Priča o braniteljima s prve crte obrane 1991. godine koji su branili Karlovac

Povodom 35. obljetnice općeg i žestokog napada na Karlovac, koji je započeo 4. listopada 1991. godine, prisjećamo se presudnih trenutaka obrane grada i tada mladih branitelja koji su stajali na prvoj crti. Na današnji dan odajemo počast ljudima koji su, unatoč potpunoj nadmoći neprijatelja, obranili svoje domove i zaustavili prodor prema Karlovcu.

Pakao 4. listopada 1991. i iznenadni udar agresora

U rano jesensko jutro 4. listopada 1991. godine započeo je sveobuhvatni napad jedinica JNA i pobunjenih Srba na položaje hrvatskih snaga na Slunjskim brdima. Agresorske snage silovito su prodirale iz pravca vojnoga poligona Cerovac, Kamenskog i Gornjeg Mekušja. Dok su se na Slunjskim brdima i Turnju vodile žestoke borbe, tisuće topničkih i raketnih projektila zasule su sam grad Karlovac, Dugu Resu  i širu okolicu.

Nasuprot brojčano i tehnički nadmoćnom neprijatelju, opremljenom tenkovima, zrakoplovstvom i teškim topništvom, stajali su slabo naoružani hrvatski branitelji. Obranu su činili pripadnici dviju nepotpunih bojni 110. brigade ZNG-a, samostalne satnije „Cobre“, službenici MUP-a / PU karlovačke, pripadnici Narodne zaštite te borci 2. gardijske brigade. Prvu crtu obrane, koja se protezala od Škrtića i Slunjskih Brda pa sve do Miljuša, branili su uglavnom mladi ljudi u svojim dvadesetim godinama, bez adekvatnog vojnog iskustva, opreme i teškog naoružanja. Iako su znali da se napad sprema, nisu mogli znati točno vrijeme ni silinu udarca koji slijedi.

Svjedočanstva s prve crte: Borba Davida protiv Golijata

Položaje na cesti D1 prema Miljušima držala je 1. bojna 110. brigade, koja je na tu točku stigla kao smjena satniji „Wolfovi“ nakon povratka iz Lasinje. Pripadnik 1. bojne Marinko Brozović prisjeća se teških uvjeta i ograničenja u kojima su se zatekli:

-Dakle, od državne ceste D1 lijevo prema Miljušima. Ovdje je bila naša zadnja točka. Tu smo imali jedan PKT na brodskom postolju, bio je jedan mali bunker koji je odradila 2. satnija Wolfova jer bilo nam je do tada zabranjeno ukapanje prema zapovijedi kriznog stožera. Razlog je bio – da ne bi provocirali drugu stranu. Tako da se, nažalost, nismo smjeli ni bolje utvrditi.

Na položaju u Miljušima bilo je svega pedesetak branitelja koji su se suprotstavili jednoj od najmoćnijih vojski u Europi. Borbena djelovanja trajala su od jutra, a sam opći napad eskalirao je oko 13:00 sati, upravo u trenutku kada se uživo emitirala radijska emisija Radija Sljeme s ratišta, koju su vodili Marina Mučalo i Mario Mihaljević i u kojoj je i sam Brozović sudjelovao.

U isto vrijeme, na položaju u Škrtićima nalazilo se oko trideset pripadnika 2. bojne 110. brigade. Pripadnik bojne Davor Celinšćak „Cela“ opisuje trenutak kada je započeo zračni i topnički pakao:

-4.10.’91., bio je petak, oko jedan sat je počeo napad, tu je snimana emisija s Marinom Mučalo na Slunjskim Brdima i tada su avioni počeli raketirati naše položaje. Poginula su odmah trojica na Slunjskim Brdima (a četvrti kasnije u bolnici o. a.). Nakon toga se vatra penje na naše položaje.

Branitelji u Škrtićima imali su samo automatske puške i skromne zalihe streljiva, bez ikakvih protuoklopnih sredstava. Suočeni s tenkovima i zrakoplovstvom, izloženi neprekidnoj paljbi bez mogućnosti da uzvrate na daljinu, bili su prisiljeni na povlačenje. Celinšćak, koji je i sam bio među četvoricom ranjenih u narednim danima, opisuje osjećaj nemoći i teške trenutke izvlačenja:

-Nakon toga se to sve počelo povlačit, vidjeli smo da više nemamo kuda, pomoć više nismo mogli od nikuda dobiti. Mi smo njih vidjeli, a nismo imali na njih sa čim pucati, vidiš da si nemoćan, nemaš ga sa čime pogoditi jer si predaleko. Osjećaš bijes, ne znaš što bi napravio od te nemoći. I onda negdje u večernjim satima se satnija povukla preko ladvenjskog slapa prema Zastinji. Nažalost, jedan je bio poginuo, a svi ostali su preživjeli.

Vožnje kroz kaos i herojske logistike

Dok su borbe bješnjele na ulazima u grad, logistiku i prijevoz ranjenika pod kišom granata izvodili su pojedinci izloženi neposrednoj opasnosti. Branko Sajevac „Sajo“, pripadnik 2. bojne, kamionom je jurio između prve crte i grada, dovozeći streljivo i pojačanja te izvlačeći ranjene i poginule.

Sajevac, po uvjerenju pacifist, koji se preko noći našao u vrtlogu rata, prisjeća se kaosa koji je vladao na terenu i u karlovačkoj bolnici koja je i sama bila meta napada:

-Ja sam inače bio pacifist, i onda i ostao sam sada. Tada sam samo bio totalno u šoku…bolnica puna, to je takav kaos vladao svagdje. Borci, ljudi domaći su nam pomagali istovarivati te ranjene i te mrtve, nažalost, a ja uopće nisam imao dojam šta se događa, kako se događa…Bolnica je isto bila napadnuta…Jednostavno sam bio izgubljen i samo sam jurio naprijed-nazad, naprijed-nazad. Na frontu znam tko mi je protivnik, u pozadini znam koji mi je posao, ali za volanom si nezaštićen i najvažnije je proći sa točke A do točke B da me netko ne pogodi jer obrane nema. Kad je bilo pitanje: Kaj ćemo sad?, bilo je: Sajo može, ma joj…Sajo, izgubil' živce, uh, ali sam išal'.

Zaustavljanje agresora na Turnju i cijena slobode

Nakon žestokih borbi na Slunjskim brdima, hrvatske snage su potisnute do Turnja gdje su uspostavile stabilnu crtu obrane, koju neprijateljske snage, unatoč višestrukim silovitim pokušajima u narednim danima, više nikada nisu uspele probiti.

Cijena obranjenog Karlovca u tim presudnim danima bila je iznimno visoka: poginulo je 36 branitelja i civila, dok su 184 branitelja pretrpjela ranjavanja.

Život nakon rata i trajno čuvanje uspomene

Sudbine branitelja nakon završetka ratnih operacija odražavaju put mnogih heroja Domovinskog rata, čije priče tek trebaju biti ispričane.

Branko Sajevac „Sajo“ ostao je na bojištu sve do operacije „Bljesak“ 1995. godine, skupivši impresivnih 1350 borbenih dana. Danas obnaša dužnost predsjednika Udruge pripadnika satnije Rebels, predano radeći na očuvanju uspomene na Domovinski rat i prenošenju istine mlađim naraštajima.

Davor Celinšćak „Cela“, nakon što je dvaput ranjavan, u Hrvatskoj vojsci ostao je do 1997. godine. Umirovljen je sa samo 30 godina života, uz gorku spoznaju da su branitelji u to vrijeme prečesto shvaćani kao „teret i višak“.

Marinko Brozović odslužio je rat do samoga kraja te nastavio raditi u Hrvatskoj vojsci još desetak godina, nakon čega se umirovio i posvetio obitelji.

Danas, kada obilježavamo 35. obljetnicu ovog presudnog povijesnog trenutka, Karlovac se s ponosom i zahvalnošću prisjeća svih mladića i djevojaka koji su bez oklijevanja stali na branik domovine.