dubrovnika i to je kod mene više iskustvo. Kad smo radili na europskim projektima ja sam izolirao taj materijal lupom, s godinama naučiš da je to rod taj i taj, a sve one detalje, o vrsti i je li to nešto novo to rade znanstvenici.

A jedna buba nosi i tvoje ime?

-Točnije prezime. Naime, kolege biospeleolozi kad pronađu neku novu bubu, ako nije nekakav specifičan lokalitet po kojem bi se moglo dati ime onda se daje po pronalazaču ili nekom tko je zaslužan u biospeloelogiji. Osobno nisam našao tog skokuna, to je vrsta bube, a nađen je u Markovom ponoru na Lipovom polju kod Donjeg Kosinja. Kolega koji se bavi tom skupinom kukaca dao je ime po meni, jer sam našao dosta buba. Našao sam neke nove, neke su još na determinaciji, a neke su već opisane.

I kako se zove skokun?

- Neelus cvitanovici , dakle dobio je prezime po meni.

Ti si zaslužan da su zapisi o tim istraživanjima, ali aktivnosti karlovačkih speleologa ostali i trajno zabilježeni. Prvo je to bilo u Speleo'zinu, a sada u časopisu Subterranea Croatica kojeg izdaješ. Kako si krenuo u izdavačke vode?

-Par godina nakon što smo pokrenuli Speleološki odsjek PD  Dubovac Neven Bočić, Renata Ris i ja pokrenuli časopis Speleo'zin, skraćeno od Speleo magazin. Tada je više sličio na punk i hard core fanzine nego što je izgledao kao časopis. Kad smo kasnije mogli doći do sredstava onda smo čak neke brojeve i štampali.  Zadnji broj Speleo'zina je izašao prije otprilike deset godina, a od 2002. godine sam prestao biti urednik. No, 2003. SK  Ursus spelaeus pokrenuli smo časopis Subterranea Croatica i izašao je nedavno 27. broj, a 28. je u pripremi. To je časopis koji piše isključivo o istraživanjima u Hrvatskoj, zato što sam želio svijetu pokazati koliko zanimljivih stvari unutar speleologije postoji u Hrvatskoj. Glavne su teme novija istraživanja. Taj časopis razmjenjujemo sa 60 adresa diljem svijeta od Venezuele do Japana i Južne Afrike. Cilj je da ljudi vide što u tom našem dinarskom kršu ima.

Tako smo razmjenom skupili više od 5.000 knjiga i časopisa sa speleološkom tematikom i usko vezano uz speleologiju i zajedno smo s članovima Speleološkog društva Karlovac koju su također  imali biblioteku koju su skupili razmjenama Speleo'zina u Aquatici, u njihovoj knjižnici formirali speleoteku koju mogu koristiti studenti i koja se dosta koristi i pomogli smo im u pripremama diplomskih radova i slično.

Ti ne odustaješ od tiskanog izdanja?

-Ne i dok ja to budem vodio neću odustati. To je meni gušt koji ne mogu opisati. Kad se otvori friško štampani časopis pa ga pomirišeš, pa ima onaj fini miris po tisku, pa ga lijepo možeš prolistat… Svaka čast tehnologiji, ali papir je papir!

A što radiš sad je koronavirus sve zatvorio?

-E pa sad svi imaju vremena i sad ih tjeram da doma pišu, jer mi trebaju materijali za jednu knjigu i novi broj Subterranee Croatice.

Izdavaštvom i novinarstvom Cvite se počeo baviti još sredinom 80-ih kao 14-godišnjak s Vedranom Mikšićem kojem se pridružio u izdavanju punk HC fanzina Corpus Delicti.

-To je bio jedan od najboljih fanzina u bivšoj Jugoslaviji i ja sam se Vedranu pridružio godinu dana nakon što je on počeo izdavati. Zajedno smo ga radili do pred rat. A kako se radilo? Mi smo pronalazili u drugim fanzinima, koji su se kupovali i naručivali iz cijelog svijeta, adrese i pisali tim bendovima koji su tad bili popularni. Poštom smo ima slali pitanja, na koja su oni odgovarali i uz te odgovore bi nam poslali i fotke s njihovih koncerata njihovih. Ja sam bio „teta tipkačica“ jer sam mogao brz pisati na pisaću mašinu pa sam uglavnom sve prepisivao. (kb)

Foto: Dinko Neskusil i arhiva Hrvoja Cvitanovića