„Ja s nikime nisam bila zavađena”: Sto godina dobrote, neumornog truda i pjesme blage čuvarice cetingradskog kraja

U obiteljskom okruženju ispunjenom smijehom, pjesmom i neizmjernom toplinom, baka Dragica Butorac proslavila je svoj nevjerojatni stoti rođendan u prostoru Restorana DP u Donjem Zvečaju, a prije toga i u tamošenjem Domu za starije „Domaris”, gdje boravi posljednjih godinu dana. Oko njezina slavljeničkog stola okupila se njezina brojna i ponosna obitelj – kćeri, unučad, praunučad te najmlađi mezimac, čukununuk Maro, svjedočeći stoljeću života žene koja je oduvijek bila čvrst stup, gazdarica i istinska glava svoje kuće. Rođena davne 1926. godine u Đurinome Potoku kod Cetingrada, baka Dragica proživjela je bogat, ali i trnovit životni put: od neumornog rada na poljoprivredi i samostalnog vođenja velikog imanja dok joj je suprug August radio u inozemstvu, preko gorkih progonstva i ratnog izbjeglištva u Bosni, pa sve do hrabrog oporavka od operacije kuka u svojoj stotoj godini života. Unatoč svim životnim burama i gubicima, njezina nevjerojatna vedrina, bistrina i blagi osmijeh i danas neumorno griju srca svih onih koji imaju privilegiju biti u njezinoj blizini.

Toplina koja nadrasta godine

U Donjem Zvečaju, u općini Duga Resa, smjestio se mali dom za starije i nemoćne „Domaris”. S kapacitetom od dvadeset štićenika, ovaj dom već više od desetljeća nudi toplinu onima koji u njemu provode svoje zlatne godine. Ravnateljica doma, gospođa Anita Benić, koja je posao započela 2013. godine, ističe kako je rad težak i odgovoran, ali ujedno i ispunjavajući. Svaki osmijeh i topla riječ štićenika čine sve napore vrijednima. Među svim dragim licima koja su prošla kroz vrata „Domarisa”, jedno se u posljednje vrijeme posebno ističe. To je baka Dragica Butorac, žena nevjerojatne životne snage, vedrine i duha, koja je upravo ovdje dočekala svoj stoti rođendan.

Baka Dragica je u dom stigla prije nepunu godinu dana. Premda je prelazak u novu okolinu u tako dubokoj starosti bio izazov, baka se vrlo brzo prilagodila novom životu. Danas se u „Domarisu” osjeća kao kod kuće. Njezina prisutnost unijela je posebnu svjetlost u svakodnevicu doma. Dragica je izuzetno pozitivna, vedra i spremna za društvo. Njezina bistrina i toplina osvajaju na prvi pogled, a njezina najdraža uzrečica, kojom svakodnevno pozdravlja osoblje i ostale štićenike, postala je zaštitni znak doma: „Janje moje, kako ste mi?”. Ta jednostavna rečenica savršeno oslikava njezinu narav – ženu koja u svakome vidi dobro i želi pružiti utjehu i ljubav.

Đurin Potok: Izvor snage i obiteljskog ognjišta

Kako bismo u potpunosti razumjeli baku Dragicu i njezinu dugovječnost, moramo se vratiti na same početke, u njezino rodno mjesto, selo Đurin Potok smješteno u općini Cetingrad. Rođena 3. rujna 1926. godine, baka Dragica je cijeli svoj vijek provela na selu, posvetivši život radu, obitelji i zemlji. Život na selu u tim prošlim vremenima bio je sve samo ne lak, no Dragica ga je prihvaćala s pjesmom na usnama i dubokom zahvalnošću.

Njezin suprug August, koji je umro prije dvadesetak godina, radio je teške poslove kako bi prehranio obitelj. Jedno vrijeme bio je lugar u Hrvatskoj, potom je otišao u Sloveniju, a radio je i kao miner. Zbog prirode njegova posla, August je često bio odsutan, što je značilo da je sav teret vođenja kućanstva, odgoja djece i brige o imanju pao na Dragičina pleća. No, ona nije bježala od odgovornosti; naprotiv, Dragica je bila stvarni stup obitelji, istinska glava kuće i gazdarica koja je morala paziti na sve.

O tome kako je uspijevala uskladiti sve te teške obveze i doživjeti stotu godinu u punoj mentalnoj snazi, baka Dragica danas govori:

-Svakako sam uspijevala, dušo moja. Stalno sam radila i vodila kuću. Imali smo silno blago, puno stoke i s time sam se uvijek zabavljala. Taj rad mi je dobro došao, on me držao i tako sam dočekala svojih stotinu godina.

Baka Dragica je doista bila vrsna i svestrana žena, sposobna organizirati svaki trenutak u danu kako obitelj i imanje ne bi oskudijevali. Njezin dan bio je isplaniran do najsitnijeg detalja, o čemu svjedoče njezine vlastite riječi:

-Brojila sam minute do čega moram doći, kad moram skuhati, kad moram ispeći kruh, kad moram izaći u vrt i nahraniti blago.

Unatoč teškom radu na vlastitom imanju, Dragica je uvijek pronalazila načina da pomogne i drugima, a njezina požrtvovnost prema vlastitoj majci ostala je trajno urezana u obiteljsko sjećanje. S ponosom se prisjeća kako je radom i štednjom uspjela kupiti dvije rali zemlje svojoj majci, othraniti prase i kupiti joj donju haljinu. Bila je to gesta kćeri koja je rano shvatila važnost pomaganja i nesebičnosti, osobina koje su je pratile kroz život.

Iskušenja, ratni vihori i obiteljski gubici

Tijekom Domovinskog rata, Đurin Potok i cetingradski kraj stradali su u ratu pa je baka s obitelji morala otići u izbjeglištvo u Bosnu. Biti prognanik i ostaviti sve stvoreno ostavilo je dubok trag. Ipak, njezina želja za povratkom kući nikada nije splasnula. Nakon operacije „Oluja”, baka Dragica se s obitelji vratila u Đurin Potok, spremna ponovno graditi život na starom ognjištu.

No, materijalni gubici nisu bili najteži udarci koje je ova hrabra žena morala podnijeti. Najveća bol za svakog roditelja – gubitak djeteta – baka Dragicu je pogodila dva puta. Sa suprugom Augustom imala je četvero djece: tri kćeri (Janju, Baricu i Zorku) te sina Franju. Nažalost, njezin sin Franjo i najmlađa kći preminuli su od teške bolesti. Gledati vlastitu djecu kako odlaze prije tebe bol je koju malo koje srce može izdržati, no baka Dragica je i u tim trenucima uspijevala pronaći snagu da nastavi dalje, oslanjajući se na preostale kćeri te na bogatstvo potomaka koje joj je život podario.

Danas njezino obiteljsko stablo broji devetero unučadi, šestero praunučadi te jedno prapraunuče – dječaka po imenu Maro. Baka Dragica izuzetno je ponosna na svoju obitelj i uvijek s ljubavlju i ponosom priča o svima njima. Obitelj je za nju oduvijek bila najveće bogatstvo, daleko vrjednije od bilo kakvih materijalnih posjeda. Njezin unuk Željko Butorac svjedoči o tome kako baka nikada nije čeznula za velikim bogatstvom ili slavom: njezina kuća, njezina djeca i njezina obitelj za nju su značili više od svih milijuna ovog svijeta.

Obiteljski stup i baka koja kuha s ljubavlju

Baka Dragica je kroz cijeli svoj život bila poznata kao izuzetno gostoljubiva osoba. Svi koji su ikada zakoračili u njezino dvorište ili kuću u Đurinom Potoku bili su dočekani s otvorenim srcem, osmijehom i punim stolom. Željko Butorac se prisjeća kako je baka s nevjerojatnom lakoćom spajala uloge stroge, ali pravedne gazdarice, vrsne kuharice, poljoprivrednice i tople domaćice koja je uvijek bila spremna razveseliti i ugostiti rodbinu i prijatelje.

Među brojnim uspomenama koje njezini potomci čuvaju, posebno se ističe jedna simpatična anegdota iz djetinjstva njezina unuka Željka. Naime, Željko je kao dječak bio izuzetno izbirljiv kada je u pitanju bila hrana. Dok su svi ostali članovi obitelji obožavali tradicionalno jelo koje je baka često pripremala – grah s tijestom – Željko ga jednostavno nije mogao smisliti. No, baka Dragica ne bi bila baka da za svog unuka nije imala posebno rješenje. Željko s osmijehom prepričava taj dragocjeni detalj iz djetinjstva:

-Moja baka je meni uvijek posebno kuhala. Budući da nisam volio grah s tijestom koji su svi drugi jeli, ona je uvijek imala jedan mali lonac u kojem bi samo za mene pripremila neko drugo jelo. Na taj me način uvijek nagrađivala i pazila na mene.

Ta mala gesta s malim loncem na rubu štednjaka savršeno oslikava Dragičinu ljubav i pažnju prema svakom članu obitelji. Za nju nitko nije smio ostati gladan, a njezina spremnost da se dodatno potrudi kako bi svi bili zadovoljni bila je njezino glavno životno pravilo.

Čudo oporavka i novi život u Domu „Domaris”

Nakon gotovo cijelog stoljeća provedenog na selu, baka Dragica se suočila s ozbiljnim zdravstvenim izazovom. U svojoj stotoj godini života morala se podvrgnuti operaciji kuka – zahvatu koji je iznimno rizičan u tim godinama. No, njezina nevjerojatna životna snaga i volja za životom ponovno su iznenadile sve. Baka se ne samo uspješno oporavila od operacije, već je ponovno stala na noge i nastavila samostalno hodati.

Ipak, svjesni njezinih visokih godina i potrebe za stalnom skrbi, obitelj je donijela odluku o smještaju u dom. Izbor je pao na mali Dom „Domaris” u Donjem Zvečaju, što se pokazalo kao izvrsna odluka. Obitelj, a posebno unuk Željko, imaju samo riječi hvale za dom, ističući čistoću, urednost i brižan odnos osoblja prema baki.

U domu se baka Dragica izvrsno snašla. Veliku ulogu u njezinoj brzoj prilagodbi odigrala je i njezina cimerica s kojom dijeli sobu. Iako je cimerica dvanaest godina mlađa od Dragice, njih dvije se predivno slažu i funkcioniraju kao prave prijateljice. Svakodnevno jedna drugu prate kada idu na terasu i zajedno se vraćaju u sobu. Ta uzajamna podrška i prijateljstvo unijeli su dodatnu radost u Dragičine dane u domu.

Ravnateljica doma Anita Benić ističe kako svi u domu obožavaju baku Dragicu. Njezina bistrina, unatoč stotinu godina na leđima, fascinira sve koji s njom dođu u doticaj. Kada se baka usredotoči na neku temu, ona razgovara s takvom oštroumnošću i mudrošću da sugovornici često zaborave koliko baka ima godina. Njezin vedar duh, topla riječ i pjesma čine je omiljenom sugovornicom.

Proslava 100. rođendana: Pjesma koja spaja generacije

Svečani dan proslave stotog rođendana bake Dragice Butorac bio je ispunjen neizmjernom radošću, pjesmom i toplim zagrljajima obitelji i osoblja doma. Okupile su se njezine kćeri, unučad, praunučad, prijatelji i osoblje doma „Domaris” predvođeno ravnateljicom Anitom Benić, kako bi odali počast ženi koja je svojim životom dotakla i oplemenila tolika srca.

Baka Dragica je blistala od sreće, ponosna na svoju veliku obitelj koja se okupila oko nje. Na pitanje u čemu je tajna njezina dugog života i kako je uspjela doživjeti stotu u tako dobrom zdravlju i raspoloženju, baka je istaknula važnost mira u duši i dobrih odnosa sa svim ljudima:

-Ja s nikime u životu nisam bila zavađena. S nikime živim na ovome svijetu. Sa svima sam nastojala živjeti u miru i hvala Bogu, cijela je obitelj bila zadovoljna.

Ova njezina izjava nosi duboku životnu poruku – tajna dugog života krije se u praštanju, širenju ljubavi i izbjegavanju sukoba. Baka Dragica je kroz cijeli svoj život bila osoba koja spaja, a ne razdvaja, što se osjetilo i na njezinoj rođendanskoj proslavi.

Poseban trenutak proslave bio je onaj kada je baka Dragica odlučila zapjevati. Iako u stotoj godini, njezin glas je bio jasan, a ljubav prema pjesmi, koju je njegovala cijeli život, ponovno je došla do izražaja. Zapjevala je stihove stare pjesme koja budi uspomene:

-Veče na jeloj grani... Janje moje, na kojoj si strani?

A potom je, uz pljesak i podršku prisutnih, nastavila s još jednom kratkom, veselom napitnicom:

-Golub guče, golubica neće. Eto sreće da ni golub neće... Dva, tri slova, i pjesma je gotova!

Njezin vedar duh i spremnost na šalu i pjesmu oduševili su sve prisutne. Baka Dragica je pokazala da godine mogu oslabiti tijelo, ali da istinski mladenački duh i ljubav prema životu ne stare. Na čestitke i lijepe želje, baka je skromno i toplo, sa suzama radosnicama u očima, tiho odgovarala:

-Hvala vam puno. Hvala vam na svemu.

Životna lekcija bake Dragice

Priča o baki Dragici Butorac iz Đurinog Potoka kod Cetingrada mnogo je više od obične priče o dugovječnosti. To je toplo svjedočanstvo o snazi majčinske ljubavi, o žrtvovanju za obitelj, o hrabrosti u vremenima rata i progonstva te o nepokolebljivoj vjeri u dobro. Dragica je žena koja je svojim radom, poštenjem i toplom riječju izgradila obitelj koja je danas obožava i cijeni kao svoj najveći dragulj.

Njezin prelazak u Dom „Domaris” i brz oporavak nakon teške operacije kuka pokazali su da za baka Dragicu prepreke ne postoje. Ona i u domu nastavlja širiti svoju prepoznatljivu toplinu, pazeći na svoju cimericu, darujući osmijehe osoblju i svakodnevno ih podsjećajući na ono najvažnije u životu – na toplu riječ i međusobno poštovanje. Njezino „janje moje” ostaje upisano u zidove Doma „Domaris” kao najljepši podsjetnik na to da ljubav i dobrota nikada ne zastarijevaju.

Proslava njezinog stotog rođendana bila je kruna jednog bogatog, poštenog i plemenitog života. Dok baka Dragica mirno provodi svoje dane u Donjem Zvečaju, njezina priča ostaje kao svjetionik svima nama, učeći nas da su skromnost, rad, ljubav prema obitelji i pjesma u srcu jedini pravi put do istinske sreće i duboke, blagoslovljene starosti.