"Zato se zove Škola nogometa da se učiš, da griješiš, da pogriješiš ako treba sto puta i tu mi kao treneri moramo biti jako strpljivi"

Dejan Radonjić rođen je 23. srpnja 1990. godine u Friedrichshafenu u Njemačkoj, gdje su mu živjeli roditelji, a tamo se u lokalnom klubu i počeo baviti nogometom. Zatim je prešao u Ulm, gdje je nastavio raditi kod trenera Badstubera, oca bivšeg njemačkog reprezentativca Holgera. S osamnaest godina stigao je u redove "Bayerna" iz Münchena i potpisao ugovor na godinu i pol, međutim doživio je težu ozljedu. Nakon ozljede upisuje pravni fakultet, i počinje igrati za "Ravensburg" i "Eriskirch", zatim se vratio u Hrvatsku, u Ozalj. Počeo je igrati u "Mostanju" i "Zrinskom Ozlju". Nakon jedne sezone prelazi u "Istru" iz Pule. U ljeto 2014. godine Radonjić prelazi u zagrebački "Dinamo" koji ga odmah šalje natrag na posudbu u "Istru 1961". U kolovozu 2015. odlazi na još jednu posudbu, u izraelski klub "Maccabi" Tel Aviv. Nakon povratka iz Izraela, zagrebački Dinamo Radonjića ponovno šalje na posudbu u "Lokomotivu". Radonjić je debitirao za "Lokomotivu" u srpnju 2016. godine protiv bivšeg kluba "Istre 1961". U 72. minuti Radonjić je kao zamjena s klupe postigao svoj prvi gol u dresu "Lokomotive". U ljetnom prijelaznom roku 2019. potpisuje za ruski klub "Krilja Sovjetov Samaru" za koji je u 27 ligaških nastupa postigao 4 pogotka. Iduće godine sporazumno raskida ugovor s klubom nakon što je ispao u drugu ligu te potpisuje za kineski "Qingdao". Igrao je još neko vrijeme u Kini, a zatim je došao u "Šibenik" gdje je i završio igračku karijeru. Iz "Šibenika" došao je u "Karlovac 1919", gdje je pokušao sanirati ozljedu, ali nije uspio te se posvetio trenerskom poslu u Školi nogometa. Razgovarali smo s Dejanom Radonjićem o igračkoj karijeri, o trenerskom poslu u Školi nogometa Nogometnog kluba "Karlovac 1919" i o drugim temama.

Dejane, iza tebe je uspješna igračka karijera, dok si igrao nogomet jesi li razmišljao o tome da ćeš biti trener?

-Pa. iskreno rečeno, karijera nije bila duga, ali je manje više bila uspješna, u tome se slažem. Iskreno da vam kažem i to, da u trenutku kada sam došao u "Istru" i odradio, recimo, nekih mjesec dana treninga, već sam maštao o tome da ću možda jednog dana raditi taj posao. Da, rekao sam uspješna igračka karijera, a na kraju je ipak presudila ozljeda. Pa, cijelu karijeru sam se mučio s raznim ozljedama, ponajviše tetive, hrskavice, znači sve one najgore stvari. Doduše, nikad nisam imao puknuće mišića ili takvih stvari. tako da sva sreća to nisam morao prolaziti. Ali sve te ozljede, koje sam imao, nisu bile male, nego strašne ozljede, po sedam, osam, devet mjeseci su trajale i psihološki su te ozljede ostavile u mojoj igračkoj karijeri jedan veliki trag, nije nikada bilo lako vratiti se nakon njih. Eto, uspio sam svaki put, dok stvarno nije došao tome kraj. Akumuliralo je to sigurno i obitelj i želja za povratkom, naravno i egzistencija koja je u jednu ruku tada već bila osigurana. Tako da sam morao trpjeti vjerojatno bi još dalje nastavio s injekcijama i bolovima. Međutim, hvala Bogu nisam morao više, tako da sam se odlučio za kraj. S 23 godine sam počeo, s 32 godine sam prestao.

Gdje si ustvari počeo igrati, gdje si završio?

-Pa, počeo sam u Njemačkoj, u svom rodnom gradu Friedrichshafenu. Grad je za sve ljubitelje odbojke jako poznat, naravno poznat je po tome što zeppelin izmišljen tamo. Poznat je i po tvornici automobila Maybach. Ja sam išao u Karl Maybach gimnaziju. Grad je dosta sličan Karlovcu, što se tiče veličine, na velikom je jezeru, zato se ja nikada ne mogu zaljubiti u more, jer sam rođen na jezeru i jednostavno mi je to uvijek bilo dovoljno. Nakon toga sam prešao sa 16 godina u Ulm kod pokojnog Badstubera, koji je uvijek vrijedan spomena i kojeg u svakom intervju moram spomenuti. On me na kraju krajeva nakon godinu i pol, pod navodnicima, poslao u "Bayern" München, gdje sam startao fantastično, nažalost, prva ozljeda od mnogobrojnih počela je tada. gdje sam se silom prilike morao odlučiti na prestanak, jer jednostavno leđa su me pet godina boljela i nisam imao drugog izbora nego s osamnaest godina prestati s ozbiljnim nogometom.

Kako je išlo dalje?

-Onda sam počeo studirati pravo, ja sam to dvije godine studirao, kada nešto započnem, ja to želim završiti, međutim ja sam vidio da to ne ide u tom smjeru u kojem se ja zamišljao, evo moj brat hvala Bogu on je završio pravo pred četiri pet godina i to je stvarno muka Isusova. Znači, svaka čast tim ljudima, ja sam sve ispite dao i sve je to bilo i korektno. Međutim, jako puno sam se morao truditi, a vidio sam da taj trud meni ne donosi užitak. Nekada trud i nekada kada je teško i svaki posao je težak i nogomet pogotovo u djetinjstvu i najteži. Ali dok ti on donosi veselje i radost mislim da ta težina pada malo u zaborav. Međutim, ja sam se strašno mučio s tim i samo sam se u jednom trenutku negdje u desetom mjesecu 2011. godine odlučio preseliti ovdje kod svoje pokojne babe. Naravno, ja sam bio na odmorima stalno tu i upoznao samo malo pod navodnicima naš hrvatski život i to mi se svidjelo i pobjegao sam od tamo.

I kako je dalje bilo, vratio si se nogometu?

-Pa vratio sam se na nagovor nekoliko prijatelja, prvo sam počeo igrati, pod navodnicima, seoske turnire, gdje sam vidio da me više ne boli, pa sam počeo u "Mostanju" gdje je bio naš sadašnji tajnik Stjepan Benčić Žare. Od tada se i mi znamo jako dobro. Nakon toga, prelazim u Mali Erjavec. Ja sam u "Mostanju" igrao zbog svojih prijatelja, međutim, naravno ambicije "Zrinskog Ozlja" bile su malo veće, pa sam ja onda preko gospodina Sentigara došao u Mali Erjavec. Odigrao sam jednu sezonu i sve ostalo je povijest. Sve ostalo je povijest, ponajviše su zaslužni Neven Šprajcer i Igor Pamić. Priče se ponavljaju. Međutim, to su uz Badstubera, dvije osobe, naravno, na jednoj većoj razini, pokojni Badstuber bio mi je važan u djetinjstvu. Oni su me uveli u profesionalni nogomet, naučili manje, više i životu da se ne lažemo. Pogotovo izvan nogometa, a ponajviše naravno na nogometnim terenima, tada prelazim u "Istru". A onda da nabrojim sada sve klubove, to će trajati onda malo predugo. Pa što ja znam, meni je svaki klub bitan. Ja sam se u svakom klubu razišao u dobrim odnosima. Makar nisam bio kao tip lagan, znači nikako. to pokušavam i svojim igračima sada objasniti, takvi igrači nisu toliko poželjni nigdje. Nisu ni u firmama poželjni ljudi, koji su po naravi, ne bih rekao teži, nego su malo više svoji, ajmo reći. Ne bih ja rekao da sam ja bio težak za voditi, nego jednostavno sam imao svoj način, nisam ulazio u neke konflikte, međutim nisam prihvaćao uvijek sve iz prve. Nakon razmišljanja sam prihvatio, naravno pogotovo kada trener nešto kaže to sam uvijek ispoštovao. Međutim sve te stvari koje ne idu u nekom smjeru u kojem sam ja zamislio ili zacrtao jednostavno me to nije dovoljno zadovoljilo.

Kako je bilo u "Dinamu"?

-Pa dobro, ja o epizodi u "Dinamu", ne mogu govoriti, kako bih rekao, da sam ja tamo dao neki doprinos, nisam. Znači odigrao sam, ako se dobro sjećam, protiv "Žalgirisa" tamo, doma sam protiv "Slaven Belupa" malo ušao i "Lokomotiva" 70 minuta i to je bilo to od mene što se tiče "Dinama". Ja sam prošao fantastične pripreme, vrlo jednostavno sada kada više ne igram, ima hvala Bogu živih svjedoka, ako ne i najbolje na pripremama, međutim, naravno, bili su tu stari kredit od mojih sada dugogodišnjih prijatelja, na primjer Duje Čop koji je bio tada u tom trenutku i koji je naravno sezonu prije bio najbolji strijelac i ja jednostavno nisam mogao trpjeti klupu i odlučio sam se radije ići po posudbama i igrati, nego sjediti tamo na klupi. Nisam mogao dočekati svoju priliku i mislim da u tim godinama, tada sam imao 24 godine nisam u glavi bio dovoljno zreo za "Dinamo" u tom trenutku.

Kuda te put odveo iz "Dinama"?

-Pa, put me prvo odveo na jednogodišnju posudbu u "Maccabi Tel Aviv", gdje sam bio ozlijeđen, to su ljudi tamo i znali, znate i sami kako je u nogometu, nakon par mjeseci još uvijek je bolio zglob, a ti to nisi rekao, jesam rekao sam, ali dobro tako je to u nogometu. Nakon toga ja se vraćam opet na pripreme u "Dinamo", pa prelazim u "Lokomotivu" i onda zadnju godinu ugovora prebacujem kompletno u "Lokomotivu". Iz "Lokomotive" otišao sam u ruski klub "Krilja Sovjetov Samaru", jedno lijepo razdoblje unatoč tome što nisam igrao, upoznao sam puno dobrih prijatelja, puno dobrih ljudi iz nogometa, prekrasni ljudi. Nažalost, tada smo ispali iz lige, razlozi sada nisu za intervju. Onda prelazim u Kinu u "Qingdao FC", klub koji se nažalost ugasio, razloga ima milijun, ostajem tamo u vrijeme korone, jer povratak mi ne bi garantirao novi ugovor. Da sam se vratio ovdje, velika vjerojatnost bi bila da da ne bi mogao ponovo ući u Kinu. Tako da sam se odlučio tamo ostati tri mjeseca bez angažmana, dobio sam angažman na pola godine, međutim, nakon tri mjeseca, ja sam rekao da je to kraj. To je bio "Tian Jin Jinmen Tigers" oni i dan danas još igraju u prvoj ligi. Prekrasan klub, isto dobri ljudi, ne mogu ništa apsolutno ništa negativno reći, samo pohvale. I odlučujem se za povratak u Europu nakon toga idem na Cipar u "Anorthosis" Famagusta. I tu praktički sam ja već bio pri kraju, bilo mi je sve teže i teže trpjeti te bolove s lijevim palcem, gdje imam artrozu, znači meni hrskavice praktički nema. Većinom ljudi te probleme imaju prvo s koljenima, onda nažalost s kukovima, a kada kuk krene, onda je jako teško čupati se iz toga. To stari ljudi znaju, tako je i moja pokojna baba. Tako da tamo sam se isto dosta mučio s bolovima, ali sam još nekako izdržao, jer mi je moja obitelj bila sa mnom, pa je to sve nekako se guralo. Znao sam ja da to već lagano ide prema kraju, a nisam bio tip da želim nekoga još prevariti. Međutim, osjećao sam da bi mogao još sigurno godinu dvije igrati, ja sam se osjećao ovako tjelesno fantastično. Nikad nisam imao ni manje kila i dobro sam radio i čak sam bio tada u tim trenucima po ponašanju najbolji. Pomirio sam se kada ne igram, međutim, shvatio sam kada sam se pomirio da ne igram da više ne dajem koliko ja mogu dati. Znači pomirio sam se s klupom, a to nije dobro. I odlučujem se na još jednu epizodu u "Šibeniku", četiri mjeseca i to je to. Nakon toga sam rekao da je kraj, prije polufinala Hrvatskog kupa. Polufinale sam još igrao, a prije finala kupa još jednom me presjeklo i onda sam rekao da je gotovo da jednostavno nema smisla.

Zatim si došao u "Karlovac 1919", ali kao igrač, ali nisi zaigrao, kako je to bilo?

-Pa da, korektno smo sjeli ljudi iz kluba i ja, objasnio sam im kakvo je stanje. Apsolutno nismo pričali o novcima, niti me to interesiralo. Ponajviše je meni bila želja da zaigram za Nogometni klub "Karlovac 1919". Naravno da bi dobio neku financijsku naknadu da sam mogao igrati, dogovorili bi se puno lakše po nastupima ili kako to već sve ide, no to mi stvarno više nije bilo primarno. Želio sam sam sebi dokazati da se još jednom mogu vratiti. Radili smo fizioterapeut i ja strašno, puno mjeseci, međutim nije bilo više spasa i tako je to bilo. I onda sam rekao da stvarno ne mogu više da mi je žao i ljudi iz kluba su to prihvatili vrlo brzo, znali su situaciju od početka i zato jesmo i dalje u maksimalno korektnim i jako dobrim odnosima.

I onda si se odlučio za trenerski poziv, kako je to išlo, koja je bila prva stepenica?

-Pa, prva stepenica je bila kada sam bio u Kini, tada sam već razmišljao o upisu za licence za trenera. Međutim, u Hrvatskoj u tom trenutku nije bilo online predavanja, što je na primjer bilo ja mislim ili u Bosni i Hercegovini ili u Srbiji, to su mi svi igrači govorili da ima, ali ovdje toga nije bilo. Kada sam se vratio u Šibenik i htio sam tada upisati, ali baš tu godinu nije bilo upisa tako da sam tu pod navodnicima izgubio već dvije godine. Meni je to bilo logično da ću upisati C licencu, pa B a i kako to sve ide. Da vam iskreno kažem po drugi put sam nazvao Nevena Šprajcera i pitao sam da li ima ovdje mjesta za mene, da bih volio raditi. U tom trenutku on kaže meni da nije znao da sam zainteresiran za rad s djecom, ja sam njemu rekao da bih  ja svakako prvo volio raditi s djecom, raditi da se upoznam, da vidim je li to stvarno nešto iza mene. Tu smo se mi brzo dogovorili i postavljen sam za pomoćnika u tom trenutku, jer nemam licence, Rajku Janjaninu. Nakon 10 minuta razgovora sa Rajkom Janjaninom shvatio sam da puno toga već znam što možda nisam mislio da ću znati, što su ključni detalji, što je bitno u radu s djecom. I naravno onda sada kroz dvije i pol godine iskustva s njim i sam ponekad napredujem iz dana u dan i pokušavam djeci što više prenijeti.

Radio si zajedno s Rajkom Janjaninom koji ima velikog iskustva, je li ti glavni cilj da tu djecu nekako zainteresiraš za nogomet i da ostanu u nogometu?

-Pa, to je jako dobro pitanje. U radu s Rajkom Janjaninom puno sam stvari shvatio, Rajko je bio jedan virtuoz, jedan mađioničar na svoj način u to vrijeme, naravno, svako vrijeme nosi svoje i ubrzo sam shvatio sve te stvari koje sam zapravo u karijeri doživio. Znači, kada mladi igrači dolaze, što se od njih očekuje, što oni mogu dati. I zapravo sam vrlo brzo razumio da je rezultat manje bitan, da je zapravo nama sigurno posao da ih ostavimo u nogometu i za budućnost i za zdravlje, da ne piju, ne puše, da razmišljaju o svojoj budućnosti, da na kraju krajeva ne moraju toliko često kod doktora. To je prva stvar, međutim druga stvar je da mi kao Škola nogometa Nogometnog kluba "Karlovac 1919" na čelu sa Sanjinom Lucijanićem, imamo svakako cilj da pokušamo da što veći broj djece postanu igrači. Ja smatram da Nogometni klub "Karlovac 1919" treba biti prva stanica za sve klubove u našoj županiji. Tu malo imamo još, neću reći neke probleme, međutim vidim neke, kako bi se to moglo nazvati da bude u korektnom tonu, neke nebuloze u pitanju da zašto neka određena djeca koja pokazuju pun potencijal ne žele doći u "Karlovac 1919", zbog možda nekih roditelja, zbog drugih djelatnika u drugim klubovima, što meni apsolutno nije bitno, jer onda svatko gleda sebe, a mi moramo gledati djecu. Bitna su samo ta djeca i zašto bi se tom djetetu nešto uskratilo. Ne zato što smo mi ovdje super treneri, svatko može imati svoje mišljenje. Međutim ovdje se igraju najveće lige, prirodno je da "Karlovac 1919" kao klub s najvećom tradicijom i poviješću u najvećim ligama, prvenstveno i normalno seniori, koji su uvijek nositelji svega, prirodno je da djeca dođu ovdje. Naravno, pričam o toj djeci koja su ipak malo nešto više talentiranija od druge djece i onda zajedno s nama u radu napreduju i naprave upravo te stvari kao što je naš Ivan Fumić sada napravio, da dođu do prve ekipe, da tamo budu sudionici, da treniraju, da igraju, ako Bog da zabijaju. Uz to da nam djeca ostanu u sportu naravno, ipak naš najveći posao je da stvaramo igrače za seniorsku momčad "Karlovca 1919".

Je li ima talenata u Karlovcu i okolicu?

-Naravno da ima, jasno mi je da u zadnjih deset godina nije ni jedno dijete uspjelo. Ne ni jedno, ali jako mali broj, jer jednostavno smo jako blizu Zagrebu. Ne znači ako je dijete s 12 godina najbolje, da će ostati najbolje, jako često se viđa da dijete koje možda iz pozadine dolazi, ali i dalje dolazi svaki dan na trening, jer trening je baza svega i to roditelji moraju shvatiti, da je trening sto puta bitniji od utakmice u djetinjstvu. Prvo kao prvo, nikada više te poslije neće pitati u prvoj ekipi koje si mjesto osvojio u kadetima. Sve je to lijepo, sve je to krasno, jesi li zabio 20 golova u juniorima ili u pionirima, to neće nikoga interesirati. Evo imamo sada i Hajsana koji je zabio 44 gola, ako se ne varam, koji je pozvan u reprezentaciju. Svaka čast i dijete svaki je dan na treningu i to je jedini ispravni put. Ako dođe do seniora nikada više ga nitko neće pitati koliko si golova zabio pionirima. I to je jedino ispravno, jer poslije se gleda samo rezultat, jesi zabio, jesi dobar, nisi dobar, kakav si bio kao dijete, to više nikog ne interesira. Zato se zove Škola nogometa da se učiš, da griješiš, da pogriješiš ako treba sto puta i tu mi kao treneri moramo biti jako strpljivi. Ne prerano misliti da neko dijete ne može, ne prerano misliti da neko dijete može. Na kraju krajeva ja još nisam sigurno na nivou da bi procijenio taj će biti, taj neće biti. Tu ipak imamo jednog velikog majstora koji se zove Igor Pamić, koji je u prvoj ekipi i koji će to sigurno bolje raditi od nas svih u ovom trenutku.