Potresno svjedočanstvo karlovačke Vukovarke Jasne Perak

Tri desetljeća između vukovarske kalvarije i karlovačkog mira

VIŠE IZ RUBRIKE

vukovar

Svi sveti i tužni dani studenoga za većinu građana znače odlazak na groblja i paljenje svijeća u tišini. Za našu sugrađanku Jasnu Perak, koja u Karlovcu živi već gotovo tri desetljeća, ti dani imaju još dublju, bolniju dimenziju. Svake godine, znatno prije blagdana Svih svetih, Jasna pakira torbe i odlazi u rodni Vukovar. Ondje ostaje sve dok ne prođu tužne obljetnice padova gradskih četvrti i masakra na Ovčari 20. studenoga. Ondje obilazi grobove roditelja i supruga, plače i traži mir kojega nema već pune 35 godine.

Njezina je priča jedna od onih koje oslikavaju svu težinu hrvatske ratne kalvarije – priča o gubitku supruga i brata, o traženju utočišta kao izbjeglica s malom djecom, ali i o tihoj snazi majke koja je kroz najveće tmine sačuvala dostojanstvo, vjeru i ljubav.

Kukuruzni put i posljednji stisak ruke

Kalvarija obitelji Perak započela je u kolovozu 1991. godine. Vukovar je već bio pod žestokim udarima, a izlazak iz grada postajao je gotovo nemoguć.

-Izašla sam iz Vukovara 31. kolovoza 1991. godine, kada je već počinjalo ono najgore. Iz grada se više nije moglo izaći redovnim putem pa nas je moj pokojni suprug Mato izveo kukuruznim putem. Imala sam sa sobom našeg sedmogodišnjeg sina Igora. Nakon što nas je izveo na sigurno, moj se suprug vratio natrag u Vukovar braniti grad, prisjeća se Jasna Perak.

Uslijedili su mjeseci povlačenja po izbjeglištvu – od Suhog Polja kod Virovitice, preko Đakovačkih Selaca, Zagreba i Umaga pa sve do Jajca u Bosni i Hercegovini, gdje su živjeli roditelji njezinog supruga. Dok je Vukovar gorio, Jasna je u Jajcu provela više od dva mjeseca. Ondje se dogodio i njezin posljednji, neprežaljeni susret sa suprugom.

-Moj suprug Mato dobio je slobodne dane i morao je službeno otputovati u Split. Na povratku je sa susjedom Jozom svratio u Jajce da nas vidi. Tada sam mu rekla da sam trudna, iako ni sama još nisam bila potpuno sigurna. Sutradan ujutro je otišao. To je bio posljednji put da sam ga vidjela i čula. Taj naš susjed Jozo kasnije je, zajedno s mojim Matom, ubijen na Ovčari, tiho govori Jasna.

Kalvarija bolnice i tragična sudbina na Ovčari

Tragedija obitelji bila je tim veća jer je neposredno pred rat, u prosincu 1990. godine, nakon teške bolesti preminuo Jasnin otac. Unutar samo godinu dana, Jasna i njezina majka ostale su bez oca i supruga, a potom i bez dvojice najvažnijih muškaraca u obitelji.

Kad je Vukovar pao u studenome 1991. godine, u gradu su ostali Jasnin suprug Mato Perak, mlađi brat Damir Kovačić te njihova majka. Brat Damir ležao je ranjen u vukovarskoj bolnici pa je majka otišla k njemu, a pred sam pad u bolnicu se sklonio i suprug Mato.

-Moja majka i suprug razmišljali su kako da se spase. Planirali su s mojim ranjenim bratom krenuti u proboj na nosilima. Međutim, kad je Mato otišao provjeriti kakve su mogućnosti za proboj, skupina od preko dvije stotine branitelja već je bila otišla u noćni proboj. Kako više nisu imali s kim krenuti, ostali su u bolnici čekati, vjerujući da će ih zaštititi međunarodne konvencije. No, ubrzo su ušli JNA i četnici, priča Jasna.

Iz vukovarske bolnice agresor je odveo više od 260 ranjenika, civila i djelatnika. Među njima su bila obojica njoj najdražih muškaraca.

 

 

-Gledala sam svakodnevno u izbjeglištvu vijesti, brojila granate i molila Boga samo da izađu živi. Kad se moja mama javila nakon tjedan dana i rekla da su Mato i Damir živi, ali zarobljeni, bila sam sretna. Nismo uopće bile svjesne što su te zvijeri spremne učiniti. Mislile smo da će završiti u logoru, nadale se da ćemo ih dočekati. Nismo mogle ni zamisliti da su ih ubili odmah po odvođenju, sa sjetom i gorčinom prisjeća se naša sugovornica.

Suprug Mato Perak odveden je na Ovčaru i ubijen nad masovnom grobnicom gdje je pronađeno 200 tijela. Njegovi su posmrtni ostaci ekshumirani, a Jasna ga je identificirala u Zagrebu 1999. godine, kada je i dostojanstveno pokopan. Njezin mlađi brat Damir Kovačić proživio je još strašniju sudbinu – mučen je i ubijen u skupini kod hangara na Ovčari, a do današnjeg dana njegovi posmrtni ostaci nisu pronađeni.

-Moja se majka od tuge i žalosti za sinom razboljela i umrla 2015. godine. Već 35 godina moj se brat vodi kao nestao. Majka ga je tražila dok je bila živa, a sada ga tražim ja. Najteže je kad nemaš gdje zapaliti svijeću, kad nemaš groba na koji možeš otići. Zato na Svisvete bratu zapalim svijeću na grobu naših roditelja ili kod svoga supruga.

Karlovački dom i slika vodotornja

Život je morao ići dalje. U svibnju 1992. godine u riječkoj bolnici Jasna je rodila drugog sina, Mateja – dijete koje nikada nije imalo priliku upoznati i zagrliti svoga oca.

U Karlovac stiže 1997. godine, gdje dobiva stan u zgradi u kojoj je bilo smješteno dvanaest vukovarskih stradalničkih obitelji. Karlovac je ubrzo postao njezin drugi dom, grad koji ju je toplo prihvatio i u kojem je odgojila svoje sinove.

-U početku smo se u zgradi svi intenzivno družili jer smo dijelili istu sudbinu i tragediju. S vremenom su se obitelji raselile, neki su se vratili u Slavoniju. Ja sam u Karlovcu pronašla divne prijateljice, udovice koje razumiju moju bol. Moja prijateljica Anica, također iz Vukovara, te Rasema Dorma, čiji je suprug poginuo u Gromovima, moje su svakodnevne suputnice. Svaki dan popijemo kavu, ispričamo se i lakše nosimo svoje terete.

Iako živi u Karlovcu, Vukovar je ostao trajno utkan u njezin identitet. Svako jutro Jasna fotografira karlovački vodotoranj kraj crkve Presvetog Srca Isusova te sliku objavljuje u grupi vukovarskih prognanika i prijatelja „Vukovar u srcu“ uz dirljivu poruku: "Dobro jutro Vukovar, srce Karlovac".

-Nekima je teško razumjeti zašto i nakon toliko godina svakodnevno mislim na svoje nestale i poginule. Ali to nije nešto čega se čovjek može osloboditi. Moj suprug Mato bio je dobar, vrijedan čovjek, radnik koji se borio za obitelj i branio svoj grad. Živjeli smo lijepo i ta me ljubav drži i danas. Iz ove se kože ne može, ali vjera u Boga i nada da ćemo se jednog dana gore ponovno sresti daje mi snagu za svaki novi dan, zaključuje Jasna Perak.

Njezina dva sina, Igor i Matej, danas su odrasli ljudi, a unuk Andro živi u Karlovcu te nosi uspomenu na djeda kojega nikada nije dočekao. Priča Jasne Perak ostaje trajni podsjetnik karlovačkoj javnosti na cijenu slobode i snagu ljudskoga srca koje i nakon najtežih udaraca zna voljeti, pamtiti i čuvati mir.